100%
LANA
WOLLE
WOOL
LAINE
LA
Mala je i crna. Otpala. S moje omiljene kravate. Pokušavam se sjetiti odakle mi. Dali mi ju je prodao kakav mletački trgovac? No tada kada sam je kupovao, dao bih i zadnju kunu za kartu do mjesta gdje umiru slonovi. Sve bih dao. Beskompromisno i bez računa.
Kravata me čini čovjekom. Ecce Homo. No dali kravate gube dušu kad im otpadnu etikete? Ili je gubimo mi kad je objesimo oko vrata poput bakalara i stegnemo tako da nam duša hoće izaći van. Ne postajemo li tako i sami jedno pokretno drvo za vješanje? Savršeno mjesto za svakodnevno ispuštanje duše, za jednu egzekuciju koja se može odviti odviti bilo kad i bilo gdje, a možda se baš zbog te izvjesnosti niti ne dogadja. Odgađamo je, jer ona je film o nekom sasvim drugom. (…imam pravo na posljednju cigaretu generale, a vi trunite u paklu..viva la revolution… hombre, ovaj grad je ionako bio premalen za obojicu…)
Bakalar je nekad bio riba sirotinje.
Danas, danas me kravata dijeli od sirotinje, od tramvajljudi.
Pokazuje mi put na vjetru.
Plazi se ko jezik kad se u meni probudi dijete.
Pruža se kao daska za skakanje na nekom sasvim privatnom bazenu.
Za vašu informaciju, nosim talijansku kravatu.
- Scusi, signora, e passato il 21?
- No, non ancora.
- Aspeto da molto?
- Da circa dieci minuti…
I tako to obično počinje. A ja sam se zaljubio.
- Sanjaš li još?
- Ne.., sav sam od snova
- Znaš da si mi zgodan ovako s tom kravatom ?
- Znam samo da postoji mjesto gdje umiru slonovi...
beskompromisno.
Post je objavljen 14.05.2004. u 09:05 sati.