Joj kak ne volim kad ide na poslovne ručkove s Talijanima. Kad me upoznaje s njima, (među nama, sve sami zgodni tipovi, no tješim se jer mi ona veli da su to sve pederi) dok se rukujemo, jednostavno se ne mogu suzdržati, a da im ne zdrobim te slabašne ručice. Jer ti mi prsti stalno iznova dolaze pred oči kako plaze po njenom koljenu. I lomim ih ko treščice., to je jače od mene. Bit će da sam malkice ljubmoran. Come stai? Krc krc… Vele da čovjek rukovanjem vrši jedan transfer između suptilnijih razina našeg očitovanja i ja se uvijek potrudim da poruka bude i prenešena.
A ona? Ona se sva ustegne, ušpanga, splete punđicu, otkopča onaj gumb viška na košulji, izbaci sisice te uskoci u kostim i štikle, uzme auto i odjuri.
A ja? Ja ostanem sjedit doma i čekat. Umjesto da odem u Bjelovar pit s lebom. No ja ne pijem pa mi ne preostaje drugo nego me izjede ljubomora. A kad me izjeda ljubomora onda skinem šulju i kravatu i ostajem u potkošulji. Gledam se u špigl i tada sam sebi najzgodniji. Pomalo ličim na Stanleya Kowalskog, mladog Branda u Kazanovom «Tramvaju zvanom čežnja»
Tako je bilo i prošli put. Ona je bila u sva u komplimentima, a ja sam bio u potkošulji. Ušla je u stan, stavila je naočale i čitala deklaraciju na poklonjenoj bombonjeri.
A kad je ovako u kostimu i kad stavi naočale…-poludim. I ona to zna. Studirala je PMF i zna da je odmah zamislim kao profesoricu iz biologije. Prišao sam joj s leđa, poljubio je u vrat, raspleo punđicu i znakovito je pogledao… da joj dam do znanja da se u meni budi iskonski muškarac, ratnik kojem nije problem preploviti more kako bi se pod nekim tamo zidinama dokazao svoje svoje pravo, svoj posjed, svoje žensko… i odjurio u WC popišati se. I ne, nisam sjeo kako me učila majka, nego sam onako, poput nestrpljivog dječarca, zapišao di sam stigao.
Ali ajavaj! !!!I Iz torbice sa remena iskočila je moja crna ljepotica Nokia 8910ii hop, direktno u WC školjku.
Moja Nokia!
Moja Mysterious at first sight.
A picture of elegance...veli reklama
The black outer covers of the Nokia 8910i are made of real titanium.
Strong as steel, light as aluminum, true titanium imparts an instant awareness of possessing something truly extraordinary.
Zaječao sam i pokušao je izvaditi. Voda se cjedila iz nje. Grozničavo sam je pokušao osušiti i oživjeti, no bila je mrtva. Crkla. Skroz naskroz.
Jebiga, ako je svemirska i od titana, nije podmornica.
- No gdje si sad, zamijaukala je nestrpljivo iz kuhinje- Što to sad radiš?
Došla je do WC-a i jedno me vrijeme šutke gledala kako pokušavam reanimirati unesrećenu spravicu. Zakleo bi se da sam na trenutak vidio tugu u njenom oku.
- E moj zaigrani dječače…- okrenula se na peti i otišla. To me je pogodilo.
Ma šta dječače? Dali bi Talijan znao što mu je važnije u ovom trenutku?
Dali bi znao da bi da posjeduje nešto zaista posebno?
Jebiga znao bi…
E moj Krleža… a lijepo si nas učio kako da nas Bog sačuva od srpskog junaštva, hrvatske kulture i balkanskog jebanja.
Post je objavljen 28.05.2004. u 17:34 sati.