Gledao sam je dugo, skriven iza konzervi s graškom. Sama je. Kada hoda, zastajkuje kao da osjeća moje prisustvo. Napinjem se i šaljem joj ljubav. Osjećam, kako mi izvire odolje. Baš kao što je učitelj rekno. Gledam njene oči, njene ruke i želim uzviknuti: hej djevojčice ovdje sam! Podjeli sa mnom teret svojih mladih godina! U ovom velikom gradu mi smo stranci koje guši ova armirana betonska krletka i licemjerni purgerski podsmijeh. Prati me od fakulteta; u tramvaju u poduzeću, na izlasku iz kina. Gledaju oni mene gledaju; bahata kramarija kojom nadomještaju svoj slabi libido izgubljen negdje na potezu između Smičiklasove, Vlaške, Praške i Koturaške. Voze se u autima i slušaju rapere. Bumpe! Bumpe! Voze one svoje kočoperne koke. A kad vam ih zaskoči pravi ždrepčić? Ma šta ždrepčić. Mrcinetina!
Gledam ja nju, gledam. Prekrasna je. Ima trajnu. Onduliranu. Napravljenu ko pogača ispod peke moje stare majke. Dok otresa pepeo, majka mi blista, osmijeh joj je ko u Gospe, milina na licu i stara čvornata ruka, evo, već klizi niz moj obraz.
- Sinko, a kaa’š snaju dovest’ ?
- E majko, velim ja, nema takve kao šta si ti na cijelom svijetu - I ona je onda sretna.
Na ezoteriki kroatiki gužva. I ona je tu. Fiksiram ju i ponavljam mantru. Gledam ju iza štanda na kojem su studentice s filozofskog fakulteta što ne briju pazuhe, vonjaju na curry, muškatni oraščić i hormonalni poremećaj. Prilazi mi jedna i smješka se. Nudi štapiće. Mirisne.
- Ma dam ja tebi batinu svoju, a ne štapić, jebo te štapić ! - dođe mi da joj saspem u lice. Sigurno ih drogiraju. I to je Hrvatica, mislim i s gnušanjem odvraćam pogled. I ne nosi grudnjak. Ma prosvitlio bi ja nju. Kod mojih Franjevaca vele: heheee žene su ti ko majmuni, ne ispuštaju jednu granu dok ne uhvate drugu. I ja to znam.
- Mani se otale indijska majmunice - grub sam.
Odmah osjećam kako mi se uz kičmeni stup uzdiže energija.
Ponovno ju vidim. Ima prekrasna stopala. Njeguje ih i to mi se sviđa. Ona vještica joj stavlja kamenje na stopala. O da, odma' se vidi da je naša. Takvoj nozi najbolje pristaje kamen. Ko saliveno! Susreli su nam se pogledi. O Bože! Ona ispušta najlonkese iz ruku. Mantra djeluje. Energija mi izlazi na sve pore na tjemenu. Prilazim joj. Govorim joj. Svašta joj govorim. Ona me gleda i razumije. Razumije me. Smije se. Praporci...
Dolazim kući i oprezno izbjegavam gazdaricu. E ta me ždere. Siguran sam da se uštekala na moj telefon, prisluškuje i zove sina u Australiju. A ja to plaćam. U sobi je čudan miris; Sv. Anto je već tu ! Eno ga! Svijetli iz kupaonice. Brzo skrivam Coelha sa stolića. Znam da ne voli da ga čitam. Mršti čelo i stišče prijekorno donju usnu. Sjeda na fotelju i promatra me.
Sve mu priznajem.
Post je objavljen 31.05.2004. u 08:48 sati.