~ prva nagrada na natječaju za kratku priču časopisa Kameleon
Bea je tužna. Umire naša zlatna ribica. Umire sama u staklenoj kugli koja je prevelika za jednu, a premala za tri ribice. Bea veli da po Feng Shuiu u kući uvijek treba biti neparan broj ribica. I tako leži, sirota, onako zapiknuta s njuškom u plave kamenčiće, poput kakve njemačke podmornice i jedva pokreče škrge. Nema snage niti dignuti se do površine kako bi pojela mrvice. E baš je našla kada će umirati! Baš sad kad sam na DVD-u nabavio pixarov Finding Nemo. I kako da sad gledam ribu klauna i izlažem Beu napadima ridanja? A kad je Bea tužna, ode u šoping da odagna tugu. Mjerica tuge za zlatnom ribicom odgovara novoj torbi, sandalama te barem dvije košulje. Bea je, da parafraziram naslov knjige Carlosa Fuentesa, boginja koja po shoping centrima lovi sama.
Dali ste čitali Carlosa Fuentesa? O da, Carlos je najbarokniji južnoamerički pisac. Moj idol. Kada narastem, pisat ću samo lijepe, čarobne i monumentalne knjige kao što je njegova Terra Nostra!
- Čuj, - pitam ju - a da ti radije odeš zagrliti koje drvo svaki put kad si tužna? Skupo nas dođu ove tvoje proljetne kiše…
- A bi ja...- veli ona otirući rukavom nove košulje razmazanu maskaru - ali ne mogu doći na red od onih new agera. Puni su ih parkovi. Radije ću zagrliti tebe, bukvo jedna!-
Danas je dakle vrijeme za Floyde, stara moja...
We're just two lost souls swimming in a fish bowl,
year after year,
Running over the same old ground.
What have you found?
The same old fears
|
