Razmažena princeza

četvrtak, 09.05.2013.

Život nikoga nije mazio pa tako niti mene. Mazili, pazili i razmazili su me isključivo mama i tata te im se ovim putem na tome zahvaljujem. Dvije su vrste razmaženih ljudi i koliko se god to činilo suludo, razlika među njima je ogromna.
Tipično razmaženo derište spremno je cviljiti do iznemoglosti samo da dobije ono što je naumilo. Nitko ne voli razmažena derišta, jer ona nikada ništa nisu priskrbila sama već su im sve što imaju omogućili njihovi roditelji. Tipična razmažena derišta su veliki materijalisti koji život gledaju kroz ono opipljivo i materijalno. Tipična razmažena derišta obično postanu materijalisti kad odrastu.
Netipična razmažena derišta (među koja zahvaljujući svojim roditeljima i svojem dragom spadam i ja) nisu materijalisti. Mi smo, eto, razmaženi jer su određeni ljudi prema nama bili takvi (i još jednom, hvala im na tome) te su nas čitav život čuvali i pazili od zla ovoga svijeta.
U trenutku kada me se do beskraja razmazi, uvijek ponovo postavljam jedno pitanje: je li to dobro? Jesmo li takvi razmaženi oni isti ljudi ili se pretvaramo u mala zla koja kako vrijeme odmiče zahtjevaju sve više pažnje od svoje okoline? Može li nam okolina dati toliko pažnje koliko mi zahtjevamo? I na kraju: pretvaramo li se u tom trenutku iz malih maza u razmažena derišta?
Sve je to relativno i sve to ovisi o našem karakteru i samokontroli. Razmaženost je ista kao i agresija: ako znamo kontrolirati svoje agresivno ponašanje, tada možemo bez problema živjeti s činjenicom da smo po prirodi malkice agresivni. Ako ne možemo sami sebe kontrolirati, tada imamo veliki problem i komunikacija s ljudima nam je, blago rečeno, ograničena. Iz male maze čovjek se lako pretvori u razmaženo derište. Pažnju koju dobiva od određenih ljudi s vremenom počinje tražiti od svih oko sebe: prijatelja, poznanika, kolega s posla. Razmažena derišta sama su sebi centar svijeta i sukladno tome njihova bi se okolina trebala tako ponašati. No, to je ipak malo teže izvedivo...
Nitko kraj sebe ne želi trpiti nekoga kome je 'JA, JA I SAMO JA' uvijek na prvom mjestu. Nitko u svojem društvu ne želi imati razmaženo derište jer to automatski znači da se za njega potrebno brinuti. To vam je isto kao da imate kućnog ljubimca; samo kućni ljubimac pokazuje zahvalnost na brizi, dok razmaženo derište to ne pokazuje...
Lelujajući na granici između mamine i tatine maze te razmaženog derišta, jednom me davno jedna osoba 'skinula s neba'. U tom sam periodu svog života shvatila da je tanka granica između maze i derišta. Postala sam hladna i na svoj drugi karakter sam skoro pa zaboravila. Spremila sam ga, zakopala i zaboravila. Zaledila sam se, romantika mi je bila fuj, a na život i veze gledala sam potpuno drugačijim očima. S nježnošću i s maženjem neki ljudi zaista nisu na 'ti', no očigledno su bili s manipulacijom. To vam je isto kao kad vam isperu mozak. Jednostavno se odreknete svega što ste nekada bili i svega za što ste se borili i prihvatite neki novi identitet...
Najvažnije u životu jest biti samostalan i stajati čvrsto na zemlji. No nije loše kada nas s vremena na vrijeme netko 'uhvati' u svoju mrežu i malo nas razmazi. Trebale su mi pune četiri godine da shvatim da veza nije Hitlerov režim i da je u vezi normalno biti u oblacima. Trebale su mi pune četiri godine da shvatim da se djevojku treba tretirati kao princezu – jer je to normalno. Nije normalno kada se to ne radi. Što više daješ, to ćeš više i dobiti. Na nježnost i maženje suprotna će strana odgovoriti istom mjerom; štoviše, još i većom...
Cijelog su me života mama i tata tretirali kao princezu. Nema veze što je ta princeza znala popraviti bicikl, promijeniti žarulju, okrečiti sobu ili pak zašarafiti neke stvari koje inače princeze baš i ne rade. No kada bi se našla u naša 4 zida, bila sam nešto kao njihovo božanstvo. Kuhali su mi, čistili, pazili me i mazili te me voljeli pod svaku cijenu. Nisam se nikada zbog toga promijenila; čak sam postala i bolja.
Što se pak veza tiče, priznat ću jednu stvar: što me više mazi, pazi i voli, to sam svome dragom bolja. Nije loša stvar razmaziti nekoga koga volite. To je dokaz ljubavi i poštovanja. To je dokaz da ste za nekoga spremni učiniti sve i da vam je do nekoga stalo. Da, treba se usuditi biti nježan i sladak te skinuti mačo masku sa sebe. Treba znati kako postupati s curom. Velika većina njih to na žalost ne zna. Ili da se bolje izrazim, velika većina njih to na njihovu sramotu ne zna.
Nakon puno razmišljanja, došla sam do sljedećeg zaključka: onaj tko te ne trpi kao razmaženu princezu – ne zaslužuje te. Ona tko se prema tebi ne odnosi s poštovanjem i nježnošću nije osoba za tebe. Onaj tko te ne drži kao kap vode na dlanu, nije za tebe. Onaj tko se prema tebi ne ponaša kao prema kraljici, nije osoba za tebe. Žene su nježne i krhke te moraju biti razmažene princeze. Ženu se treba razmaziti.
Sve dok stvarno nisam upoznala svog 'princa na bijelom konju', bila sam uvjerena da su oko mene samo konji. Hvala Bogu, bila sam uvjerena u krivo. Dok se kraj nekog osjećaš kao kobila, nije dobro. Kad se kraj nekog osjećaš kao princeza, i još k tome razmažena, e onda je to prava stvar – stvar kakvu sve mi zaslužujemo!