Od kad znam Fadilu? Pa znam je oduvijek. Od kad seže moje povijesno sjećanje u Hrvata, sjećam se kako me baka uzela za ruku i povela na Kvatrić. Upravo Fadila je bila moj prvi doživljaj tržnice. Čučala je tamo pokraj onog kioska s kokicama i uporno mantrala: - erere roštilj dada, 'paljači 'paljači, mađarice, najlonke... Sjećam se kako me je proniknula svojim prodornim okom, nasmiješila se i namignula. Kad sam bio zločest i radio pizdarije po dvorištima mojeg odrastanja, mom malom svijetu koji se protezao tamo negdje između Zvonimirove i Maksimirske, od Svetica do Kvatriča, susjedi su mi prijetili da će me dati Ciganima. No ja nisam vidio ništa loše u tome da provodim dane u premetanju po glomaznom otpadu s Fadilom i njezinima, da istražujem tajne kvartovskih šupa i podruma prepunih sve one čarobne i tajanstvene krame. I zato sam uredno nastavljao s nepodopštinama.
Cigani su neizostavni dio europskog duha. Kada su stvarajući ujedinjenu Europu, rimske legije doprle do obala Dunava, Cigani su već bili tamo. Da ne govorim o tome kada smo mi Slaveni dobauljali na ove prostore, Cigani su već bilo ovdje i prodali nam prvi špil karata, prvi roštiljčič i prve kvačice. Da nije bilo Cigana, dali bi mi Hrvati otkrili da postoji nešto ljepše od potucanja po svijetu, da postoji ona nepodnošljiva lakoća postojanja u hladovini dok se igra bela ili briškula, dok se lungići cvrče na roštilju, a žene vješaju veš, dok tako ugodno starimo i otkrivamo kako se našim ženama kroz najlonke naziru proširene vene. Postoji dakle neka tajna sprega između Hrvata, karata za belu, roštilja, najlonki i Cigana. I tako su Hrvati ostali. Svoji na svome. Tko zna da li bi uopće ostali da nije bilo Cigana.
I mala kovrčava ima nešto cigansko u sebi.
Kao dijete je skoro pobjegla sa cirkusom i jedva ju je stari pronašao skrivenu u garderobi njene male prijateljice akrobatkinje. Sudeći po njenoj «ciganskoj» naravi, nemirnom duhu i sklonosti da pakira kovčege i stalno nekud odlazi, zakleo bih se, da se neki mladi cigo sjana oka i crna brka, tamo nekad davno u Podravini, povaljao po sjenu štaglja s njenom praprababom mađaricom. Baš kao i cigani i mala kovrčava voli tržnice, sajmove, šatore, nomadski život, sitne ženske vradžbine, a njeno oko proniče sve moje skrivene tajne. Sjećam se kako mi je Fadila jednom u prolazu samo rekla... ej, ima da putuješ, a onda da se ženiš za veću ciganku od mene hehehehe…
I stvarno, upoznao sam uskoro malu kovrčavu, otputovao u Egipat, te pri povratku završio pred oltarom. Zanimljivo, neki narodi za Rome rabe naziv izveden iz imena Egipat, Egipćani (Gypsies, Gitanos, a na balkanu kao Magjyp, Eđup(c)i, Ađupci, Gopti, Kopti, Gipteri, Kipti, Faraoni i Firanui), zasnovan na pogrešnoj pretpostavci da je riječ o doseljenicima iz Egipta. Jedni vele da su bili robovi faraona. Drugi ih brkaju sa pripadnicima jedne heretičke, navodno gnostičke sekte iz Frigije -Athiganoi, (pa ih po tome i zovu Cigani, Zigeuner, Tsigane…) a živjeli su na planini Athos, bavili se magijom i proricanjem.
I tako. Kako se ovaj moj kotač života polako okretao svojim putem, ispostavilo se da su se kletve gnjevnih susjeda ipak ispunile i mene je život doista predao ciganima.
Post je objavljen 17.05.2004. u 15:41 sati.