31.05.2004., ponedjeljak
MERCATONE
Gledao sam je dugo, skriven iza konzervi s graškom. Sama je. Kada hoda, zastajkuje kao da osjeća moje prisustvo. Napinjem se i šaljem joj ljubav. Osjećam, kako mi izvire odolje. Baš kao što je učitelj rekno. Gledam njene oči, njene ruke i želim uzviknuti: hej djevojčice ovdje sam! Podjeli sa mnom teret svojih mladih godina! U ovom velikom gradu mi smo stranci koje guši ova armirana betonska krletka i licemjerni purgerski podsmijeh. Prati me od fakulteta; u tramvaju u poduzeću, na izlasku iz kina. Gledaju oni mene gledaju; bahata kramarija kojom nadomještaju svoj slabi libido izgubljen negdje na potezu između Smičiklasove, Vlaške, Praške i Koturaške. Voze se u autima i slušaju rapere. Bumpe! Bumpe! Voze one svoje kočoperne koke. A kad vam ih zaskoči pravi ždrepčić? Ma šta ždrepčić. Mrcinetina!
Gledam ja nju, gledam. Prekrasna je. Ima trajnu. Onduliranu. Napravljenu ko pogača ispod peke moje stare majke. Dok otresa pepeo, majka mi blista, osmijeh joj je ko u Gospe, milina na licu i stara čvornata ruka, evo, već klizi niz moj obraz.
- Sinko, a kaa’š snaju dovest’ ?
- E majko, velim ja, nema takve kao šta si ti na cijelom svijetu - I ona je onda sretna.
Na ezoteriki kroatiki gužva. I ona je tu. Fiksiram ju i ponavljam mantru. Gledam ju iza štanda na kojem su studentice s filozofskog fakulteta što ne briju pazuhe, vonjaju na curry, muškatni oraščić i hormonalni poremećaj. Prilazi mi jedna i smješka se. Nudi štapiće. Mirisne.
- Ma dam ja tebi batinu svoju, a ne štapić, jebo te štapić ! - dođe mi da joj saspem u lice. Sigurno ih drogiraju. I to je Hrvatica, mislim i s gnušanjem odvraćam pogled. I ne nosi grudnjak. Ma prosvitlio bi ja nju. Kod mojih Franjevaca vele: heheee žene su ti ko majmuni, ne ispuštaju jednu granu dok ne uhvate drugu. I ja to znam.
- Mani se otale indijska majmunice - grub sam.
Odmah osjećam kako mi se uz kičmeni stup uzdiže energija.
Ponovno ju vidim. Ima prekrasna stopala. Njeguje ih i to mi se sviđa. Ona vještica joj stavlja kamenje na stopala. O da, odma' se vidi da je naša. Takvoj nozi najbolje pristaje kamen. Ko saliveno! Susreli su nam se pogledi. O Bože! Ona ispušta najlonkese iz ruku. Mantra djeluje. Energija mi izlazi na sve pore na tjemenu. Prilazim joj. Govorim joj. Svašta joj govorim. Ona me gleda i razumije. Razumije me. Smije se. Praporci...
Dolazim kući i oprezno izbjegavam gazdaricu. E ta me ždere. Siguran sam da se uštekala na moj telefon, prisluškuje i zove sina u Australiju. A ja to plaćam. U sobi je čudan miris; Sv. Anto je već tu ! Eno ga! Svijetli iz kupaonice. Brzo skrivam Coelha sa stolića. Znam da ne voli da ga čitam. Mršti čelo i stišče prijekorno donju usnu. Sjeda na fotelju i promatra me.
Sve mu priznajem.
|
30.05.2004., nedjelja
U BIJEGU
"Bježiš od mene.
To je najlakše
Bježiš od sebe
To ti ide najbolje"
(Mnijem da ide tako nekako... ko zna text nek mi ga pošalje na mail)
Pisarovićka & Guliano definitvno su još uvijek hit na svim lokalnim radio postajama. Vrte se u svakoj birtiji širom Podravine.
Nemam grbu, nemam ni zadah iz usta, a svi bježe od mene. No duga je to priča. Naime, rikava mi je službeni auto. I kako se svi osim mene kuže u aute, dižu haubu, prčkaju i postavljaju dijagnoze, vuku kablove i oživljavaju ga. Ko u Hitnoj Službi; Give me 200!! Clear...BZZK!! Riknula elektronika vele. No pali na guranje. U prirodi mog posla je da se zaustavim u birtiji da dogovorim sljedeću fazu radova. Kada je netko nedostupan na mobitel, a uglavnom su svi nedostupni, samo zauzmem busiju u birtiji. Ili patoliram lagano u trećoj. Klizim kroz selendru i kad prepoznam nečiji auto.., hop! Stajem. No cuga izvan Zagreba je nevjerojatno jeftina. Nemreš se dignut i otić ako ne okreneš rundu. A autiću entropija ispusti dušu za 20 minuta. I onda opet ulazim u birtiju ili se muvam po upravnoj zgradi i molim ljude da ga gurnu. I zato sada sjedim i pijem sam.
Nitko ne ulazi kad vidi moj auto jer zna da će gurati. Kada prilazim nekome da se pozdravim svi misle da ću ga moliti za guranje, razbježe se. I tako ostajem sam.
Ako ste ikad vidjeli kako izgleda terenski auto, ali ne onaj šminkerski koje fura novokomponirana poduzetnička kasta u Hrvata i njihove gurtne, nego onaj pravi koji se vozi offroad i po makadamu, onakav kakav gledate na Discovery Channelu, onako blatan, s gumama s kojih frcaju blatne tortice, e onda imate samo tek približnu sliku.
No uočio sam još jednu dimenziju te samoće. Preselio sam svoj meditativni hram u đurđevačku Gradsku kavanu. Tako se valjda zove jer prednjači u količini mesinga i mramora. I ima kolače. Isfuravam se na usamljenog rangera..new kid in the town. Bjež'te cure, bačkizagre stuhpa šeja, mojne muse stavljatsupro... Obavijam se mističnom aureolom i furam "Zarez" pod rukom. Naručujem makijato, mineralnu i kremšnitu, da se odma vidi štih mitteleurope. Krajičkom oka pogledavam prema gomili mladih cura zasjelih oko dva spojena stola. Ni da bi trepnule. Melju na onom svom lokalnom dijalektu takvom brzinom da je nemoguće pohvatati niti razgovora. Ono malo štokavskog književnog hrvatskog koji razabirem kao neku subliminalnu poruku, opstalo je kao očit utjecaj naših zabavnjaka. Razabirem riječi: ostavljena, suze, venem, plačem, duša, gorko, sudbina. A frajeri? Oni su se zbili na hrpu uz suprotni zid kavane, u samo njima znanoj sigurnosti, dobro skriveni iza svojih pivkana. Dva svijeta. U bijegu jedan od drugoga. Potpuno polarizirana. A između njih, u nekom međuprostoru, nalazim se ja.
- Makijato, dva deci mineralne i...kremšnitu ! - naglašavam konobarici da svi čuju.
No nitko ne trza.
- Nemamo kremšnita! ispali ona u prolazu prazneći pepljare.
- Hmm, gospođice, znači ona četiri žuta drhtava tijela što me gledaju iza stakla su kanarinci, ne?
- Kaj?! Ma kakvih kanarincof.... To su kolači.
- Fakat... kolači !
- Ah, veli ona, odmahujuči rukom, to nis' prave. Of su sa šlagom i zgor s čokoladom. To su Zagrebačke kremšnite....
- Odlično, osmjehujem se, i ja sam iz Zagreba.
Konobarica šutke odlazi, a ja gledam prema ženskom stolu. Ništa...
Umišljam si, da možda djelujem potpuno irealno u ovom okruženju, poput lika iz bajke, pa se boje povjerovat u to što vide. Ali ne. S vremena na vrijeme zvrcne mobitel. Vadim projekt iz torbe i čitam podatke. Nek se vidi da sam inžinjer. Tipovi mrtvi hladni. Nisu čak ni zavidni, onako ružni, u trenirki od buraza, nezaposleni, bez love, bez perspektive, bez ženske. Pričaju o lokalnoj tekmi, autolimariji i kak je ko bluval v goricama. Da bar neki onak baci pogled u stilu; šta je pederu, oš da ti pičku razbijemo...Ali ne.
I tako sjedim sam. U društvu dvije slatke male zagrebačke kremšnite. Koketiram s njima. Flertujem. Namigujem im. Zavodim ih. Tebe ću prvu. Onako naglo. A tebe uzimam za kraj.
|
28.05.2004., petak
Joj kak ne volim kad ide na poslovne ručkove s Talijanima. Kad me upoznaje s njima, (među nama, sve sami zgodni tipovi, no tješim se jer mi ona veli da su to sve pederi) dok se rukujemo, jednostavno se ne mogu suzdržati, a da im ne zdrobim te slabašne ručice. Jer ti mi prsti stalno iznova dolaze pred oči kako plaze po njenom koljenu. I lomim ih ko treščice., to je jače od mene. Bit će da sam malkice ljubmoran. Come stai? Krc krc… Vele da čovjek rukovanjem vrši jedan transfer između suptilnijih razina našeg očitovanja i ja se uvijek potrudim da poruka bude i prenešena.
A ona? Ona se sva ustegne, ušpanga, splete punđicu, otkopča onaj gumb viška na košulji, izbaci sisice te uskoci u kostim i štikle, uzme auto i odjuri.
A ja? Ja ostanem sjedit doma i čekat. Umjesto da odem u Bjelovar pit s lebom. No ja ne pijem pa mi ne preostaje drugo nego me izjede ljubomora. A kad me izjeda ljubomora onda skinem šulju i kravatu i ostajem u potkošulji. Gledam se u špigl i tada sam sebi najzgodniji. Pomalo ličim na Stanleya Kowalskog, mladog Branda u Kazanovom «Tramvaju zvanom čežnja»
Tako je bilo i prošli put. Ona je bila u sva u komplimentima, a ja sam bio u potkošulji. Ušla je u stan, stavila je naočale i čitala deklaraciju na poklonjenoj bombonjeri.
A kad je ovako u kostimu i kad stavi naočale…-poludim. I ona to zna. Studirala je PMF i zna da je odmah zamislim kao profesoricu iz biologije. Prišao sam joj s leđa, poljubio je u vrat, raspleo punđicu i znakovito je pogledao… da joj dam do znanja da se u meni budi iskonski muškarac, ratnik kojem nije problem preploviti more kako bi se pod nekim tamo zidinama dokazao svoje svoje pravo, svoj posjed, svoje žensko… i odjurio u WC popišati se. I ne, nisam sjeo kako me učila majka, nego sam onako, poput nestrpljivog dječarca, zapišao di sam stigao.
Ali ajavaj! !!!I Iz torbice sa remena iskočila je moja crna ljepotica Nokia 8910ii hop, direktno u WC školjku.
Moja Nokia!
Moja Mysterious at first sight.
A picture of elegance...veli reklama
The black outer covers of the Nokia 8910i are made of real titanium.
Strong as steel, light as aluminum, true titanium imparts an instant awareness of possessing something truly extraordinary.
Zaječao sam i pokušao je izvaditi. Voda se cjedila iz nje. Grozničavo sam je pokušao osušiti i oživjeti, no bila je mrtva. Crkla. Skroz naskroz.
Jebiga, ako je svemirska i od titana, nije podmornica.
- No gdje si sad, zamijaukala je nestrpljivo iz kuhinje- Što to sad radiš?
Došla je do WC-a i jedno me vrijeme šutke gledala kako pokušavam reanimirati unesrećenu spravicu. Zakleo bi se da sam na trenutak vidio tugu u njenom oku.
- E moj zaigrani dječače…- okrenula se na peti i otišla. To me je pogodilo.
Ma šta dječače? Dali bi Talijan znao što mu je važnije u ovom trenutku?
Dali bi znao da bi da posjeduje nešto zaista posebno?
Jebiga znao bi…
E moj Krleža… a lijepo si nas učio kako da nas Bog sačuva od srpskog junaštva, hrvatske kulture i balkanskog jebanja.
|
27.05.2004., četvrtak
tri koraka
Njih dvije su si dobre. Idu na kavice, kupuju si poklončiće, razmjenjuju koplimente i sitne znakove pažnje. Jednom sam ih, onako ovlaš nehajno čitajući novine, prisluškivao dok su sjedile uz cappucino na Cvjetnom trgu.
- Čuj, prenemaže se moja stara, možeš mi bit zahvalna…Sve u svemu, fino sam ti ga zdrilala. Bečka škola! Evo na primjer… i stari i on ti sjedaju na školjku dok pišaju!
Obje znakovito kimaju glavom. Ko da je stara u najmanju ruku zaslužila cijelo čovječanstvo, ko da je Ivana Orleanska koja je spasila Francusku..., ko da je, kajaznam, Maria Curie i da je pronašla radioaktivnost, ko da je njome postigla neku mutaciju, preprogramirala genetski muškog roda i uzdignula ga za cijelu jednu evolutivnu stepenicu.
A ova moja kima sa strahopoštovanjem..- Uuuu…svaka čast gospođo! Imam doma starog i dva starija brata koja je moja mama totalno razmazila…
Ne mi nismo ženice, nastavlja gnojit stara, mi nismo ničije sluškinje, ničije roblje, ničije seksualno vlasništvo !!! Od svoje 16 godine, pokazuje na mene ko na laboratorijsku čipmanzu, on si sam sprema, pere, pegla i kuha. Sve zna i nemoj si dozvolit da te lovi na emociju i svede te na ulogu slatke ženice. U mladih žena, ma koliko god emancipirane i obrazovane bile, uvijek postoji ono nešto arhaično, ono nešto.., -zastaje i teatralno vadi maramicu i terminira mikronsku kapljicu kave sa stola...- što ako se dozvoli da nađe plodno tlo, podivlja i izraste u korov kojeg se više ne možeš riješit.-
Truješ truješ, stara vještice, zagorčavaš mi ovu kavu, a prodaš se za bundu…-
- Gle, imaš prekrasne ruke, divne nokte. Vidi se da nisu nikad ništa po kući radile. Nemoj se sad upropastiti....
- I vi gospođo, i vi imate tako uščuvane ruke…
Dođe mi da stisnem jednu mušku slobodno zidarsku čušketinu maloj kovrčavoj i potjeram je šutke kući. Tri koraka ispred mene, silo nečista!
|
19.05.2004., srijeda
proba
18.05.2004., utorak
damn blog...
dobro kaje ovo?
zavjera?
(škrgut zubi)
treba i po nekoliko sati da mi se učita novi post ???!!!!
i tako iz dana u dan...
necu ovako nikad na cool listu...
nikad...
(plac skrhanog covjeka)
jel netko od vas moze uopce procitati moj jutarnji post ??????
|
crven tepih nano, crven tepih joj nanice
Cannes…
Quentin je predsjednik žirija, Cameron Diaz ima problema s prištevima, a Brad sa ljubomornom Jeniffer koja ne trpi Angelinu. Tom je tamo. Eno ga i Pedro rola crvenim tepihom.
Svi su tamo.
A di je Porto?
Zašto Porto nije u Cannesu? Porto nije u Cannesu zato jer su ga na akademiji odbili u užem izboru s opravdanjem «…da je previše sklon američkom komercijalnom filmu.» Molim? Zato jer je onim badelovim manekenima rekao da pravi filmaš mora imati na umu i komercijalnu isplativost filma. Da se film pokrije iz distribucije. Velika hereza je to. I tako je Porto otplutao srebrnosivim zagrebačkim asfaltom jednu tramvajsku stanicu nizvodno, ka «Mrzloj Pivi». Na putu mu se ispriječio Rudarsko Geološko Naftni fakultet, a Porto je mnogo voleo druga Alana Forda. Ministarstvo za rudarenje i gubljenje vremena? Why not? I sad fino može u miru do penzije pisati svoj Scenarij Svih Scenarija. Davno, davno je to bilo, al uvijek iznova ga obuzme neka tupa bol i nevjerica kad vidi domaći film, neka zavist kad ugleda Tarantina na crvenom tepihu. Nije se od tog tužnog ljeta Porto stigao ni pošteno istrijezniti, istjerati svu onu tugu kroz pore znojavog dana, al već se obreo u Knez Mihajlovoj, u JNA. I gle, Bog zaista ima bolestan smisao za humor! Odredili Porta za kulturnjaka da vodi mladu vojsku u pozorište, u bioskope, na narodnjake. Biti 'kulturnjak' podrazumijevalo je preorati cijelu livadu i posaditi aleju jebenih maćuhica, ali i održavati i jednu staru crvenu krpu u vojničkom klubu. Crveni tepih. Crvenu relikviju armijskih crvenih vratova, vjerojatno zaostalu sa nekog od zasjedanja AVNOJ-a. Stari, odurni, ofucani, truli crveni dronjak iz kojeg je kuljala prašinetina, na kojem se vidio svaki trag, svaki otisak cokule. Četkao ga je Porto, timario svakog dana sanjajući o crvenom tepihu u Cannesu. Možda je nečiji put do Oza popločan žutim opekama, možda nečiji vodi ispod duge, al vratit će se Porto jednog dana na velike ekrane u Hrvata gazeći smjelo svojim crvenim tepihom.
|
17.05.2004., ponedjeljak
svi ti ljudi
Od kad znam Fadilu? Pa znam je oduvijek. Od kad seže moje povijesno sjećanje u Hrvata, sjećam se kako me baka uzela za ruku i povela na Kvatrić. Upravo Fadila je bila moj prvi doživljaj tržnice. Čučala je tamo pokraj onog kioska s kokicama i uporno mantrala: - erere roštilj dada, 'paljači 'paljači, mađarice, najlonke... Sjećam se kako me je proniknula svojim prodornim okom, nasmiješila se i namignula. Kad sam bio zločest i radio pizdarije po dvorištima mojeg odrastanja, mom malom svijetu koji se protezao tamo negdje između Zvonimirove i Maksimirske, od Svetica do Kvatriča, susjedi su mi prijetili da će me dati Ciganima. No ja nisam vidio ništa loše u tome da provodim dane u premetanju po glomaznom otpadu s Fadilom i njezinima, da istražujem tajne kvartovskih šupa i podruma prepunih sve one čarobne i tajanstvene krame. I zato sam uredno nastavljao s nepodopštinama.
Cigani su neizostavni dio europskog duha. Kada su stvarajući ujedinjenu Europu, rimske legije doprle do obala Dunava, Cigani su već bili tamo. Da ne govorim o tome kada smo mi Slaveni dobauljali na ove prostore, Cigani su već bilo ovdje i prodali nam prvi špil karata, prvi roštiljčič i prve kvačice. Da nije bilo Cigana, dali bi mi Hrvati otkrili da postoji nešto ljepše od potucanja po svijetu, da postoji ona nepodnošljiva lakoća postojanja u hladovini dok se igra bela ili briškula, dok se lungići cvrče na roštilju, a žene vješaju veš, dok tako ugodno starimo i otkrivamo kako se našim ženama kroz najlonke naziru proširene vene. Postoji dakle neka tajna sprega između Hrvata, karata za belu, roštilja, najlonki i Cigana. I tako su Hrvati ostali. Svoji na svome. Tko zna da li bi uopće ostali da nije bilo Cigana.
I mala kovrčava ima nešto cigansko u sebi.
Kao dijete je skoro pobjegla sa cirkusom i jedva ju je stari pronašao skrivenu u garderobi njene male prijateljice akrobatkinje. Sudeći po njenoj «ciganskoj» naravi, nemirnom duhu i sklonosti da pakira kovčege i stalno nekud odlazi, zakleo bih se, da se neki mladi cigo sjana oka i crna brka, tamo nekad davno u Podravini, povaljao po sjenu štaglja s njenom praprababom mađaricom. Baš kao i cigani i mala kovrčava voli tržnice, sajmove, šatore, nomadski život, sitne ženske vradžbine, a njeno oko proniče sve moje skrivene tajne. Sjećam se kako mi je Fadila jednom u prolazu samo rekla... ej, ima da putuješ, a onda da se ženiš za veću ciganku od mene hehehehe…
I stvarno, upoznao sam uskoro malu kovrčavu, otputovao u Egipat, te pri povratku završio pred oltarom. Zanimljivo, neki narodi za Rome rabe naziv izveden iz imena Egipat, Egipćani (Gypsies, Gitanos, a na balkanu kao Magjyp, Eđup(c)i, Ađupci, Gopti, Kopti, Gipteri, Kipti, Faraoni i Firanui), zasnovan na pogrešnoj pretpostavci da je riječ o doseljenicima iz Egipta. Jedni vele da su bili robovi faraona. Drugi ih brkaju sa pripadnicima jedne heretičke, navodno gnostičke sekte iz Frigije -Athiganoi, (pa ih po tome i zovu Cigani, Zigeuner, Tsigane…) a živjeli su na planini Athos, bavili se magijom i proricanjem.
I tako. Kako se ovaj moj kotač života polako okretao svojim putem, ispostavilo se da su se kletve gnjevnih susjeda ipak ispunile i mene je život doista predao ciganima.
|
svi ti ljudi (II)
I dok vrtim taj kotač unatrag pronašao sam Fadilu i u jednoj od svojih pjesama koje sam iz Egipta pisao maloj kovrčavoj.
Ja mogu biti svi ti ljudi, djevojko...
I ona žena na ulici,
Ako mi izrastu grudi pod košuljom tvojih dodira
Mogu biti sama želja,
Mogu biti dvije boje tvoje zastave
Koju nosiš prisno i prkosno
Dok stupaš ulicama ovog grada,
Otvaraš pločnike kao Mojsije more,
Kao žeđ kokos na plažama.
Mogu biti ciganka
Koja švera najlonke na Kvatriću
I otkriva tajnu da će stići kakvo pismo,
Tetak iz Amerike.
Mogu biti recimo jabuke, jesen..,
Kesteni tvojim obrvama
Što pitaju:
Odakle si?
U meni svi ti ljudi
Govore istu priču:
Još davnih dana počeo sam povratak...
Putem gubim sjećanje i prah vila sa kapaka.
Mogu biti svi i sve i sva i ne mogu ne biti.
Mogu biti
Sasvim svoj
Sasvim tvoj
Sasvim skriven
Od zaborava...
|
15.05.2004., subota
medo u frizeraju
Provodim subotu u ženskom frizeraju. Čitam "Cosmopolitan", "Milu", "Gloriju" i "Moje tajne". Uspoređujem se sa svim onim likovima za koje ovi časopisi pripremaju prosječnu Hrvaticu. Ok. Seksualna inteligencija mi je iber.., kolko vidim, žena upotrebljava sve naputke kako da me zadrži, jednom riječju, ja sam Cosmo dečko. Tvrda sexy guza? Nekad bila, sad se spominjala. Žena se cvrlji pod haubom, lista časopise i s vremena na vrijeme baca pogled, onako ispod oka, na ono što posjeduje. Uspoređuje. Mjerka. I tješi se… Bolje išta nego ništa. Jest da nisam plavooki mulat, trbuha popločenog ko u rimskog centuriona, jest da nisam sklon seksualnim akrobacijama, ali je barem ne tučem i ne ševim njene prijateljice kao što to svjedoči statistika u časopisu. Na trenutak vidim bljesak u njenom oku. Voli me. Voli svog medu. Nuna ga i nina. Budim u njoj majčinske osječaje. Cink, cink na vratima. Fadila.
- Ahaha, šo radiš ovdje, pa nisi valjda posto peder…oš da ti gatam?
- Pa jebemu, kolko se znamo? Kolko puta si mi već došla?
- Pa znamo se oduvek…
- I kad si mi gatala? Nikad. Ne dam da mi gataju.
- Šo si taki, šo neš' da ti gatam?
- Oš' da ja tebi gatam?
- Eeeee, aj da i to vidim?
(Šutim. Zajebala me…šta da joj kažem?)
- Aj onda ću ja tebi...
Ogledavam se po frizeraju. Sve je stalo. Tišina. Ne čuje se ni cvjetanje vrhova kose.
Sve oči su uprte u mene. Kao u nekoj meksičkoj sapunici. Dali ću imati muda? Tu, pred ženom, da me stara ciganka razotkrije, da me ogoli do srži? Ok, Cosmopolipe, htjele ste igru, imate je…
- Ajd, okreni.., da vidimo šta piše…
Razvukla je krezubi osmijeh i namignula.
Frit, frit frit, - Evo preseci - predižem karte. Nisu Tarot nego Sudbinske karte. Ciganske.
- E da vidimoooo…, mnogo te voli žena.., i dobra ti je, vjerna ti je. Opće ne gleda druge ! Ček, ček, auuu što je tvrdoglava. Da sam ja ovoliko tvrdoglava mene bi moj čovek isprepuco.
- Je, ne popušta…
- Aii, važno je da ti je dobra. Stvarno imaš sreće.
- Je, imam…
Moje zlato ispod haube likuje. Ženske u frizeraju su pomalo razočarane i ne mogu sakriti prezrive poglede. Bah, još jedna ženica, a fura se na cool poslovnjaču.
- Evo ima da otputuješ daleko…i ima jedna osoba, sa ženine strane, koja vam oće zlo. Auuu, al te pare neće… neće te pare. Šteta, a tako lep mlad čovek. Šutimo.
- I to je sve? Pa to i ja znam.
- E aj sad udjeli nešto.
- Nemam para, sorry.
- Aiiii, a što si taki, ne mogu da verujeeem !!!
- Pa jel si sama lijepo rekla da me pare neće? Ha?
- Ne verujem, otvori novčanik…
(Otvaram novčanik) ..evo..pustinja…
- Pa piiiička mu mater’na, e jesi me zajebo. A šta radiš onda u frizeraju !?
- Eh, pa pogodila si na početku. Postao sam peder. A pederi vole biti u ženskom frizeraju, ne?
Jednostavno uživam provoditi subotu ovdje.
|
14.05.2004., petak
viđ me, bez ruku!
Malo surfam u potrazi za inspiracijom.
Ops! Alt tab! O da šefe, radi se projekt, viđme šefe, hehee surfam bez ruku!
Stara dobra fora iz viceva o Hasi i Muji. Iz onog u kojoj se Mujo upucava Fati, gdje Fata stoji na balkonu, a Mujo radi krugove oko zgrade i viče: viđ' me Fato vozim se bez jedne ruke! Viđ' me Fato vozim se bez obje ruke.., te na kraju vif me Fafo, fofim fe bef zfubi…
Ali odakle je to došlo? Gdje je nastala ta fraza? Koji je njen duboki smisao? Internet veli, (a ako nečeg nema na internetu da to uistinu i ne postoji), da je to poteklo od Azteka!
Bio sam prošle godine u Londonu na izložbi o Aztecima. Fini, dubokoreligiozni ljudi ti Azteci. Bogobojazni i smjerni do te mjere da su za sve živo prinašali ljudske žrtve. Ništa lakše nego kad svekoliko pučanstvo malo pritisnu probavne smetnje, prinjet ujaka Peru nekoj pernatoj zmiji! Dobro, uglavnom su žrtvovali ratne zarobljenike, no kad bi sve potrošili, e onda su se tražili dobrovoljci. Ima li netko voljan dati svoje srce Huitzilopochtlu, gospodaru svijeta? O da, uvijek se u tih munjenih Azteka našlo dovoljno dragih ljudi, spremnih da žrtvuju svoju dragocjenu pumpicu za dobrobit društva. No nisu Azteci neki jedinstveni slučaj, jer evo i naš dubokoreligizni Očenašek Mate Granić žrtvuje svoje srce za «Končar», baš kao što se i žrtvovao i naš narodni heroj, politički sekretar CK KPH Rade Končar prije njega.Još malo pa će i 22. svibnja 1942., kad su našeg Radu i još dvedesetpetoricu drugova, dok su prkosili smrti izvukujući Živjela Sloboda! Živjela Komunistička partija! .., sasjekli rafali talijanskih fašista, mater im! Za razliku od naših heroja, kad bi Asteke pritisle ono fakat teške, ono najteže nedaće, pomanjkalo bi i dobrovoljaca koji su bili spremni dati svoje gorljivo srce. Stoga su malo izmijenili pravila, pa su ljudi davali sakatiti samo pojedine dijelove svog tijela.
Vidi mama, teta Elvira hoda bez ruke! E sine, zar da INA poskupi benzina?
O samožrtvovanju se učilo već u školama i djeca su bila presretna da mogu dati dio sebe za bližnjeg. Šta se smijete? Zar se ne sjećate kako su nas pionire indoktrinirali malim kuririma koji mučeni od okupatora ne izdaju drugove, a zatim još i smjelo napadaju bunkere? Žrtva je kod naših pionira, a i kod asteške školske dječice, jednostavno bila pitanje prestiža! No ona prava žrtva, kod Asteka je predstavljalo to da si dao svoje šake! I svaki put kada bi neko dijete dalo svoje šake gušterolikom bogu koji ublažava probavne smetnje kozama, mališan bi se, onako lamatajući batrljicima sav van sebe od sreće, požurio kući da se pohvali najbližima:
Vidi mama, bez ruku!
I tako je taj običaj preživio do dan danas. U ove naše krajeve je stigao zajedno sa kukuruzom i krumpirom tako da kada se na jednom ili četiri kotača, preseravamo pred nekim ženskim bićem, u kojem i ovako i onako vidimo svoju majku, uzviknemo: viđ' me bez ruku! Upravo zbog toga, da bi se izbjeglo muško preseravanje, Azteci namjerno nisu htjeli izumiti kotač. No mi ovdje time valjda želimo cijelom univerzumu poručiti kako smo sad zreli muškarci i kako možemo i bez ruku participirati ne samo u vlastitom zadovoljstvu, nego da ono može prerasti u dio zadovoljstva i dotične dame, a pa i šire! To je korak ka mirnom, zadovoljnom životu cijele naše nacije. Zbog toga je i naš Mate tamo na Mirogoju, samo korak do monumentalne franjine faraonske grobnice, žrtvovao svoje srce.
Rekoh srce, jer ruke mu još ipak trebaju kako bi dijelio fifti-fifti.
|
100%
LANA
WOLLE
WOOL
LAINE
LA
Mala je i crna. Otpala. S moje omiljene kravate. Pokušavam se sjetiti odakle mi. Dali mi ju je prodao kakav mletački trgovac? No tada kada sam je kupovao, dao bih i zadnju kunu za kartu do mjesta gdje umiru slonovi. Sve bih dao. Beskompromisno i bez računa.
Kravata me čini čovjekom. Ecce Homo. No dali kravate gube dušu kad im otpadnu etikete? Ili je gubimo mi kad je objesimo oko vrata poput bakalara i stegnemo tako da nam duša hoće izaći van. Ne postajemo li tako i sami jedno pokretno drvo za vješanje? Savršeno mjesto za svakodnevno ispuštanje duše, za jednu egzekuciju koja se može odviti odviti bilo kad i bilo gdje, a možda se baš zbog te izvjesnosti niti ne dogadja. Odgađamo je, jer ona je film o nekom sasvim drugom. (…imam pravo na posljednju cigaretu generale, a vi trunite u paklu..viva la revolution… hombre, ovaj grad je ionako bio premalen za obojicu…)
Bakalar je nekad bio riba sirotinje.
Danas, danas me kravata dijeli od sirotinje, od tramvajljudi.
Pokazuje mi put na vjetru.
Plazi se ko jezik kad se u meni probudi dijete.
Pruža se kao daska za skakanje na nekom sasvim privatnom bazenu.
Za vašu informaciju, nosim talijansku kravatu.
- Scusi, signora, e passato il 21?
- No, non ancora.
- Aspeto da molto?
- Da circa dieci minuti…
I tako to obično počinje. A ja sam se zaljubio.
- Sanjaš li još?
- Ne.., sav sam od snova
- Znaš da si mi zgodan ovako s tom kravatom ?
- Znam samo da postoji mjesto gdje umiru slonovi...
beskompromisno.
|
13.05.2004., četvrtak
nešto neprimjetno
Nešto neprimjetno…neki mladež…posve neispupčen…
Zamisli u što se to sve može izroditi...- brblja mi mala kovrčava- no i to je opet sudbina.., ne?
Prst sudbine najlakše se prepozna na vlastom ramenu. On jednostavno ima neku neodoljivu želju da vas kvrcne po njemu. Zato mlada i baca buket preko ramena, a baba bradavice na putnika namjernika. Žena ga bez nekog razloga predaje muškarčevim usnama ili vam pak pola ramena odvali samoubojica sa dvadesetog kata. Postoji prilično jeftina metoda kojom možete otkriti kada vam se sudbina opet mota oko ramena. No to nije predmet ove priče...
Pokušavam se skoncentrirat i pisat, no mala kovrčava i dalje bezobrazno izaziva sudbinu zavaljena u svojoj fotelji, skrivena iza velikog plišanog mede:
- A kad ćeš ti mene više izljubit, a?
|
sanjao sam beppu jozeph
Pise mi frendica na mail, kao Porto sto je s tobom, furas tu neke bedare po forumu, nisam te navikla takvog citati. tvoj blog ima onu neku mračnu atmosferu poput one u Alan Fordu.
Heh..pa dragi moji, a kako na vas utječe vas dnevni posao? Svi oni sastanci, konflikti, jurnjava i tempo ili možda dosada dnevne rutina u kojoj štambiljate neke formulare? Na mene to itekako utječe. Nije ni čudo da mi blog odiše sumornom atmosferom. Evo sinoć npr. sanjam kako sam izumio neku mašinicu za plastificiranje. I dođem fino s njom u office i sve gledam na čemu bi je isprobao, no nigdje nikoga. Odjednom, začujem neko tiho komešanje u šefovoj sobi, navirnem se ovlaš unutra i imam što vidjeti!!
Cijela služba nadvila se nad veliki stol i konspirativno razvrstava stare brojeve Alan Forda. Pun stol Alan Fordova! Odlično očuvani. Ko novi. Zakleo bih se da sam za trenutak osjetio onaj miris, miris djetinjstva i miris alan forda tek kupljenog na kiosku.
- Tako znači, Alan Forda meni iza leđa !- uzviknem ogorčeno.
- Ne dam, uzviknu šef, moji su!
- Ma samo da ih dotaknem, zacvilim ja, da ih pomirišem.
- Ne može. Nisu za tebe nego za poslovne partnere.
- A koji će kurac poslovnim partnerima Alan Fordovi? A ja ? Gdje sam ja u cijeloj toj priči? Tko je ovdje kvalificiraniji da bavi Alan Fordovima od mene? I tada šef ugleda u mojim rukama mašinicu za plastificiranje.
- E super, baš nam to treba! Sad ih konačno možemo upakirati. Onako fino po sedam brojeva! - usklikne gad.
- Jebi se, uzviknem ja, ne dam ni ja tebi mašinicu.
I tako smo se s mržnjom gledali preko stola. Status Quo. Kod njega Alan Fordovi, kod mene mašinica za plastificiranje.
- A što je s poslovnim partnerima? Sa rokovima?- javi se tiho poslovna tajnica.
- Nek se jebu..i ti skup snjima - prosikćemo uglas i šef i ja.
I onda sam bio neopisivo tužan.
I onda sam se našao u nekom whiskey baru u New Yorku negdje tamo početkom 1945. Napolju je sniježilo, a sa gramofona je svirao Miles Davis. Za susjednim stolom sjedili su debeli šef Gervasius Twinkleminklensson i Beppa Jozeph držeći se a ruke. Žestoko su lokali, a onda je Beppa u jednom trenutku rekla kako joj je vruće i skinula bluzu. Ostala je u kratkim rukavima, a debeli šef je primjetio sve one tetovaže po njenim rukama. Sve one mornare i sve one oznake brodova USS Arkansas, USS Ward DD-139…Tommy, Dicky...
Debeli šef je samo prostenjao, drmno naiskap cijelu čašu, ustao izašao iz bara i izgubio se u snježnoj mećavi koja zavila 6th avenue. Beppa je samo tiho zapalila je cigaru i plakala dok su joj suze curile u ionako razvodnjen whiskey. Bila je tužna. I ja sam bilo tužan. Da bar neko makne tog Milesa sa gramofona. Zaželio sam ustati i primiti Beppu za ruku.
|
12.05.2004., srijeda
charlie don't surf!
Gledao sam sinoc "Ničiju zemlju". Ko je prvi poceo rat, koje prvi poceo rat…bla bla..
Copola je prvi poceo, ako bas zelite znati !!!
I sva sreca da je danas novi dan.
Danas je dan za Novi List!
Danas je dan za Apocalypse Now, Redux!.
Danas je dan za napalm, za lt. col. Kilgora, danas je dan za surfanje, pa makar i blogovima.
Jer Charlie, kao sto znate ne surfa!
Danas je dan za Martina, Frensisa, Roberta Duvalla, Laurencea Fishbornea, za Marlona Branda, za Wagnera i T.S. Eliota, za sve moje prijatelje s kojima ću sjediti u Importane galeriji i promatati kako sudnji dan skrece iz Vlaške u Smičiklasovu podvučen wagnerovim «Plesom Walkira». I dok skupljate svoje DVD-ove i knjige iz novina, dali znate sto je colonel Kurtz imao na svojem stolu? Imao je knjigu "From Ritual to Romance" Jessie Westona koja je inspirirala Eliotovu poemu "The Wasteland".
Brando, alias colonel Kurtz citirao je upravo eliotovu poemu «The Hollow Man» na kojoj se uz knjigu Josepha Conrada «Heart of Darkness» bazira cijeli film. O dijalektiko, dok bivamo življeni kroz tvoj san, dok promatramo sebe kako poput crva pužemo po oštrici britve i preživljavamo, pa onda pišemo i snimamo ode nasoj rascjepljenosti u tebi, dok junaci naših filmova putuju pokraj svih onih izgubljenih hramova i buddhinih kipova, što oni znaju o patnji? Što znaju o zbunjenosti našeg lineranog, dualnošću ove dijalektike zbunjenog uma koji se cijepa na lijevo i na desno, na dobro i na zlo, na gore i na dolje. U ovoj dijalektici u kojoj volimo ili mrzimo, svi to znaju, svi to itekako dobro znamo. Jer uvijek u nama postoji neki odmak, nešto u nama, netko u nama koji će poput ratnog fotoreportera u filmu pronaći sebe u svijetu kroz riječi T.S. Eliota
This is the way the world ends
Not with a bang but a whimper.
I'm fucking splitting, Jack...
A upravio je taj mračnjak T.S.Eliot kao urednik izdavacke kuce Faber & Faber odbio objaviti Orwellu rukopis «Životinjske farme», koju ćemo moći uskoro kupiti uz Jutarnji. Uvijek se nekako preplašimo samih sebe u ogledalu drugih, zar ne?
|
ošla priča na natječaj
11.05.2004., utorak
wannabe queer
i kad smo vec kod bureka, ja i kad o bureku pisem, izadje mi u nekoj knjizi !
zato mi je tesko kada citam lebsov blog "plodovi zemlje". u "piscevim mukama", lebs kuka kako mu ne ide objavljivanje, ko onom bedaku od njegova prijatelja kojem ide sve od ruke. je prokletstvo je to. nemeres ti pilom ka sikirom, rekli bi kod mene u lici. sikirom treba zamanit!
i hodao je tako nas lebs fest dobro iznad zemljotresa, a lisili ga objavljivanja. i isus je hodao iznad vode pa su ga prikovali da ne drma previse kada je donio objavu. ne, nema nikakve objave lebs. genijalci ne prolaze u ovom svijetu, jer ima puno onih koji zive od svoje gluposti i jos ih placaju za to. mene na primjer!
evo npr. u prici sa iskonovog natjecaja, opisujem kako jedem burek po autoputu i kako sam pronalazim aleph skriven ispod korice bureka. valjda su ziri i citatelji mislili da u prici ima neki duboki, skriveni smisao. ali nema. prica je skroz glupa i zabunom sam je kliknuo u attachment prilikom slanja na natjecaj. i prosla je. hahahahaha, cak je usla i medju sto odabranih, dakle bit ce objavljena u knjizi «ekran price 2»
no za razliko od nje, dvije stvarno, ali stvarno dobre price nisu mi usle niti među prvih 200.
i tako ohrabren prođom kod citatelja, poslao porto brze bolje pricu i na queer natjecaj ne procitavsi do kraja sta se to u stvari podrazumijeva pod «queer».
i veli meni neki dan mala kovrcava, pa jesi ti lud, to su ti pederi.
- kakvi pederi?- izbezumih se ja.
- pa pravi pravcati !!! sve sami muskoleznici, babe tribade i muskobare. kakvu pricu si poslao?
- pa neku o veselom isusu.
- ma ti nisi normalan. i sto ako u ziriju pomisle da prica ima ima neki skriveni, duboki pederski smisao sto se tice isusove homoseksualnosti? ehh, ziher ces pobijediti... i onda ce ti fino pisati ime i prezime, a moju mamu ce biti sram kad ode na plac.
nisam pobijedio. pobijedile su neke totalno bezvezne price. sudeci po njima, uz malo srece, uzdajuci se i u lebsov aksiom o zatvorenom krugu izmedju jebaca i pisaca, u queer knjigu ce uci neki drugi. zajebite vi dragi moji queer ovo ono, slobodno drustvo, vesela europa. ne ide porto u takvu knjigu, a jos manje u takvu europu.
|
aleph
do nogu uciteljevih lotusnih stopala
I WISH YOU WERE HERE
~ prva nagrada na natječaju za kratku priču časopisa Kameleon
Bea je tužna. Umire naša zlatna ribica. Umire sama u staklenoj kugli koja je prevelika za jednu, a premala za tri ribice. Bea veli da po Feng Shuiu u kući uvijek treba biti neparan broj ribica. I tako leži, sirota, onako zapiknuta s njuškom u plave kamenčiće, poput kakve njemačke podmornice i jedva pokreče škrge. Nema snage niti dignuti se do površine kako bi pojela mrvice. E baš je našla kada će umirati! Baš sad kad sam na DVD-u nabavio pixarov Finding Nemo. I kako da sad gledam ribu klauna i izlažem Beu napadima ridanja? A kad je Bea tužna, ode u šoping da odagna tugu. Mjerica tuge za zlatnom ribicom odgovara novoj torbi, sandalama te barem dvije košulje. Bea je, da parafraziram naslov knjige Carlosa Fuentesa, boginja koja po shoping centrima lovi sama.
Dali ste čitali Carlosa Fuentesa? O da, Carlos je najbarokniji južnoamerički pisac. Moj idol. Kada narastem, pisat ću samo lijepe, čarobne i monumentalne knjige kao što je njegova Terra Nostra!
- Čuj, - pitam ju - a da ti radije odeš zagrliti koje drvo svaki put kad si tužna? Skupo nas dođu ove tvoje proljetne kiše…
- A bi ja...- veli ona otirući rukavom nove košulje razmazanu maskaru - ali ne mogu doći na red od onih new agera. Puni su ih parkovi. Radije ću zagrliti tebe, bukvo jedna!-
Danas je dakle vrijeme za Floyde, stara moja...
We're just two lost souls swimming in a fish bowl,
year after year,
Running over the same old ground.
What have you found?
The same old fears
|
|
