Prerasla sam ja to...
četvrtak, 23.05.2013.Bura. Bura bura bura. Jedina stvar na koju se nikada neću naviknuti u ovome gradu i jedina stvar koju zaista ne volim u kontekstu zajedno s Rijekom. Puše li ga puše i danas. Kako izgleda, puhat će i narednih dana.
Zatvorena u svoja mala 4 zida, razmišljam što ću danas našvrljati. Stvarno čovjek ponekad nema inspiracije; kao da se istrošimo s vremena na vrijeme. Promijenimo oblik, boju, izgled. Postajemo drugačiji. Postajemo neprepoznatljivi.
Ljudska bića i međuljudski odnosi nepresušan su izvor inspiracije. Što pozitivne, što negativne – ovisi na koju stranu vjetar okrene. Nekad davno, prije nego sam prerasla život zatvoren u mali krug ljudi, mislila sam da kada jednom upoznamo osobu to je onda to. Kraj priče, promjena više nema. Onog dana kad sam odlučila ostaviti kuću, selo, familiju i mali život iza sebe, shvatila sam da nikada ne upoznamo ljude koji su oko nas. Sve mi se češće počelo događati da su oni koji su me nekada činili sretnima nekako istrošeni. To jednostavno više nije to, koliko god se ja trudila samu sebe uvjeriti da su neke stvari nepromjenjive.
Da li je problem u nama ili je društvo to koje se troši? Mijenjamo li se mi ili kolektiv?
Društvo će se teško promijeniti. Problem je u nama. Izgleda da kako vrijeme odmiče prerastamo neke stvari. Ono što me prije veselilo danas mi je suludo. Jednostavno se ne snalazimo tamo gdje smo nekada bili, boravili i uživali. Taj nam je svijet postao premalen. Kada se nađemo u takvoj situaciji, čudimo se životu, svemiru, suncu i ljudima i postavljamo si pitanje kako je to moguće. Gdje je zapelo? U čemu je problem? U principu problema nema, jednostavno prerastemo neke stvari. Kao komad odjeće ili par cipela...
Životni putevi na jednom se djelu jednostavno raziđu. Ja ovamo, ti tamo i tu je kraj. Nažalost, povratka nema. Ako se vratimo, to znači da nismo uspjeli. Želimo li uspjeti, trebamo se pomiriti s činjenicom da neke stvari neće biti iste kao prije. Tek kada napravimo dva koraka naprijed vidimo što smo ostavili iza sebe. Tek tada upoznamo ljude za koje smo bili uvjereni da ih znamo. U pokušaju povratka na staro dolazi do toga da se jednostavno više ne snalazimo u tom društvu na tom mjestu. Uvjeravamo sami sebe da je sve u redu, no nije. Možda je bilo nekada prije kada smo svi podjednako razmišljali i išli sličnim putevima. No jedan zavoj ulijevo znači da će se sve promijeniti.
Tužno je kada čovjek ne vidi više sebe tamo gdje se nekada veselio, plakao i tamo gdje je nekada živio. Tužno je vratiti se i pokušati oživjeti uspomene, pa nakon sat vremena shvatiti da ništa nije isto kao prije. Tužno je gledati u oči ljudima koji su ti nekada bili sve i vidjeti da nas tamo jednostavno više nema. Sve što vidimo su trošne ceste po kojima smo nekada i mi gazili. Da, jesmo, ali nam je jednostavno dosadilo spoticati se svaki dan po istom kamenu. Nije nam više bilo zabavno gaziti iste lokve i trčati isti krug. S vremenom čovjek preraste neke stvari i više mu nisu zabavne...
Možda to djelomično izgleda kao bahatost, jer smo se odvojili od nekoga ili nečega što nam je nekad bio bitan segment našeg života. Ali jebiga, tako to ide. Naši se putevi razlikuju i ne možemo od nekoga tražiti da nas prati u stopu ako on to ne želi. Isto tako taj netko ne može od nas tražiti da stojimo na jednom mjestu ako mi to ne želimo.
Možda na kraju svega ovoga i nije problem što tek kasnije upoznamo ljude. Možda je veći problem što tako kasno upoznamo sebe. Bila sam uvjerena da sam odrasla, no tek sada vidim da još uvijek odrastam. I prerastam neke stvari koje neki ljudi nažalost nikada neće. Ne krivim ih, znam da im je lijepo. I meni je bilo, ali od života tražim i želim nešto drugo. Nešto što se razlikuje od onoga što oni žele. I tu se naši putevi razilaze...
Uvijek nekako sa sjetom i tugom razabirem po sjećanjima. Rastužim se kada shvatim da ja to više ne mogu. Boli me kada nakon nekog vremena shvatim da sam od nekih ljudi udaljena kilometrima, u metaforičkom smislu. Ja sam išla lijevo, a oni su išli desno. Ja sam išla sama, oni su ostali zajedno. Što bi rekla jedna moja draga prijateljica: „Tako ti grah pao...“ Sve da i hoćeš nešto promijeniti, ne možeš, jer je već sve drugačije...Jebiga, takav je život...
komentiraj (0) * ispiši * #
Kako se rodio Feniks
ponedjeljak, 20.05.2013.Nekada davno kada sam još bila u fazi gledanja meksičkih sapunica, vrištala sam od smijeha kada bi neka stara baba u kombinaciji sa nekom ofucanom sponzorušom plela intrige i pokušala slomiti nečiju ljubav. Naravno, pošto je to bila sapunica, sve su te životne situacije izgledale mi poprilično nerealno...
Scenarij sapunice jednak je našem životu. Kada želiš živjeti miran i savršen život, uvijek se nađe neka budala koja unese nemir i probleme u cijelu priču. Grad na Rječini odjednom je izgubio svoj smisao. To više nije bilo moje utočište, čim se u njemu ne osjećam sigurno.
Tisuću sam se puta pitala zašto ljudi guraju nos tamo gdje im nije mjesto. Sitni tračevi koji kruže okolo bezazlene su male laži koje nam s vremenom postaju zabava i ne obaziremo se na njih. Štoviše, s vremena na vrijeme se počinjemo i raspitivati o njima, u stilu 'ima-li-šta-novog-kod-mene'. Jedna mudra gospođa jednom je rekla: „Neka pričaju, to znači da sam živa. Kad prestanu pričati, to znači da me više neće biti.“
No ponekad se nađe netko tko pređe granicu i usere cijeli koncept bezazlenog tračanja. Dogodi se da o sebi čujemo stvari koje naruše odnose unutar naše obitelji, a moguće i unutar naše veze. Dogodi se da se bezazleno tračanje pretvori u sapunicu, gdje netko namjerno pokušava uništiti naš život. Dogodi se da se u svome životu osjećamo nesigurnima i da ne znamo kojim putem dalje, jer je očito svaki put pogrešan.
Koliko bolestan moraš biti da namjerno nekome ideš uništavati život? Koliko lud moraš biti da se svojim lažima inatiš osobi koja će te kad-tad zgaziti kao malog crva, samo kad sazna o kome je riječ?
Prošla sam i dobro i zlo, prošla sam miran i nemiran život, prošla sam dobre i loše veze, prošla sam teške životne situacije koje su od mene napravile osobu koja nikada i nikome neće priznati poraz. Postala sam netko tko će iz svake situacije, bila ona dobra ili loša, izvući nešto korisno i krenuti dalje. Postala sam osoba koja neće pognuti glavu i neće dozvoliti nikome da je slomi. Ja sam borac i moj život me tome naučio. Taman kada sam mislila da je sve u redu i da su se sve kockice posložile, eto ti sranja. Ovog puta nije bilo 'pusti selo neka priča', jer se selo urotilo da mi uništi život. U dva dana podsvjesno sam psihički i fizički klonula, mada to nisam željela. Umorno lice i još umorniji duh natjerali su me da o svemu jako dobro razmislim...
Zašto umaram sebe, kad jedino koga trebam umarati jest ta misteriozna osoba koja mi pravi probleme u životu? Zašto klonem duhom ako se nesretnik (ili nesretnica) hrani mojom nesrećom? I zašto ja idem prema dolje, kada jedino on treba ići prema dolje?!?!
I onda odjednom: BUM! Glava gore, osmijeh na lice i u mislima samo jedna rečenica: „Možete me poljubiti u dupe!“. Ionako nikada neću odustati od svojeg plana. Radit ću i dalje ono što volim i ono što želim. Zbog drugih da odustanem od nečega što me ispunjava i što me čini sretnom? Nikada, dragi moji, pa makar se za to trebala boriti i rukama i nogama. Čemu život ako se ne borimo pa makar i protiv psihopata kojima bi mjesto prebivališta trebalo biti adresa neke psihijatrijske ustanove?
Zajebao se taj netko. U slobodno vrijeme igram se psihijatra. Rješavam tuđe probleme kada oni to sami ne mogu. Na krivi se kamen namjerio taj netko, jer dragi moj (tko god da jesi), nećeš ga pomaknuti nikada.
Nikada nikome u životu, tko god da taj netko bio, ne smijemo dopustitit da nas udalji od naših želja i ciljeva. Nikada pred nikim ne smijemo posustati, jer se borba uvijek isplati. Ljudi će uvijek pričati i ljudi će uvijek pokušati od našeg života napraviti kaos. Naše ambicije, uspjesi i sreća bodu u oči one nesretne i bez cilja u životu. Naši stavovi kojih se držimo ne odgovaraju uvijek svima. Uvijek moramo biti spremni na sve, pa i na činjenicu da će se tračanje pretvoriti u laži kojima netko pokušava uništiti naš život. Nešto se bezazleno odjednom pretvorilo nešto ozbiljno i zlobno.
Pitanje je samo: do koje smo mjere u stanju otići zbog sebe i svojih ciljeva? Jesmo li spremni ići do kraja ili smo preslabi da u korijenu uništimo problem?
Ako mislite da ste preslabi ići do kraja, varate se. U svima nama čući malo čudovište koje samo treba znati probuditit. Svi se mi iz anđela pretvaramo u demone i svi smo mi kadri istjerati pravdu na svjetlo dana. Možda će nas neke situacije slomiti, ali ne toliko da se kao Feniks ne bismo mogli iz pepela pretvoriti u još snažnije stvorenje nego što smo bili. Sve što trebamo jest imati jaku želju: za pobjednom, za boljim sutra, za ostvarenjem naših snova. Sva snaga ovog svijeta leži u nama samima.
Volim tu ptičurinu više od svega, tog Feniksa. On se diže iz običnog, prljavog pepela i kad se digne jači je od svih i svega. Ljepši je. Brži je. I na kraju krajeva: mudriji je. Koliko god puta on izgorio...opet će se uzdići.
U ljudima se skriva isto takvo nešto. U stanju smo izdići se iz svega i krenuti ponovo. Mi smo čuda prirode. Ne dajte nikome da vas baci na tlo i da gazi po vama. Izgorite mu pod nogama, opecite ga i iz pepela se pretvorite u novu, još jaču i još bolju osobu. Ne klonite duhom jer je netko poljuljao vaš život. Nek ljulja, nek bude nemirno. Kad se oluja smiri, doći će Sunce. Jednom mora, pa makar to bilo i za godinu dana. Ali jednom će doći...A Feniks...on će tada naočigled svima, onako prekrasan, onako jak i pun života, poletjeti i pokazati da je neuništiv. Jer, čim ga više pališ i čim više puta on izgori, tim će više puta proletjeti iznad svih. On se uvijek uzdigne!!!
komentiraj (0) * ispiši * #
Razmažena princeza
četvrtak, 09.05.2013.Život nikoga nije mazio pa tako niti mene. Mazili, pazili i razmazili su me isključivo mama i tata te im se ovim putem na tome zahvaljujem. Dvije su vrste razmaženih ljudi i koliko se god to činilo suludo, razlika među njima je ogromna.
Tipično razmaženo derište spremno je cviljiti do iznemoglosti samo da dobije ono što je naumilo. Nitko ne voli razmažena derišta, jer ona nikada ništa nisu priskrbila sama već su im sve što imaju omogućili njihovi roditelji. Tipična razmažena derišta su veliki materijalisti koji život gledaju kroz ono opipljivo i materijalno. Tipična razmažena derišta obično postanu materijalisti kad odrastu.
Netipična razmažena derišta (među koja zahvaljujući svojim roditeljima i svojem dragom spadam i ja) nisu materijalisti. Mi smo, eto, razmaženi jer su određeni ljudi prema nama bili takvi (i još jednom, hvala im na tome) te su nas čitav život čuvali i pazili od zla ovoga svijeta.
U trenutku kada me se do beskraja razmazi, uvijek ponovo postavljam jedno pitanje: je li to dobro? Jesmo li takvi razmaženi oni isti ljudi ili se pretvaramo u mala zla koja kako vrijeme odmiče zahtjevaju sve više pažnje od svoje okoline? Može li nam okolina dati toliko pažnje koliko mi zahtjevamo? I na kraju: pretvaramo li se u tom trenutku iz malih maza u razmažena derišta?
Sve je to relativno i sve to ovisi o našem karakteru i samokontroli. Razmaženost je ista kao i agresija: ako znamo kontrolirati svoje agresivno ponašanje, tada možemo bez problema živjeti s činjenicom da smo po prirodi malkice agresivni. Ako ne možemo sami sebe kontrolirati, tada imamo veliki problem i komunikacija s ljudima nam je, blago rečeno, ograničena. Iz male maze čovjek se lako pretvori u razmaženo derište. Pažnju koju dobiva od određenih ljudi s vremenom počinje tražiti od svih oko sebe: prijatelja, poznanika, kolega s posla. Razmažena derišta sama su sebi centar svijeta i sukladno tome njihova bi se okolina trebala tako ponašati. No, to je ipak malo teže izvedivo...
Nitko kraj sebe ne želi trpiti nekoga kome je 'JA, JA I SAMO JA' uvijek na prvom mjestu. Nitko u svojem društvu ne želi imati razmaženo derište jer to automatski znači da se za njega potrebno brinuti. To vam je isto kao da imate kućnog ljubimca; samo kućni ljubimac pokazuje zahvalnost na brizi, dok razmaženo derište to ne pokazuje...
Lelujajući na granici između mamine i tatine maze te razmaženog derišta, jednom me davno jedna osoba 'skinula s neba'. U tom sam periodu svog života shvatila da je tanka granica između maze i derišta. Postala sam hladna i na svoj drugi karakter sam skoro pa zaboravila. Spremila sam ga, zakopala i zaboravila. Zaledila sam se, romantika mi je bila fuj, a na život i veze gledala sam potpuno drugačijim očima. S nježnošću i s maženjem neki ljudi zaista nisu na 'ti', no očigledno su bili s manipulacijom. To vam je isto kao kad vam isperu mozak. Jednostavno se odreknete svega što ste nekada bili i svega za što ste se borili i prihvatite neki novi identitet...
Najvažnije u životu jest biti samostalan i stajati čvrsto na zemlji. No nije loše kada nas s vremena na vrijeme netko 'uhvati' u svoju mrežu i malo nas razmazi. Trebale su mi pune četiri godine da shvatim da veza nije Hitlerov režim i da je u vezi normalno biti u oblacima. Trebale su mi pune četiri godine da shvatim da se djevojku treba tretirati kao princezu – jer je to normalno. Nije normalno kada se to ne radi. Što više daješ, to ćeš više i dobiti. Na nježnost i maženje suprotna će strana odgovoriti istom mjerom; štoviše, još i većom...
Cijelog su me života mama i tata tretirali kao princezu. Nema veze što je ta princeza znala popraviti bicikl, promijeniti žarulju, okrečiti sobu ili pak zašarafiti neke stvari koje inače princeze baš i ne rade. No kada bi se našla u naša 4 zida, bila sam nešto kao njihovo božanstvo. Kuhali su mi, čistili, pazili me i mazili te me voljeli pod svaku cijenu. Nisam se nikada zbog toga promijenila; čak sam postala i bolja.
Što se pak veza tiče, priznat ću jednu stvar: što me više mazi, pazi i voli, to sam svome dragom bolja. Nije loša stvar razmaziti nekoga koga volite. To je dokaz ljubavi i poštovanja. To je dokaz da ste za nekoga spremni učiniti sve i da vam je do nekoga stalo. Da, treba se usuditi biti nježan i sladak te skinuti mačo masku sa sebe. Treba znati kako postupati s curom. Velika većina njih to na žalost ne zna. Ili da se bolje izrazim, velika većina njih to na njihovu sramotu ne zna.
Nakon puno razmišljanja, došla sam do sljedećeg zaključka: onaj tko te ne trpi kao razmaženu princezu – ne zaslužuje te. Ona tko se prema tebi ne odnosi s poštovanjem i nježnošću nije osoba za tebe. Onaj tko te ne drži kao kap vode na dlanu, nije za tebe. Onaj tko se prema tebi ne ponaša kao prema kraljici, nije osoba za tebe. Žene su nježne i krhke te moraju biti razmažene princeze. Ženu se treba razmaziti.
Sve dok stvarno nisam upoznala svog 'princa na bijelom konju', bila sam uvjerena da su oko mene samo konji. Hvala Bogu, bila sam uvjerena u krivo. Dok se kraj nekog osjećaš kao kobila, nije dobro. Kad se kraj nekog osjećaš kao princeza, i još k tome razmažena, e onda je to prava stvar – stvar kakvu sve mi zaslužujemo!
komentiraj (0) * ispiši * #
Gurni svoj nos u moju guzicu, tamo još nije bio
srijeda, 08.05.2013.Kada bi mi netko objasnio zbog čega postoji ljudska potreba da se djela i postupci random ljudi komentiraju i da se o njima priča, vjerojatno bih bila najsretnije stvorenje na ovome svijetu. Jackpot je 0 dobitak naspram otkrića činjenice što je to u ljudima da moraju o nekome pričati...
Istrenirana od svih gluposti koje sam o sebi u životu čula, vjerujem da me više niti jedna stvar ne može izbaciti iz takta. Može me samo dobro nasmijati. No kada netko zaista preduboko gura svoj nos, tada to postaje iritantno do bola. Neke stvari čak i nisu smiješne već postaju žalosne; pogotovo činjenica da netko konstantno kopa po tuđem životu, a svoj nema.
Počela sam žaliti ljude koji pričaju o meni, o meni dragim ljudima i o mojim prijateljima. Možda zbog činjenice jer znam da je nama u životu dobro, dok se život tih nekih svodi na praktički ništa. Ne sjećam se kada sam se zadnji put razljutila na neki trač o sebi. Ne mogu se ljutiti na jadne, bolesne ljude koji pate od nedostatka pozornosti i od nedostatka zanimacije u životu. Ne mogu i iskreno – ne stignem, jer kraj posla, faksa i hobija jedva uspjevam pronaći vremena za sebe.
Zbog čega smo toliko jadni da se spuštamo na nivo komentiranja drugih? Zašto ne krenemo od sebe? Zašto prvo ne komentiramo svoje postupke, pa tek onda tuđe?! Je li možda zbog toga jer bi na sebi pronašli toliko mana da bi se nakon toga sramili upirati prstom u nekog drugog?
Za druge uvijek znamo sve najbolje, za sebe nikada. Trebao je ovo, trebala je ono, kako može ovo, kako može ono. Eto tako, može. Nitko ne može znati što osoba želi, što očekuje i što treba. Nekima su u životu potrebne čudne stvari da budu sretni. Čudne pod navodnim znakovima, jer je tim ljudima to nešto sasvim normalno. Sto ljudi, sto čudi.
Nakon ne znam niti sama koliko vremena provedenog u razmišljanju zašto se ljudi hrane tuđom nesrećom kao vampiri krvlju i zašto imaju potrebu pričati ružne stvari o drugima, došla sam do zaključka da o tome ne treba razmišljati. Takve ljude treba gledati s tugom u očima i sažaljenjem. Zašto se bespotrebno nervirati? Pa ja sam ta koja je svojim životom sretna i zadovoljna, kakav god on bio. Stojim iza svakog svojeg postupka, odgovaram za sebe i za sve što sam ikada u životu rekla. Meni je dobro. Ako je tako, zašto se nervirati pričama koje ne drže vodu i koje su smiješne? Ako su priče o nama jedina stvar koja veseli ljude oko nas, onda im dragi moji, pustite to veselje, jer očito ništa drugo u životu nemaju. Žalite ih, nemojte se ljutiti na njih...
Ako je baš nužno potrebno da zabodu svoj nos u sve predjele mojeg života, neka. Što više, molim vas, gurnite svoj nos u moju guzicu, tamo još niste čačkali. Ako pak niste toliko ludi da doslovno gurate svoj nos u moje dupe, shvatite ovo kao poruku; poruku što mislim o vama i vašim komentarima na moj život. I da..hvala vam što ste mi svojim glupim pričama još jednom pokazali koliko zaista vrijedim i koliko sam sretna u životu. Hvala vam puno i stvarno mi je žao zbog vas, zbog života kojeg nemate i zbog vašeg nosa koji eto, može doprijeti samo do moje guzice...
komentiraj (0) * ispiši * #
Teorija o četkici za zube
ponedjeljak, 06.05.2013.U fiziku se zaista ne razumijem toliko dobro da bih mogla izmišljati nove teorije; za to se još davnih dana pobrinuo Albert Einstein. No što se pak međuljudskih odnosa i veza tiče, tu sam ipak malo bolja, pa mogu izvoditi nove teorije.
Teorija o četkici za zube kaže: tko jednom u tvojem stanu ostavi četkicu za zube, tog se za cijeli život više ne možeš riješiti. Zvuči smiješno, znam. No potvrđeno je već bezbroj puta...
Četkice za zube treba se bojati, ukoliko ste tip osobe koji se boji obaveza. Četkica za zube znači samo jednu stvar: tu živim. Povremeno, vikendom, svaki drugi dan, svaki dan – nebitno je. Ona je znak da nismo sami i da funkcioniramo u životu u paru.
Prije nekoliko godina Grad na Rječini sasvim je slučajno povezao dvije djevojke. Jedna sa sjevera, druga iz inozemstva, djevojke su se upoznale krenuvši na isti fakultet. Nakon nekog vremena počele su se intenzivno družiti i među njima se rodilo prijateljstvo. Uskoro se u njihovo prijateljstvo uvukla četkica za zube, koja ih je spojila za cijeli život. Nedugo nakon toga, djevojke su postale cimerice i najbolje prijateljice. Danas više ne žive zajedno, ali jedna prema drugoj ne osjeća ništa manje od sestrinskih osjećaja. Više ne mogu zamisliti život jedna bez druge, a za sve je kriva – četkica za zube.
Kako je jednom moj dragi prijatelj rekao – Dina i ja savršen smo par. Da nije bilo četkice za zube koju je jednom davno ostavila u mojem stanu uz objašnjenje: „Pa ionako sam svaki vikend kod tebe, ne da mi se stalno nositi četkicu za zube, ostavit ću je ovdje.“, uvjerena sam da nas dvije nikada ne bi bile cimerice.
Bila u pitanju ljubav ili bilo u pitanju prijateljstvo, svaka ozbiljnija povezanost u vezi započinje četkicom za zube. Ispočetka je nosimo sa sobom u torbi. Kasnije kada nam dopizdi konstantno navlačenje sa sobom (a bez smisla, jer smo ionako staalno kod dečka/cure/prijatelja/prijateljice), ostavljamo je kod dotične osobe. Prijevod izraza 'tuđa četkica za zube' je isključivo i samo ovakav: tu sam, tu živim. Kao što sam već napisala, nebitno koliko vremena; bitno je samo da se barem dio našeg života svodi na provođenje vremena tamo gdje se nalazi naša druga četkica za zube.
U fazi kada sam odbijala svaku vrstu veze i kada sam bila solo igračica, užasavala sam se pomisli da netko u moj stan donese četkicu za zube. Smatrala sam je sotonom i nepoželjnim predmetom u mojem okruženju (da, sad malo pretjerujem, ali ova teorija i dalje drži vodu), jer nisam bila spremna da mi netko uđe u život. Kada je sestičnin dečko jednom prilikom kod nas ostavio svoju četkicu za zube, shvatila sam da je njihova veza, koliko god kratka bila do tada, došla do jedne ozbiljnije i više razine. Golupčići su još uvijek zajedno, neizmjerno se vole i mogu slobodno reći da na neki način i žive zajedno. To je jedna od onih veza za koje sam uvjerena da će potrajati i da će ostati zajedno dok ih smrt ne rastavi.
Ne znači baš svaka četkica za zube da će par ostati zajedno dok ih ne pokopaju. Ali znači da je veza ozbiljnija i da se bitno promijenila. Četkica za zube znak je da smo spremni na zajednički suživot i da znamo kako je to živjeti u dvoje. Ona je samo dokaz koliko vremena provodimo s nekom osobom, a to vrijeme potvrđuje koliko je naša veza ozbiljna, odnosno neozbiljna. Četkica za zube obično u nama stvara dojam 'tu sam samo u prolazu', no to je samo taktička varka. Nismo u prolazu, tu negdje smo duže vrijeme i tu negdje već napola živimo. Tu se osjećamo kao kod kuće – zato i imamo četkicu za zube u nečijoj 'tuđoj' kupaonici.
Spremajući stvari u torbu, zajedno s dvije majce i hlačicama ubacila sam i jednu malu kutijicu. Nisam uopće obraćala pozornost na nju, mislim ipak je to stvar koju već neko vrijeme nosim sa sobom u torbi. Tek sam kasnije shvatila da....da, baš to. U kutijici se nalazila četkiza za zube...
I još jednom – po tko zna koji puta – teorija o četkici za zube je potvrđena....Požderi se Einsteine, ima nas još čije će teorije promijeniti svijet! Ha!
komentiraj (0) * ispiši * #
Jin i jang
petak, 03.05.2013.Moderna filozofija današnjice može nas odvesti u propast. No ona stara filozofija, čija god bila, dobra je. Jedna od najboljih je ona kineska.
Jin i Jang – suprotnosti koje se privlače i koje ne mogu jedna bez druge. Dva različita svijeta koji su uzajamno potrebni jedan drugome. Muškarac i žena – jin i jang.
Petak je dan kada u Gradu na Rječini Korzom šeću parovi. Drže se za rukice, vole se, grle se i uživaju. Staru kinesku filozofiju jina i janga lako je primjeniti na moderne parove. Uvijek su me u životu učili da se suprotnosti privlače, no ja sam uvijek odbijala prihvatiti tu činjenicu i bila sam uvjerena da se dvije različite osobe ne mogu naći na istoj valnoj duljini. Priznajem, bila sam u krivu. Jin i jang, dva različita svijeta, itekako se mogu naći na istoj valnoj duljini i biti zajedno.
Biti s osobom koja je slična nama užasno je teško i zamorno. Takva je veza suviše predvidljiva i s vremenom jednostavno pukne. Krenut ću od sebe: kako bi dva 'divljaka' (slična meni) mogla biti zajendo? Tko bi to pohvatao i tko bi to smirio? Nitko živ. Nekome koga je teško uhvatiti potrebna je osoba koja će je smiriti i 'pripitomiti'. Kad smo već na životinjskom rječniku, najlakše ćemo objasniti ovako: životinja koliko god bila divlja, uvijek se može pripitomiti. Možda ne do kraja, ali je se može kontrolirati i obuzdati. Možda ne svi, ali to može barem jedna osoba.
Veze 'totalne suprotnosti' su baš kao da hvatate divlju životinju i pokušate je pripitomiti. Ona će uvijek težiti slobodi, no ako joj date dovoljno prostora i određenu količinu slobode, divlja će se životinja s vremenom pripitomiti. Što više, ako je nakon nekog vremena vratite natrag u divljinu, ona će se vratiti jer sama neće moći opstati – točnije, neće znati opstati u divljini.
Da se vratim na smirivanje, odnosno na 'uznemiravanje'. Jin i jang – crno i bijelo. Mir i nemir. Mirnom čovjeku potreban je netko nemiran da unese malo akcije u njegov život, dok je nemirnom čovjeku potreban netko tko će ga s vremena na vrijeme smiriti i umiriti. Bez ludosti ne bismo poznavali razum.
Kompromisi u vezama temelje se na jinu i jangu. Dva različita svijeta potrebno je spojiti u jedan krug. Zbog toga je u društvu izmišljen pojam kojeg poznajemo pod imenom: kompromisi. Da nismo različiti, ne bi bilo potrebe za kompromisima.
Nekako uvijek nalazimo sebi različite partnere. Uvijek se svi pitaju: zašto baš on/ona? Jin i jang. Zato jer se suprotnosti privlače i zato jer će jedino takva kombinacija zaiskriti. Zato jer ne želimo nekoga čije ćemo postupke predvidjeti tjedan dana unaprijed, već želimo nekoga tko će nas uvijek iznenaditi svojim postupcima. Čudno, smiješno, ali istinito – samo će takva kombinacija imati smisla i voditi nečemu.
U pokušaju da nađem nekog sličnog sebi, za oko mi je zapela totalna suprotnost koja me iz dan u dan sve više i više usrećuje. Jang koji je falio mojem jinu, ta mala bijela točkica u crnilu ludosti svaršeno se uklopila u moj svijet. Svatko treba svoju suprotnost. Bez crnog u bijelome i bez bijelog u crnome nema života – a niti smisla u životu...
komentiraj (0) * ispiši * #