Bijeg u bolje sutra
ponedjeljak, 25.02.2013.Na svijetu postoji barem jedno mjesto kamo se možemo zavući da nas apsolutno nitko i ništa ne diraju. Naše svetište, naša mala 4 zida gdje se uvijek osjećamo dobro, naše utočište mira i naša utjeha od ovog groznog svijeta. Gdje god da se to mjesto nalazilo, jedna je stvar sigurna: tamo bježimo kada više ne možemo sami sa sobom i ovim svijetom.
Pomisao na 250 kilometara udaljenosti od Rijeke za mene je svetinja. Moje 'doma doma', moje Zagorje u trenucima kada jednostavno ništa u Rijeci ne valja, jedino je moje sklonište od svih problema. Bez Facebooka, bez Twittera, bez mailova – doslovno bez brige i pameti. Nije da sam u takvoj pripizdini da tamo ne postoji internet, nego jednostavno kada sam doma nemam vremena za sve te gluposti bez kojih ovdje u Rijeci ne mogu preživjeti dan. Druga je klima gore, drugačije se živi u mojem Varaždinu...
Bježimo li s vremena na vrijeme svi mi daleko od problema i daleko od grada koji volimo, ali koji nas isto tako ponekad umara? Odgovor na to pitanje je pozitivan. Strah od nepoznatog koje je pred nama tjera nas u poznato. Kaotične situacije koje nikako ne možemo riješiti tjeraju nas da ostavimo sve i vratimo se odakle smo došli; tjeraju nas da se vratimo u okruženje koje nam je dobro poznato i u kojem se snalazimo.
Ponekad nam je jednostavno previše posla i ljudi oko nas. Zasitimo se svega i potreban nam je odmor. Ako na vrijeme ne prepoznamo da nam odmor treba, počinjemo raditi gluposti. Greška za greškom. Pa opet greška. Pa opet. Pa opet. I greškama nikad kraja. Kada pogriješimo stoti put, tek tada stajemo na loptu i shvatimo da se nešto treba promijeniti. Za početak promjene, potreban nam je odmor. Potrebno je isprazniti glavu i započeti ispočetka...
Ne idem često kući, odlazim kada zaista više ne mogu. Da, možda je moj prijatelj bio u pravu kada mi je rekao da odlazim samo kada nešto stvarno zas*rem ovdje. Ma ne možda, bio je sigurno u pravu! Ovdje se ne mogu sakriti. Zagorje je već druga priča. Nek me nađu ako mogu, dok ja ležim doma u svom krevetu, okružena najboljom mogućom zaštitom. Gore sam sigurna, koliko god to čudno i smiješno zvučalo.
Svima nam je potrebno da ponekad pobjegnemo pa čak i od svojih prijatelja (koji će mi, usput rečeno, neizmjerno faliti ta tri dana). No isto tako, bijeg je neophodan. Bijeg je u ovom trenutku savršeno oružje za borbu protiv života i kaosa u glavi. Bolje pobjeći i srediti se, nego trunuti i dalje raditi pogreške. Ako će me zbog toga netko nazvati kukavicom, slobodno. Ali ne bježim toliko od problema koliko bježim od same sebe. Taj bijeg mi nitko ne može zabraniti...
Možemo li se srediti bez da s vremena na vrijeme ne pobjegnemo negdje? Nažalost, ne možemo. Previše stvari nas okružuje i previše faktora utječe na nas kada smo u jednom okruženju neko određeno vrijeme. Bježimo da bi nam bilo bolje. Bježimo kako bi se jači vratili nazad. Bježimo da i nama i ljudima oko nas bude bolje. Nije bijeg zlo, on je samo neophodan za normalan život.
Možda nam je u životu suđeno da bježimo. Možda je sudbina tako ispisala stranice našeg života pa se negdje u fusnoti nalazi opaska: „S vremena na vrijeme ova osoba bježi od sebe i problema. S vremena na vrijeme ova osoba bježi u potrazi za boljim sutra...“
Glagol 'bježati' ponekad ne označava čin kukavice. Taj glagol s vremena na vrijeme odnosi se i na pobjednike. Svima treba mira, svima je ponekad potreban bijeg u bolje sutra...
komentiraj (1) * ispiši * #
Ja protiv mene - nemoguća misija
srijeda, 20.02.2013.Sve prepreke u životu čovjek lako pređe. Osim jedne. Ta jedna oduvijek nam je stvarala probleme i nikada je s lakoćom nismo prelazili. Čak bih se usudila reći da je ta prepreka jedina koju nikada do kraja nismo prešli. Radi se naravno o prepreci koju si u životu postavimo mi sami...
Koliko nam se puta u životu dogodilo da se bezuspješno borimo sami protiv sebe? Bezbroj puta! Sami sebi smo najveći neprijatelj; neprijatelj, kojeg jednostavno nismo u mogućnosti pobjediti nikada i nikako. Kako protiv sebe? Jeste li se ikada to zapitali?
Što nas natjera da se uopće pokušamo boriti protiv sebe? Pa za početak zdrav razum i pokoji glasić sa strane (obično taj glasić dolazi od naših prijatelja). Riječi „...ajde barem jednom budi pametan/pametna i slušaj me...“ vjerojatno smo čuli već tisuću puta. No možemo li se opametiti, biti razumni i slušati nekoga, dok nam istovremeno srce govori drugu stvar? Možemo li se oduprijeti govoru srca, njegovim otkucajima i magičnoj privlačnosti koja dolazi iz tog čudnog organa i tjera nas na još čudnije stvari?
Jesmo li svjesni da ćemo zbog slušanja onog što nam govori srce činiti pogrešku za pogreškom? Jesmo li svjesni da nas ta magična privlačnost može dovesti do samog dna?
Nakon nekog vremena postajemo svjesni toga, no i dalje ne činimo ništa kako bi se izvukli iz tog kaosa. Počinjemo razmišljati, no zaključka nema. Naš odgovor i naša opravdanja uvijek započinjemo riječju ALI. Ali on je dobar. Ali on nije takav. Ali on mi se sviđa. Ali zbog njega/nje upropaštavamo svoj život, blago rečeno. Ne razmišljamo normalno, ne reagiramo normalno i kada sve zbrojimo 'ali' i povođenje za osjećajima (odnosno srcem) u stanju su nas upropastiti. I to samo kako upropastiti!
Zašto više vjerujemo srcu nego razumu? Zašto ne možemo protiv sebe? Zašto, zašto, zašto? Zašto patimo, a mogli bismo biti sretni? Zato jer je ta patnja zapravo usko povezana s našom srećom i našom sadisfakcijom. Koliko patimo zbog toga što slušamo svoje srce, istovremeno smo toliko i sretni. Samo što zbog patnje ne osjećamo baš sreću. Nešto mi se čini kao da se sakrije ta sreća u određenim trenucima...
Sami sebi najveći smo neprijatelji i protiv sebe jednostavno nikako ne možemo. Koliko god to htjeli (i morali), jednostavno je nemoguće. Utapamo se u vlastitoj lokvi suza i patnje i što je najgore – NE ŽELIMO se maknuti metar dalje da izađemo iz nje. Stojimo i čekamo bolje dane. Stojimo i čekamo da dođe sunce i da lokva presuši. Stojimo, jer se bojimo da će sve to nestati ako se odmaknemo...
Pa očito nam onda to nešto (ili netko) puno znači kada svjesno postajemo žrtve samih sebe. Mora da su u pitanju emocije kada znamo da ne činimo ništa, a trebali bi. A kako da činimo? Kako da se borimo protiv samih sebe? Kojim oružjem, kada svake sekunde koje razumno razmišljamo osjećamo grč u želucu? I što je najgore, tek kada se 'prebacimo' i ponovo počnemo razmišljati onim blesavim organom (koji bi inače trebao služiti za pumpanje krvi), tek tada prestaje grč i tek tada nam je bolje.
Biti pametan ili ne biti pametan? Ići za srcem ili za razumom? Postupiti dobro i patiti jer nismo išli za svojim osjećajima?! Teška odluka. Teška borba između mene i mene...
Preteška...
komentiraj (1) * ispiši * #
Bečka škola - 0 bodova!
Po nekoj definiciji, kavalir je uglađen, fin i pristojan gospodin koji zna manire i koji se izuzetno lijepo odnosi prema damama. Znači – onaj koji otvara vrata i propušta damu da uđe prva, onaj koji joj oblači kaput, onaj koji je časti pićem, itd itd.
Kavalir je vrsta muškarca koja je odavno izumrla. Tek se povremeno nađe pokoja jedinka koja je uspjela preživjeti izumiranje i koja bespomoćno luta ovim svijetom. Bespomoćno, jer je u današnje vrijeme očigledno sramota biti fin i pristojan dečko.
Dragi momci, vrijeme je da vam konačno postavim pitanje: zašto ste kavalirstvo i romantiku zamijenili mačo ispadima i odvratnim ponašanjem? Kada je i gdje nestalo kavalirstvo?
Otkada nisam u vezi imam prilike svako malo naići na nekog 'švalera' (kako bi to moj kolega s posla rekao). Ovdje nije riječ samo o dečkima koji su pokušali mene zavesti, već i o dečkima koji su se motali oko mojih prijateljica. Moje znatiželjno oko sve je snimilo (znam, bolesna sam jer volim analizirati ponašanje ljudi!) i došlo do nekih mudrih zaključaka.
Današnji dečki ne znaju zavoditi. 'Đe si ribo, ko ti vodu mijenja?' ili 'Mala, poderao bi te ko budala 100 eura!' najbolji su i najoriginalniji upadi većine muškog roda. Ove takozvane 'mačo' fore sve su popularnije među muškarcima. Bezobrazan riječnik i nepristojno ponašanje prema curama također je jedna od stvari koje se sve češće prakticira u muškim krugovima. Zaista nije lijepo vidjeti i doživjeti takvo ponašanje i takvo 'zavođenje'. Gdje je nestala bečka škola i kavalirstvo? Neeema ih, nema...
Što očekuje jedna samostalna, emancipirana žena od muškarca? Poklone? Skupe večere? Putovanja? Cvijeće, dijamante? Ne, ništa od toga, jer si sve to ona sama može priskrbiti. Ono što žene danas očekuju od muškaraca je razumijevanje i pristojnost. Žene žude za nekim s kim će moći normalno popričati i tko će ih u razgovoru nasmijati. Žene žele simpatične muškarce koji će se s vremena na vrijeme sjetiti otvoriti joj vrata automobila ili pak propustiti je prvu da uđe u restoran.
Nije sramota biti uglađen, fin i pristojan. Sramota je ne biti takav! Dragi moji, nije ovdje riječ o ne znam kakvoj romantici. Ovdje se samo radi o pristojnom ponašanju koje fali današnjem društvu. Ne gleda nam se stalno mačo preseravanje, mačo zavođenje i sva ta mačo sranja. Od tih mačo sranja tražimo ponekad predah. Time-out, ajde sad malo za promjenu budi normalan! Ne vrijeđaj me, ne zezaj me nekim blesavim i neshvatljivim forama i ispadima, nego jednostavno sjedni, pij kavu i vodi normalan razgovor samnom!
Bože moj, pa zar je stvarno tako teško biti 'kavalir' odnosno fin momak?
Prije nekoliko dana sjedila sam na kavi s jednim dečkom za kojeg se zaista može reći da je kavalir. Bio je užasno simpatičan, užasno drag, pažljiv što se nekih manira tiče te izuzetno zabavan i smiješan. Kasnije sam se pokušala sjetiti jesam li još kada naišla na dečka s takvim manirama. Jesam. Moj najbolji prijatelj se može pohvaliti kao veliki kavalir, i ako se dobro sjećam, u zadnjih nekoliko mjeseci još sam dvojicu dečkiju upoznala za koje mogu reći da su bili fini i dragi – kavaliri.
Što učiniti? Natjerati nekoga da se ponaša fino?! Ne, nikako, jer ionako to ne bi znao napraviti. Uvesti 'Bečku školu' ponašanja u nastavni program. Da uče i nauče od malih nogu, jer je očito jedino to način da se nešto postigne i da se vrsta muškaraca zvani 'kavaliri' vrate na kuglu zemaljsku. Previše je ovih drugih trenutno. Kavaliri su nevidljivi u šovinističkom mačo svijetu.
Vratite nam bečku školu. Želimo da se normalno ponašaju!
komentiraj (1) * ispiši * #
Ljubomora
ponedjeljak, 18.02.2013.Kažu ljudi da je mala doza ljubomore u svakoj vezi i više nego potrebna. S time se mogu složiti jer pokoji mali ljubomorni ispad zna biti jako sladak. To je dokaz da je nekome stalo do nas. No sve više oko sebe nailazim na slučajeve u kojoj ljubomora u vezi i u prijateljstvu prevladava i davnih je dana prešla granice normalnog ponašanja...
Ljubomora je patološka bolest. Ljubomora je psihički poremećaj i ljubomorne su osobe bolesnici. Kada netko povremeno pokaže mrvicu ljubomore, to je sasvim u redu. No kada je netko po prirodi ljubomoran, to vodi svemu ne dobrome. Iz vlastitog iskustva znam kako je živjeti s ljubomornom osobom. Isto tako, znam kako je biti u vezi s osobom koja je ljubomorna na svakog tvojeg muškog prijatelja ili poznanika kojeg negdje u gradu pozdraviš. Ne daj Bože da bi se s nekim dopisivao preko Facebooka ili izmjenjujući SMS poruke, jer to dovodi samo do svađe...
Malo za promjenu, ljubomorne osobe s kojima smo u vezi trebale bi shvatiti da je naš život postojao i prije njih. Ako pozdravimo nekog poznanika u gradu ili ako se s nekim povremeno čujemo (jer želimo znati kako je ta osoba, što ima novog kod nje), ne znači da nam je to ljubavnik/ljubavnica, odnosno netko koga viđamo sa strane. Ako je naše društvo mješovito (muško-žensko), ne znači da je netko u našem društvu naš bivši/bivša. Sasvim je normalno da smo u društvu potpuno različite osobe. Društvo je ipak društvo. Imamo zajedničke spike, interne fore, smijemo se glupostima jer nas je ta glupost podsjetila na neku zajedničku uspomenu, pričamo gluposti i zezamo se na poseban način. Ne možemo biti isti u društvu i u 4 zida sa svojom boljom polovicom.
Ono što sam u zadnje vrijeme počela sve češće primjećivati jest ljubomora od strane prijatelja. Jedna je ekipa s faksa, druga je ekipa s posla, treća je ekipa iz ulice, četvrta je ekipa koju upoznamo negdje na sportu, itd. Naš se život ne svodi samo na jedno društvo! To je nemoguće. Logično je da s nekima provodimo više vremena nego s drugima, no nije logično (i nije dobro i nije normalno) kada se osoba počne osjećati kao zarobljenik jednog društva. Posesivnost je usko vezana s ljubomorom; posesivne ispade ne voli nitko, a najmanje slobodni ljudi koji djeluju na (pre)više strana u životu i na taj način poznaju više ljudi i imaju više društva.
Koliko maloumno razmišljanje mora biti kada netko od osobe zahtjeva da uvijek bude kraj njega/nje? Koliko je bezobrazno biti ljubomoran na nekoga jer on trenutno priča s nekim drugim ili sjedi za drugim stolom? Izrazito jako bezobrazno. Prijateljstvo ne trpi ljubomoru niti posesivnost. Grozno je kada osoba postane zarobljenik nekog društva. Ako smo do toga došli, tada ne znam jesu li osobe iz tog društva moji prijatelji, odnosno očito se njihovo 'prijateljstvo' temelji na nekoj drugoj namjeri. A prijateljstvo ne bi smjelo imati skrivene namjere...
Imam puno poznanika s kojima trebam i želim s vremena na vrijeme popričati. Imam oko sebe masu ljudi koje znam i zbog toga odvajam stvari i društva. Nemoguće je spojiti dva svijeta u jedan. Osjećam se grozno kada shvatim da ljudi oko mene ne mogu shvatiti takve stvari. Teško mi je kada vidim ljubomoru u očima svojih prijatelja. Teško mi je kada vidim ljubomoru u bilo čijim očima!!
Ljubomora razdvaja ljude. Zbog nje pucaju veze, zbog nje se obitelji svađaju i raspadaju. Živjeti s ljubomornom osobom nije nimalo lako. I na kraju krajeva, ljubomora nas tjera da prkosimo sebi i dotičnoj ljubomornoj osobi – onda kada nas isprovocira patološkom ljubomorom, a mi ništa nismo napravili. Naravno da ćemo tada reagirati na najgori mogući način – inatom i točno tom stvari za što nas okrivljuju bez razloga. Ako je u pitanju i prevara – da, i prevarit ćemo samo zato jer nas je netko svojom ljubomorom izjebao u zdrav mozak pa da na kraju krajeva budemo i krivi za ono što nas se optužuje.
Neki će reći da nisam u pravu. No vjerujte mi, dobro poznajem ljudsku narav i znam kako će i na koji načim ljudi reagirati. Ljubomora je bolest i zbog nje su pukle sve moje dosadašnje veze. Žalosno je što su moji bivši dečki znali koliko prezirem ljubomoru, ali se nisu htjeli (ili nisu mogli?!) izliječiti te bolesti. Čak ni zbog mene. A voljeli su me i to iskreno...
No bez obzira na silnu ljubav i patnju nakon prekida, i dalje sam uvjerena da je prekid tih veza bio dobra odluka. Kao što će dobra odluka biti i prekid svakog prijateljstva s osobama koje su posesivne i ljubomorne. Moja osobnost jednostavno ne trpi pritisak koji stvara ljubomora.
Budi mi prijatelj, ali nemoj biti ljubomoran kada ti kažem da danas ne mogu s tobom na kavu jer imam dogovoreno s društvom s faksa. Budi mi dečko, ali nemoj biti ljubomoran, kopati mi po fejsu (ko da bi mu i dala lozinku da me traži, moš' mislit) ili gledati moje sms poruke i listu poziva. Ako si mi dečko, voljet ću samo tebe, neću te varati pa sukladno tome ne trebaš biti ljubomoran. Ali i dalje ću imati prijatelje i družit ću se s njima. U slučaju da ti i dalje budeš ljubomoran na NIŠTA, nećeš mi više biti dečko. A ni prijatelj, ako mi budeš kenjao zašto sam otišla nekog pozdraviti i malo popričati s tom osobom, ako sam došla s tobom u društvu.
Ljubomora je patološka bolest. Bolesno ljubomorni ljudi su psihički poremećene osobe. Oprostite mi na takvim grubim riječima, ali znam da sam u pravu...
Ljubomora je zlo!
komentiraj (9) * ispiši * #
Dvije - tri o ženama
petak, 15.02.2013.Nikada nisam bila pobornik feminističkog pokreta, ali isto tako uvijek sam bila protiv muškog šovinizma. No ponekad stvarno mislim da žene ne bi trebale imati pravo glasa i da bi se trebale držati kuhinje i kuhače. Kada tako razmišljam?! U situacijama koje ću u nastavku teksta navesti, jer su me zadnjih nekoliko dana dovele do granice ludila...
Žene su histerične, cendrave, žene puno pričaju i ponekad svojim 'dugim jezikom' uvale ljude u neugodne situacije. Žene su nedokazane, žene su dosadne i Bogu i narodu ponekad i žene nemaju granicu u svojim ispadima. Žene se ne znaju kontrolirati, ne mogu srediti 'kaos u glavi' nego samo tjeraju po svome pa makar to bilo i kroz zid. Žene su u stanju raj na zemlji pretvoriti u pakao. Žene su ljubomorne i posesivne. One su najveći manipulatori na ovome svijetu i u stanju su u duši slomiti svakog muškarca.
Kada si nešto zacrtamo – tako to mora biti. Ako bude imalo drugačije, nije dobro. U stanju smo zakomplicirati najjednostavniju moguću situaciju. Za nas ne postoji riječ 'strpljenje' jer mi strpljenja nemamo niti malo. Sve analiziramo i svakoj glupoj sitnici pridodajemo pažnju. Svoje probleme ne možemo nikako riješiti (i nitko ih ne može riješiti jer su naši problemi nerješivi), ali smo eksperti što se davanja savjeta (tj, soljenja pameti) našim prijateljicama tiče. Kako nas samo ne zaboli glava od tolike gluposti ponekad?
Nemojte me krivo shvatiti, ali naše ponašanje ponekad zaista graniči s ludilom. Neobjašnjivi razlozi zašto nešto ne možemo napraviti i zašto smo trenutno takve, svakodnevno provođenje vremena s našim frendicama (jer MORAMO svaki dan biti zajedno inače će prijateljstvo patiti), cviljenje na telefon kada nam se dragi ne javi odmah sada nego za 5 minuta – sve su to karakteristične ženske gluposti kojima svakodnevno zamaramo sebe i sve oko sebe.
Najveći problem u ženskoj glavi nastaje kada se ludo zaljubi u nekoga, a ta ljubav nije obostrana. Tada ne da se ne možemo smiriti, nego smo svakim danom sve gluplje i gluplje i svakim se danom sve više ponižavamo. Tješi nas sve i jedna frendica, a niti jedna nas ne može utješiti. Svaka ljubavna pjesma tada nas podsjeća na njega. I sve oko nas. I tratinčica u travi tada nas podsjeti na njega. On nas ne ferma 59, a mi i dalje u njemu uporno vidimo kralja, cara...ma boga! On je jedini za nas i drugi ne postoje. I naravno, tada odjednom svi oni postaju isti – gamad, đubrad i niškoristi. Jesmo li ikada u toj situaciji pomislile da ga je od nas otjeralo naše ponašanje? Naravno da nismo, što fali našem ponašanju??? Puno toga drage moje. Za početak se trebamo spustiti na zemlju. Možda se tada frajer zaljubi u nas, kada se smirimo. Nitko ne želi biti s posesivnom i histeričnom glupačom. Nitko ne želi nakon 2 dana razmišljati o djeci i zajedničkom životu. Nitko ne želi da ga se na nešto sili...
Drugi najveći problem u ženskoj glavi nastaje kada se treba prilagoditi određenom društvu. Naravno, mi dame odbijamo svako društvo koje nije naše. Svi ostali su seljaci, mi smo pomno birale naše prijatelje i najbolje smo odabrale. Zbog čega druženje s nekom random ekipom (koju smo upoznale preko zajedničkog prijatelja) predstavlja takav problem? Da li je toliko teško nekome dati priliku i s nekim normalno popričati? Očisto jest. Prevo krene odmjeravanje, pa nastupa gradnja zida oko sebe našim bahatim i umišljenim tonom i razgovorom i na kraju prepotentno odlazimo iz tog društva jer nam ono nikako ne paše. A zapravo im nismo ni dale šansu da se pokažu. Nas ne zanimaju njihove priče, jer su glupe i dosadne (a naše teme koje svakodnevno vrtimo s frendicama na kavi nisu glupe i dosadne). Piši kući, propalo je...
U dotičnim situacijama uvijek pokazujemo samo najgore od sebe. Dalo bi se naravno navesti još situacija u kojima se ponašamo grozno, no i ove dvije su i više nego dovoljne. Zašto je kod nas sve to skupa toliko komplicirano? I zašto smo toliko konzervativne i ne dopuštamo si malo više slobode?
Kod muškaraca je sve to jednostavnije. Oni ne uzimaju srcu svaku pizdariju i kontroliraju osjećaje. Mi ih ne kontroliramo i zato uvijek ispadamo blesave i naivne. Uvijek nešto sjebemo i uvijek od muhe napravimo slona.
Žene su načudnja stvorenja na kugli zemaljskoj. Koliko su divna, toliko su s druge strane naporna. Kada bismo barem malo, barem mrvicu smanjile svoje tenzije i bile normalnije...možda nam tada ne bi bilo tako komplicirano u životu.
komentiraj (0) * ispiši * #
Ispočetka
srijeda, 13.02.2013.Malo malo pa se nešto promijeni u mojem životu. Od kolovoza prošle godine razdoblje je turbolentno – svaki dan nešto novo, svaki dan nešto što izmijeni stari koncept. No sve su to sitnice. Kada se dogodi velika promjena koja te natjera da promijeniš apsolutno sve u svojem životu, e to je onda već druga stvar...
Živim sama, nemam dečka, imam svoj posao i uživam. Ne fali meni ništa u životu. Nitko me ne tlači, ne gnjavi, radim sve što hoću i kako hoću. No unatoč svim pozitivnim stranama samačkog života, određena se praznima u svemu tome osjeti. Pitanje je kako ispuniti tu prazninu...
Prijatelji su najbolja opcija. Vječita druženja, pijanke, uživanja, kave, šetnje, sve to ispuni prazninu između posla i predavanja. Ali nažalost, nemaju ni oni uvijek vremena, odnosno imaju i nekih svojih obaveza koje ih s vremena na vrijeme udalje od nas.
Posao je druga najbolja opcija (odnosno, još posla). Pogotovo ako volimo svoj posao. Tada je svaki prekovremeni sat zapravo uživanje i ubijanje vremena koje bismo inače proveli klatareći se okolo bezveze. No (jao, sad opet dolazi 'ali'), koliko god mi voljeli svoj posao, ponekad nam jednostavno treba odmora i od toga.
Treća opcija je kućni ljubimac. Pas je čovjekov najbolji prijatelj. To je stvorenje koje će ispuniti svaki naš slobodan trenutak. Kućni ljubimac je stvorenje koje će nam dati više ljubavi od ikoga. Ova je opcija u principu najpametnija, ako malo bolje sagledamo situaciju.
U nedostatku još jednog hobija koji bi ispunio moje slobodno vrijeme i povremenu prazninu koja se javlja u mojem životu, došla sam do zaključka da bi mali pasić bio moj savršen novi cimer. Ne samo da bi me uveseljavao svake minute i da bi provođenje vremena s njim bilo savršeno, nego bi mi totalno promijenio način života. A promjena mi u ovom trenutku zaista treba. Promjena je sada neophodna. Smanjili bi se izlasci, smanjilo bi se lutanje gradom, obaveze bi se prilagođavale njemu (a ne kao do sada meni, pa se uvijek dogodi da neku obavezu odgodimo za sutra) – ukratko, način života promijenio bi se u svim pogledima.
Kućni ljubimac velika je briga, no nekako s vremenom čovjek osjeća potrebu za brigom. Postane nam dosadno brinuti se samo o sebi, jer smo to već davnih dana naučili.
Ima li ovakvo razmišljanje malo veze sa nekim majčinskim osjećajima koji se javljaju iz godine u godinu sve više? Naravno da ima! Sa svojih dvadeset i nešto godina bojimo se pomisli da imamo svoje djete, jer nismo tome dorasli. No kućni ljubimac je nešto drugo. I oni su naše bebe o kojima brinemo, koje mazimo i koje pazimo. Te se obaveze ne bojimo i to je sasvim druga priča, no korijen dolazi iz istog razloga – želja da još neko biće ispuni naš život.
Očigledno neuspjesi u ljubavi rađaju želju za stvorenjima koja će nas iskreno voljeti – malim, slatkim životinjicama. Predvalentinovska depresija slobodnu curu može navesti na zaista čudna i drugačija razmišljanja. Ona osoba koja je do jučer zahtjevala da bude bez ikakvih obaveza, danas bi se dobrovoljno vezala.
Što pokloniti slobodnoj curi za Valentinovo? Psa. Zašto? Da krene ispočetka, da potpuno promijeni svoj život, da popuni praznine u svome životu i da nikada više ne osjeti nedostatak ljubavi.
Čudni su datumi kada odlučujemo krenuti ispočetka...baš čudni...
komentiraj (0) * ispiši * #
Leptirići
subota, 09.02.2013.Sve više razmišljam o tome da kupim neki opasan pesticid i popijem ga, da oni glupi leptirići u trbuhu krepaju.
Dogodi se i nama, hejterima romantike i slatkog šaputanja na uho, da ponekad osjetimo 'leptiriće u trbuhu'. Moram priznati da ih mrzim iz dna svoje duše, jer se jednostavno ne znam kako ponašati u toj situaciji. Je li moguće da svi principi i sva teorija o nepostojanju romantike samo jednim pogledom ili jednom porukom padaju u vodu?
Očito je moguće. Romantika postoji, samo je u današnje vrijeme postala društveno neprihvatljiva. Zašto? Pa vjerojatno zbog toga što se ljudi svako malo razočaraju u ljubavi i to jedno razočaranje za njih znači kraj jedne ere. Pametni bi rekli da treba i dalje vjerovati u ljubav. Mi blesavi to odbijamo, bojimo se nakon razočaranja približiti bilo kome i na taj način tjeramo sve potencijalno lijepo od sebe.
Zašto smo tako tvrdoglavi? To samo dragi Bog zna. Jednom kada se uvučemo u svoju čahuru, ljubav nam postaje bljak, a svako potencijalno zaljubljivanje za nas je nešto neprihvatljivo i čudimo se tome kao da nikada prije to nismo doživjeli.
Je li ljubav na prvi pogled moguća? Ma naravno da je moguća, ali se dogodi jednom na sto parova. Zaljubiti se na prvi pogled malo je jednostavnije nego nekoga zavoljeti na prvi pogled. Postoje osobe koje smatramo privlačnima čim ih ugledamo. I za to krivim oči! Oči su ogledalo duše, tako kažu; a ja im u potpunosti vjerujem.
U pogledu su počele frcati iskre, dvije riječi bile su dovoljne da se dvoje ljudi nađe na istoj valnoj duljini i eto ti leptirića. Da da, onih dosadnih u trbuhu, koji se pojave samo na spomen osobe koja nam se sviđa. Jesu li ta stvorenja pokazatelj zaljubljenosti? Jesu! Ne bismo reagirali tako da se radi samo o običnoj privlačnosti (jer budimo realni, privlači nas dnevno 100 stvari koje vidimo oko sebe. Nova haljina, dobar auto; a u njih se ne možemo zaljubiti).
Što napraviti s tim leptirićima? Popiti otrov da ih uništimo ili im se prepustiti i dozvoliti im da nas odnesu u svijet zaljubljenosti, romantike i slatkih šaputanja na uho? Trebamo li se prepustiti njima i srcu ili razumu?
Ono što tjeramo od sebe obično nam s vremenom postaje još slađe, draže i privlačnije. Ništa nije nemoguće – pa ni ljubav koju u svojoj glavi smatramo nemogućom. Ono što nas privčali unatoč tome što to percipiramo kao 'nemoguću misiju', obično je ono pravo! Leptirići ne lažu; oni su odraz najiskrenijih osjećaja koje netko pobuđuje u nama. Koliko god ih mi željeli otjerati od sebe, jednostavno ne možemo. Ti mali demoni ne spavaju i uvijek se jave u krivom trenutku da nas podsjete na ono što osjećamo.
Što bi se dogodilo kada bi im se jednostavno prepustili? Možda baš to što im se odupiremo njima daje još više poticaja da nas napadaju 'u krivim trenucima'. Možda nam žele poručiti da smo u krivu ako odbijamo ljubav, romantiku i zaljubljenost. Možda nam žele dokazati da zaljubljenost na prvi pogled itekako postoji i da to nije loša stvar. Baš naprotiv, to je nešto najslađe i najljepše što nam se može dogoditi...
Vidim da su na mene opasno počeli djelovati. Pokušala sam ih otjerati i uništiti...ali jednostavno ih je previše! A ma jebite se leptirići, vodite me kuda hoćete...
Izgleda da ne mogu više protiv sebe...
komentiraj (0) * ispiši * #
Živio 4.modul!
srijeda, 06.02.2013.Već se mjesecima po medijima provlači jedna te ista tema – zdravstveni odgoj. Obećala sam sama sebi da se neću uzrujavati zbog te teme, da je neću komentirati (jer sam se i sama te teme u svojoj radijskoj emisiji morala dotaknuti) i da neću više raspravljati oko toga, no jednostavno nisam više mogla izdržati. Danas nakon što sam pročitala jedan komentar na Facebooku, digao mi se tlak na 280 pa rekoh: ajmo jednom zauvijek riješiti tu temu i završiti s njom.
Da Crkva nije digla toliku galamu oko ZO-a, ne bi bilo apsolutno nikakvih tenzija i trzavica. No, kad su gospoda u crnim haljama digla halabuku, sjetili su se roditelji da su i oni dio velike kršćanske zajednice i da je to što planiraju učiti njihovu djecu u školi 'prosto' i neprihvatljio. Kako će ih susjed gledati u nedjelju na misi ako prihvate takav predmet? Ne ne, ne može to tako! Seks je tabu tema i o toj se temi ne priča. Niti kod kuće, a kamoli u školi!
Dragi veliki vjernici, dragi roditelji, dozvolite mi da vam ja kažem nekoliko riječi o vašoj 'nevinoj' i dobroj maloj dječici, koju toliko štitite od tog zlog predmeta...
Do prije 5 godina, kada sam ja bila u nekim svojim teenagerskim godinama, u spolne odnose stupalo se sa 17, 18 godina. U današnje se vrijeme vaša djeca jebu sa svojih 13 godina (isprike na izrazu). Umjesto slika svoje obitelji i prijatelja, djevojčice i dječaci u svojim novčanicima imaju kondome. Onda kada vi mislite da su vaša djeca kod prijateljica/prijatelja, vjerujte mi, nisu tamo. Ana je rekla da ide kod Maje, Maja je rekla da ide kod Ane. Preveslali su vas na dvije strane. I dok vi mislite da vaše dijete uživa u dječjim razgovorima sa svojom prijateljicom, vaše dijete negdje u šumarku obavlja 'one stvari o kojima se ne priča' (ilitiga, jebe se sa svojih 15 godina. Opet oprostite na izrazu).
Današnja dječica jako dobro znaju što je seks i na satu Zdravstvenog odgoja neće ništa novo naučiti. Još gore – samo će ponoviti gradivo koje znaju možda bolje od svojih učitelja/učiteljica. Postoje šanse da vaša dobra, mila i divna djeca nauče svoje učitelje/učiteljice i neku novu pozu (za koju vi naravno pojma nemate).
Znate, ako ih u školi mrvicu više educiraju o zaštiti, o spolno prenosivim boleštinama i o sličnim stvarima, postoje velike šanse da vi nećete tako brzo biti djedovi i bake. Jer kako stvari stoje i kakav je danas trend, vaša će kćerka postati mama sa svojih 16 godina, a sin tata sa svojih 18. U glavi će imati NIŠTA, neće znati kako odgajati svoju djecu (vaše unuke), pa će sva briga pasti na vas. I dok će oni sa svojih 18 godina lumpovati po vani, vi ćete doma paziti na njihovu djecu...
Pročitah danas komentar na Facebooku, u kojem je pisalo da se prema 4. modulu Zdravstvenog odgoja pedofilija i spolne nastranosti uvode pod normalno. Dragi ljudi, djeca nikada nisu bila pedofili, pedofil može biti samo odrasla osoba. A ZO neće biti poticaj vašoj djeci da jednog dana postanu pedofili, nego problem pedofilije leži u bolesnom umu pojedinca. Što se pak spolne nastranosti tiče...a što bi to točno trebalo značiti?! Svi smo mi na neki način spolno nastrani - neki malo više, neki malo manje; a ZO u školi nismo imali...
Vašoj je djeci veća prijetnja internet i sadržaj koji se nalazi na internetu. Dečkići sa 14 godina znaju sve stranice na kojima se može pronaći pornografski sadržaj. Recite mi, znate li vi koju takvu stranicu?! Naravno da ne znate...
Na kraju ove svoje 'propovijedi' nadodat ću samo jednu stvar: svećenike ste našli slušati? Božje ovčice koji siju uokolo djecu, stado pedofila i nastranih luđaka? Licemjere slušate i za njima se povodite?!
Ako je tako, neka vam dragi Bog oprosti jer ste time počinili veći grijeh nego da ih niste poslušali (kako vam vjera nalaže). Odgojena sam u katoličkoj obitelji i u vjeri, ali me vjera nikada nije zaslijepila da ne razlikujem dobro od lošeg. A račune...račune ću polagati samo dragom Bogu kada me jednom uzme k sebi. Ne svećenicima, ne Crkvi...
Dabogda gorjela u paklu jer sam u gore napisanim redovima rekla samo istinu!
Amen!
komentiraj (2) * ispiši * #
(Ne)sretna pobjeda
Neke se bitke vode u potpunoj tišini. Pobjednik ne slavi trijumfom nego u spokojnom miru pokupi svoje oružje i kreće dalje u drugu bitku. Rat još nije završio. Očito ni neće tako brzo...
Znate li onaj osjećaj kada dobijete ono što želite, ali niste zadovoljni? Sve je ispalo i bolje od očekivanog, ali opet nešto nedostaje. Trijumf. Trijumf je taj koji nedostaje u čitavoj priči. Pobjeda koja se proslavi u tišini nije pobjeda. U principu to tako ne bi trebalo biti, ali ljudski je sklop takav da pobjedu bez trijumfa ne prihvaća...
Da bi dobili bitku moramo znati kako manipulirati ljudima. Ženama je to oduvijek nekako bolje išlo. Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena. Manipulatorica, čistokrvna, eto što je žena koja stoji iza uspješnog muškarca (i ovo pišem bez negativne energije prema ženskom rodu). Htjeli mi to ili ne, stvari tako stoje. U današnje vrijeme kada je feminizam ravnopravan svim pokretima u svijetu i kada se više ne treba boriti za svoja prava (jer su prava već odavno izborena, barem u većini zemalja), takve su igrice postale nepotrebne. Čemu manipuliranje, kada i sama može postići sve ono što i njezin muškarac? Ne samo da sve to može postići, nego može biti i uspješnija od njega. Imati 'lutku' ispod sebe kojom će manipulirati postalo je zamorno; barem onim ženama koje su se naučile brinuti za sebe bez ičije pomoći.
Bitke koje dobivamo protiv muškaraca postale su dosadne. Rađe se borimo protiv vremena, šefova, posla ili pak drugih žena. Protiv svega ćemo, samo nemojte da moramo protiv njih. Tim se bitkama ne veselimo i pobjede nad njima postale su nesretne. Pobjede su ravne porazima. Zašto je to tako? Pa jer ih ili volimo (mada nekad to ne zaslužuju) ili nam previše znače (mada nekad to ne zaslužuju).
Lako je izmanipulirati nekoga. Dvije lijepe riječi, tri još ljepše manire i eto ti vraga – dobivaš sve što poželiš. Svaka dobra i pozitivna stvar na ženi u trenutku kada ona to poželi postaje veliki plus; plus koji se pamti i o kojem se govori. Žena to itekako osjeća, ali se i dalje ne osjeća sretno mada je u još jednoj bitci glatko pobjedila.
Poanta ove moje duge rasprave jest: nije poanta dobiti bitku, poanta je dobiti rat. A kada dobijemo rat, prorade osjećaji. Odnosno, osjećaji se već počnu javljati nakon nekoliko bitka. Umjesto da budemo superiorne, mi glupače razmišljamo srcem. Plačemo kada pobjeđujemo, jer nije to ono što smo željele; jer je to samo još jedna bitka u nizu. Dobivena...I jer nam nešto u toj cijeloj priči fali...
Kako dobiti rat – to je pitanje! Možda bi ponekad trebale i izgubiti da bi na kraju u konačnici pobjedile. Možda to manipulatorsko smeće u nama ponekad treba dići ruke od svega i ostaviti se vječitog zapetljavanja i otpetljavanja končića. Koliko više trijumfiramo, toliko smo superiorniji i dalje cilju. Ali, bez trijumfa nema pobjede...
Izgleda da je svaka naša dobivena bitka zanemariva. Izgleda da ne znači ništa. Sve je to samo natezanje: povuci-potegni. Možda smo u trenutku pobjede sretni, no ta je sreća prolazna kao sniježne pahulje u podneblju mediteranske klime. Ne zadržavaju se dugo, baš kao ni naša sreća kada uspijemo izmanipulirati u svoju korist i dobiti ono što smo u tom jednom malom trenutku htjeli.
Rat je završen kada se pobjeda proslavi trijumfom. Rat između muškarca i žene završava u onom trenutku kada se zaista pred svima i od srca možemo veseliti tome što smo postigli. Sve ono prije je zanemarivo. Povuci-potegni, kao što rekoh...
Nesretne li (još jedne) pobjede! U bitci naravno, jer ovdje se ratu ne vidi kraja...
komentiraj (1) * ispiši * #