Malo surfam u potrazi za inspiracijom.
Ops! Alt tab! O da šefe, radi se projekt, viđme šefe, hehee surfam bez ruku!
Stara dobra fora iz viceva o Hasi i Muji. Iz onog u kojoj se Mujo upucava Fati, gdje Fata stoji na balkonu, a Mujo radi krugove oko zgrade i viče: viđ' me Fato vozim se bez jedne ruke! Viđ' me Fato vozim se bez obje ruke.., te na kraju vif me Fafo, fofim fe bef zfubi…
Ali odakle je to došlo? Gdje je nastala ta fraza? Koji je njen duboki smisao? Internet veli, (a ako nečeg nema na internetu da to uistinu i ne postoji), da je to poteklo od Azteka!
Bio sam prošle godine u Londonu na izložbi o Aztecima. Fini, dubokoreligiozni ljudi ti Azteci. Bogobojazni i smjerni do te mjere da su za sve živo prinašali ljudske žrtve. Ništa lakše nego kad svekoliko pučanstvo malo pritisnu probavne smetnje, prinjet ujaka Peru nekoj pernatoj zmiji! Dobro, uglavnom su žrtvovali ratne zarobljenike, no kad bi sve potrošili, e onda su se tražili dobrovoljci. Ima li netko voljan dati svoje srce Huitzilopochtlu, gospodaru svijeta? O da, uvijek se u tih munjenih Azteka našlo dovoljno dragih ljudi, spremnih da žrtvuju svoju dragocjenu pumpicu za dobrobit društva. No nisu Azteci neki jedinstveni slučaj, jer evo i naš dubokoreligizni Očenašek Mate Granić žrtvuje svoje srce za «Končar», baš kao što se i žrtvovao i naš narodni heroj, politički sekretar CK KPH Rade Končar prije njega.Još malo pa će i 22. svibnja 1942., kad su našeg Radu i još dvedesetpetoricu drugova, dok su prkosili smrti izvukujući Živjela Sloboda! Živjela Komunistička partija! .., sasjekli rafali talijanskih fašista, mater im! Za razliku od naših heroja, kad bi Asteke pritisle ono fakat teške, ono najteže nedaće, pomanjkalo bi i dobrovoljaca koji su bili spremni dati svoje gorljivo srce. Stoga su malo izmijenili pravila, pa su ljudi davali sakatiti samo pojedine dijelove svog tijela.
Vidi mama, teta Elvira hoda bez ruke! E sine, zar da INA poskupi benzina?
O samožrtvovanju se učilo već u školama i djeca su bila presretna da mogu dati dio sebe za bližnjeg. Šta se smijete? Zar se ne sjećate kako su nas pionire indoktrinirali malim kuririma koji mučeni od okupatora ne izdaju drugove, a zatim još i smjelo napadaju bunkere? Žrtva je kod naših pionira, a i kod asteške školske dječice, jednostavno bila pitanje prestiža! No ona prava žrtva, kod Asteka je predstavljalo to da si dao svoje šake! I svaki put kada bi neko dijete dalo svoje šake gušterolikom bogu koji ublažava probavne smetnje kozama, mališan bi se, onako lamatajući batrljicima sav van sebe od sreće, požurio kući da se pohvali najbližima:
Vidi mama, bez ruku!
I tako je taj običaj preživio do dan danas. U ove naše krajeve je stigao zajedno sa kukuruzom i krumpirom tako da kada se na jednom ili četiri kotača, preseravamo pred nekim ženskim bićem, u kojem i ovako i onako vidimo svoju majku, uzviknemo: viđ' me bez ruku! Upravo zbog toga, da bi se izbjeglo muško preseravanje, Azteci namjerno nisu htjeli izumiti kotač. No mi ovdje time valjda želimo cijelom univerzumu poručiti kako smo sad zreli muškarci i kako možemo i bez ruku participirati ne samo u vlastitom zadovoljstvu, nego da ono može prerasti u dio zadovoljstva i dotične dame, a pa i šire! To je korak ka mirnom, zadovoljnom životu cijele naše nacije. Zbog toga je i naš Mate tamo na Mirogoju, samo korak do monumentalne franjine faraonske grobnice, žrtvovao svoje srce.
Rekoh srce, jer ruke mu još ipak trebaju kako bi dijelio fifti-fifti.
Post je objavljen 14.05.2004. u 19:09 sati.