Malo malo pa se nešto promijeni u mojem životu. Od kolovoza prošle godine razdoblje je turbolentno – svaki dan nešto novo, svaki dan nešto što izmijeni stari koncept. No sve su to sitnice. Kada se dogodi velika promjena koja te natjera da promijeniš apsolutno sve u svojem životu, e to je onda već druga stvar...
Živim sama, nemam dečka, imam svoj posao i uživam. Ne fali meni ništa u životu. Nitko me ne tlači, ne gnjavi, radim sve što hoću i kako hoću. No unatoč svim pozitivnim stranama samačkog života, određena se praznima u svemu tome osjeti. Pitanje je kako ispuniti tu prazninu...
Prijatelji su najbolja opcija. Vječita druženja, pijanke, uživanja, kave, šetnje, sve to ispuni prazninu između posla i predavanja. Ali nažalost, nemaju ni oni uvijek vremena, odnosno imaju i nekih svojih obaveza koje ih s vremena na vrijeme udalje od nas.
Posao je druga najbolja opcija (odnosno, još posla). Pogotovo ako volimo svoj posao. Tada je svaki prekovremeni sat zapravo uživanje i ubijanje vremena koje bismo inače proveli klatareći se okolo bezveze. No (jao, sad opet dolazi 'ali'), koliko god mi voljeli svoj posao, ponekad nam jednostavno treba odmora i od toga.
Treća opcija je kućni ljubimac. Pas je čovjekov najbolji prijatelj. To je stvorenje koje će ispuniti svaki naš slobodan trenutak. Kućni ljubimac je stvorenje koje će nam dati više ljubavi od ikoga. Ova je opcija u principu najpametnija, ako malo bolje sagledamo situaciju.
U nedostatku još jednog hobija koji bi ispunio moje slobodno vrijeme i povremenu prazninu koja se javlja u mojem životu, došla sam do zaključka da bi mali pasić bio moj savršen novi cimer. Ne samo da bi me uveseljavao svake minute i da bi provođenje vremena s njim bilo savršeno, nego bi mi totalno promijenio način života. A promjena mi u ovom trenutku zaista treba. Promjena je sada neophodna. Smanjili bi se izlasci, smanjilo bi se lutanje gradom, obaveze bi se prilagođavale njemu (a ne kao do sada meni, pa se uvijek dogodi da neku obavezu odgodimo za sutra) – ukratko, način života promijenio bi se u svim pogledima.
Kućni ljubimac velika je briga, no nekako s vremenom čovjek osjeća potrebu za brigom. Postane nam dosadno brinuti se samo o sebi, jer smo to već davnih dana naučili.
Ima li ovakvo razmišljanje malo veze sa nekim majčinskim osjećajima koji se javljaju iz godine u godinu sve više? Naravno da ima! Sa svojih dvadeset i nešto godina bojimo se pomisli da imamo svoje djete, jer nismo tome dorasli. No kućni ljubimac je nešto drugo. I oni su naše bebe o kojima brinemo, koje mazimo i koje pazimo. Te se obaveze ne bojimo i to je sasvim druga priča, no korijen dolazi iz istog razloga – želja da još neko biće ispuni naš život.
Očigledno neuspjesi u ljubavi rađaju želju za stvorenjima koja će nas iskreno voljeti – malim, slatkim životinjicama. Predvalentinovska depresija slobodnu curu može navesti na zaista čudna i drugačija razmišljanja. Ona osoba koja je do jučer zahtjevala da bude bez ikakvih obaveza, danas bi se dobrovoljno vezala.
Što pokloniti slobodnoj curi za Valentinovo? Psa. Zašto? Da krene ispočetka, da potpuno promijeni svoj život, da popuni praznine u svome životu i da nikada više ne osjeti nedostatak ljubavi.
Čudni su datumi kada odlučujemo krenuti ispočetka...baš čudni...
Post je objavljen 13.02.2013. u 23:20 sati.