Pise mi frendica na mail, kao Porto sto je s tobom, furas tu neke bedare po forumu, nisam te navikla takvog citati. tvoj blog ima onu neku mračnu atmosferu poput one u Alan Fordu.
Heh..pa dragi moji, a kako na vas utječe vas dnevni posao? Svi oni sastanci, konflikti, jurnjava i tempo ili možda dosada dnevne rutina u kojoj štambiljate neke formulare? Na mene to itekako utječe. Nije ni čudo da mi blog odiše sumornom atmosferom. Evo sinoć npr. sanjam kako sam izumio neku mašinicu za plastificiranje. I dođem fino s njom u office i sve gledam na čemu bi je isprobao, no nigdje nikoga. Odjednom, začujem neko tiho komešanje u šefovoj sobi, navirnem se ovlaš unutra i imam što vidjeti!!
Cijela služba nadvila se nad veliki stol i konspirativno razvrstava stare brojeve Alan Forda. Pun stol Alan Fordova! Odlično očuvani. Ko novi. Zakleo bih se da sam za trenutak osjetio onaj miris, miris djetinjstva i miris alan forda tek kupljenog na kiosku.
- Tako znači, Alan Forda meni iza leđa !- uzviknem ogorčeno.
- Ne dam, uzviknu šef, moji su!
- Ma samo da ih dotaknem, zacvilim ja, da ih pomirišem.
- Ne može. Nisu za tebe nego za poslovne partnere.
- A koji će kurac poslovnim partnerima Alan Fordovi? A ja ? Gdje sam ja u cijeloj toj priči? Tko je ovdje kvalificiraniji da bavi Alan Fordovima od mene? I tada šef ugleda u mojim rukama mašinicu za plastificiranje.
- E super, baš nam to treba! Sad ih konačno možemo upakirati. Onako fino po sedam brojeva! - usklikne gad.
- Jebi se, uzviknem ja, ne dam ni ja tebi mašinicu.
I tako smo se s mržnjom gledali preko stola. Status Quo. Kod njega Alan Fordovi, kod mene mašinica za plastificiranje.
- A što je s poslovnim partnerima? Sa rokovima?- javi se tiho poslovna tajnica.
- Nek se jebu..i ti skup snjima - prosikćemo uglas i šef i ja.
I onda sam bio neopisivo tužan.
I onda sam se našao u nekom whiskey baru u New Yorku negdje tamo početkom 1945. Napolju je sniježilo, a sa gramofona je svirao Miles Davis. Za susjednim stolom sjedili su debeli šef Gervasius Twinkleminklensson i Beppa Jozeph držeći se a ruke. Žestoko su lokali, a onda je Beppa u jednom trenutku rekla kako joj je vruće i skinula bluzu. Ostala je u kratkim rukavima, a debeli šef je primjetio sve one tetovaže po njenim rukama. Sve one mornare i sve one oznake brodova USS Arkansas, USS Ward DD-139…Tommy, Dicky...
Debeli šef je samo prostenjao, drmno naiskap cijelu čašu, ustao izašao iz bara i izgubio se u snježnoj mećavi koja zavila 6th avenue. Beppa je samo tiho zapalila je cigaru i plakala dok su joj suze curile u ionako razvodnjen whiskey. Bila je tužna. I ja sam bilo tužan. Da bar neko makne tog Milesa sa gramofona. Zaželio sam ustati i primiti Beppu za ruku.
Post je objavljen 13.05.2004. u 12:38 sati.