Rabuzin, Rabuzin…

ponedjeljak, 12.05.2014.

Danas sam si sva 'na iglama' i malo me steže oko srca kad se sjetim sutrašnjeg dana. Valjda to tako mora biti da sam ja pred svaku utakmicu nervozna ko pas – ne samo kada je o nogometu riječ. A i volim tu pozitivnu tremu, tu nervozu, jer nekako u dubini duše znam da će baš zbog toga sve biti onako kako sanjamo i želimo. Ženska intuicija, nema što drugo biti…
Oni koji me poznaju znaju da sam u Rijeku došla prije pet godina iz okolice divnog nam grada Varaždina, a isto tako znaju da sam se u Rijeku zaljubila onog dana kad sam počela živjeti onaj pravi riječki život. Kad je to bilo točno – ne znam. Ali tog sam dana zavoljela svaki centimetar grada i sve ono što dolazi s njim – uključujući i kišu. Buru ne volim, bure me strah jer sam sitna i imam osjećaj da će me dići u zrak i odnijeti u…ma znate gdje, da sad ne budem prosta. Oni koji me poznaju malo bolje, znaju da volim pogledati nogomet i da ga pratim gotovo cijeli svoj život. Nažalost, to zna i moja mama, koja s tim baš i nije oduševljena pa samo da joj srce bude na mjestu ne idem na tekme nego ih gledam na TV-u. Da se razumijemo – i moja mama voli nogomet, ali ne bih nikome preporučila da gleda tekmu s njom jer su naši komentatori mala beba za nju, a ona zna rasplet utakmice u prvih 10 minuta igre tako da svako gledanje utakmice s njom završava žestokom raspravom, ponekad i svađom, a njezine završne riječi: „Bila sam i ja nekad sportašica, znam ja kako to ide!!“ (jesi majko, ali nogomet i rukomet NISU isti sportovi) doslovno ubiju volju za daljnjim praćenjem bilo kakvog sporta – jer naravno, ona je ekspert za sve i točno zna hoće li Ivica Kostelić proći stazu ili će pasti čim krene skijati.
Kada se zbroji mentalitet ljudi ovoga grada plus jedan od najljepših stadiona na svijetu plus moja ljubav prema nogometu plus fenomen zvan Armada, dolazimo do zaključka da su mi posebne i najdraže utakmice one Rijekine. Ne zbog igrača – oni dođu i prođu – već zbog onih silnih koreografija, plavo-bijelih zastavica koje se vječito vijore stadionom kada igra Rijeka, zbog svih onih silnih navijačkih pjesama i na kraju krajeva – zbog duha koji sam vidjela u svakome od njih tko je vječno na stadionu i tko je na gotovo svakoj utakmici kada igraju naši dečki. Zato čovjek jednostavno MORA voljeti Rijeku.
Možda je teško za shvatiti kako netko može voljeti te 'huligane', 'vandale' i 'razbijače bez trunke kulture' od kojih na sve i jednoj utakmici čuješ samo izuzetno bezobrazne povike na račun velike gospode iz Hrvatskog nogometnog saveza, točnije povik „HNS pederi, nogomet ste sjebali“ (e jebiga, pobjeglo i meni sad. No ostatak navijanja nikada nitko ne čuje, čuju samo ovaj slogan). Mislim tko bi normalan njih volio jer ipak – ako nisi protiv njih, onda si za njih, a onda si „normalnom“ svijetu ti isto takav kao što su i oni. S takvima se ne smiješ družiti i takvih bi se po pravilima službe trebalo kloniti.
Ja ih volim, ja ih obožavam i naprosto uživam biti u njihovom društvu. Najslađi su mi kada malo popiju pa onako iz čistog mira na nekom sasvim stotom okupljanju krenu s navijačkim pjesmama. Pa te grle, pa te dave iz ljubavi prema svojem klubu, pa te uče riječi te pjesme koju pjevaju. Jesnostavno ti se uvuku pod kožu. Voliš slušati njihove priče, voliš ih gledati kako rade koreografije na tekmama. Voliš ih pogotovo onda kada po njima krene drvlje i kamenje, jer znaš da uvijek postoji i druga strana priče – ona njihova koja se pročuje tek dan nakon što nas mediji preplave tekstovima o 'ponovnim navijačkim neredima' i tek nakon što ih pola nacije koja ih ne razumije popljuje. Tek onog trenutka kada shvatiš njihovu ljubav, tek tada istinski zavoliš Rijeku. I dalje čvrsto stojim iza toga da je na popisu mojih TOP 10 stvari u Rijeci na trećem mjestu NK Rijeka, na drugom Kantrida, a na prvom mjestu Armada. Tri daleko najljepše stvari Grada na Rječini.
Znaš, to ti je sve povezano. Jedno s drugim s trećim i s četvrtim. I mi se svi na kraju cijele priče volimo međusobno, jer svi volimo Rijeku. Taj dan kada je tekma, osjećaš neku pozitivnu vibru. Osjećaš da smo svi ujedinjeni i da svi dišemo za tu jednu jedinu stvar – za pobjedu. Taj dan ne postoji kriza, ne postoji depresija, zaboravljamo na sranje u državi i političare, pa zaboravljamo čak i na besparicu koja je prisutna svugdje. Taj dan postoji samo Rijeka.
Krenula sam se danas raditi, ono punom parom, no na kraju sam odustala, završila samo ono što sam trebala i odlučila sve svoje emocije koje me drže utkati u još jedan u nizu tekstova, dan prije utakmice koju svi s nestrpljenjem iščekujemo u nadi da ovo izjedanje iznutra možda prestane. No sumnjam da će prestati, sumnjam da ću noćas uopće mirno spavati kao i pola Grada. Kad nešto voliš, onda ti je stalo do tog nečeg. Ima jedan predivan citat zbog kojeg znam da će sutra biti sve u najboljem redu: „Kad nešto stvarno želiš, čitav se svijet uroti da to i dobiješ.“. A ja znam da mi to želimo…svi mi…i igrači i navijači i pa i oni koji ne prate redovno nogomet. Pa na kraju krajeva, i moja mama, sportski komentator broj jedan u Hrvata, i ona to želi. Kaže Brezovec joj je simpatičan, on je naš od gore…

Rabuzin, Rabuzin, sunce je napravio, ono riječko je…

Idemo Rijeko!

Samo Rijeka - Fan club band

Što je žena u PMS-u?

petak, 02.05.2014.

Imala sam grižnju savjesti nakon što je moj Tomica po tko zna koji puta morao trpjeti moje hormone, koji su u zadnjih nekoliko dana bili (blago rečeno) divlji. Tek kada prespavaš noć, shvatiš da si pretjerao, ali nažalost ne svojom krivicom. Kažem nažalost jer bi možda bilo bolje da smo za neke razmirice i pizdarije krive mi žene, a ne naši hormoni. Ovako se moram izvlačiti na njih, jer su oni krivi što ja divljam, a to mi je, ako ćemo iskreno, glupo.
Muškarcima treba dati Nobelovu nagradu za debele živce, jer da sam ja na njihovom mjestu i da me netko tako ispilava u vremenu poznatijem kao PMS, vjerojatno bih ga zadavila golim rukama jer – što je previše, previše je. Oni to sve iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu trpe. Šute i preživljavaju kraj nas koje se u periodu PMS-a pretvaramo u zmajeve. Rigamo vatru. Pizdimo na sve i jednu glupost. Razdražljive smo. Plačemo zbog pizdarija. Neka nas samo malo drugačije pogledaju nego inače – odmah nastaje svađa epskih razmjera, odmah nas oni ne vole, odmah su svi isti – bezosjećajni, grozni, odvratni, misle na samo jesnu stvar u životu i slično. Da ne pričam o tome kako krivo protumačimo neke stvari u periodu PMS-a, pa jednu normalnu rečenicu uspijemo protumačiti kao ekstra veliki napad na nas i naš karakter – koji je naravno u PMS-u savršen, nema savršenijeg i mi smo najbolje na svijetu i kako mu uopće može doći napamet usporediti nekoga s nama (naravno da nije nikoga usporedio, ali evo mi to uspijemo protumačiti kao usporedbu).
U našu obranu, reći ću samo da je PMS gadna i zajebana stvar, koju ne možemo kontrolirati. Izljevi bijesa, promjene raspoloženja da i meni dođe ponekad muka od same sebe koliko sam naporna i Bogu i narodu, mržnja i netolerancija prema ostalim ljudima (obično onima nama najbližima) – sve se to u nekoliko dana skuplja u nama te naposlijetku kao tempirana bomba eksplodira na najgluplji mogući način u najglupljem mogućem trenutku. Nakon toga osjećamo se prilično glupo i primitivno. Toliko glupo da nam je teško pogledati toj osobi u oči i reći joj „Oprosti, bila sam kuja.“. Jer ono – isprika povodom PMS-a ne treba se izreći, ona se podrazumijeva.
Kada smo mi uzele zdravo za gotovo naše ponašanje tijekom PMS-a i kada su se muškarci navikli na to – ne znam. Ali znam da ponekad (u većini slučajeva) zaista pretjerujemo i postajemo nepodnošljive te veoma rijetko to priznajemo. Oni to i dalje trpe i toleriraju kao da je normalno, a kada malo bolje razislim – nije niti malo normalno. Štoviše, grozno je. Grozno je biti ta koja se pretvara u zmaja i riga vatru te je isto tako grozno biti onaj koji trpi sve te izljeve. Grozno je što uopće nastaju takve situacije, ali tako je kako je i od toga ne možemo pobjeći. Nažalost…
Nekada blaže, nekada ne baš tako blage (čitaj: jako teške i grozne) iz mjeseca u mjesec zajebavamo svoje jače polovice i tjeramo ih da treniraju živce i da trpe nemoguće stvari. Pitam se kako bismo mi reagirale da je obrnuta situacija? Da li bismo baš kao oni sve to podnijele i istrpile ili bismo izgubile živce već na samom početku? Jesmo li za to predodređeni – muškarci da istrpe nemoguće, a žene da budu nemoguće? Pa kako stvari stoje, sve mi se više čini da jesmo…
Kada idući puta za vrijeme PMS-a svoju jaču polovicu 'nagradite' rafalnom paljbom najvećih mogućih uvreda, sjetite se da niste u pravu i da to iz vas progovara neka sasvim stota osoba, koja je u tom trenutku jako nabrijana za svađu. Zašto? Ne znam, ne znate niti vi, a očigledno ne zna niti dragi Bog zbog čega smo takve i zašto se iz princeza pretvaramo u zmajeve (i to zločeste zmajeve). Ne kažem da se morate iskontrolirati u tom trenutku, jer mi je jasno da se ne možete, ali jedno 'oprosti' idući dan muškarcima će puno značiti. Navikli su da im se zbog toga ne ispričavamo, no kakve smo u tim situacijama – trebale bismo. Ako ništa drugo, znati će da smo svjesne svojeg nepodnošljivog ponašanja pa će nas idućih mjeseci lakše podnijeti…

Vjesnici proljeća

petak, 28.02.2014.

Bila sam prvi razred, a predmet se zvao Priroda i društvo. Učili smo o vjesnicima proljeća, a učiteljica je tada davne devedesetisedme rekla da su vjesnici proljeća visibabe, zvončići, jaglaci, šafrani i ostali cvjetići koje ja nikada nisam smjela brati, jer je tata alergičan na pelud pa sve takvo i slično cvijeće nije moglo mirisati u našoj kući. Okej, to je cvijeće zaštićeno, ali tko te tamo na selu mogao uhvatiti – i tko bi te na kraju krajeva i hvatao i kažnjavao – jer ti ko dijete bereš cvijeće. Pošto ga nisam smijela nositi kući, brala sam to cvijeće da miriši u bakinoj kući. Pa ti dođe na isto...

Da sam onda znala ono što znam danas, vjerojatno bi se usred sata bila digla i rekla: „Ne lažite učiteljice, vjesnici proljeća nisu nikakvo cvijeće nego radnici i građevinski radovi!“. Barem ovdje u gradu. Na selu i dalje proljeće dolazi kada prve visibabe provire po šumarcima...

Svake godine ista priča: onih davnih godina kad mi je adresa stanovanja bila gore sjevernije, kopali su po Varaždinu. Došla sam u Rijeku i sad kopaju po Rijeci. Majkemi to kao da oni meni namjerno rade, jer znaju da se užasavam kopanja i prekapanja i svih građevinskih radova. Aktualno kopanje koje me trenutno nervira je ono na Koblerovom trgu - što meni zapravo i ništa ne znači, jer ne nabijaju ispod mojih prozora, ali pošto u zadnje vrijeme često tamo prolazim to mi kopanje i raskapanje po starom dijelu grada sada užasno ide na živce. Ljudi su jedva dočekali malo sunca da prošeću, da protegnu nogice, da se probude iz zimskog sna i eto ti ga sad na: nećete šetati i piti kavu tamo, jer smo se mi odlučili to kopati i raskopati cijeli trg do nekog tamo xy datuma, koji će se – naravo – i odužiti, baš kao što se to kopanje i renoviranje oduži svaki put. Jer – pazi sad – na pola posla oni shvate da su zajebali nešto, pa se onda svi radovi obustavljaju, rade se novi projekti i nacrti i naravno da se sve to onda produži za dobra dva mjesca, ako ne i duže.

Taj fenomen građevinskih radova u nas je Hrvata nevjerojatan. O tome bi se dalo napisati knjiga i romana. Do prije par godina najviše je građevinskih radova bilo tamo u špici sezone, kada stotisuća turista oće vidjeti mora, a ne mogu ga vidjeti jer su zapeli u gužvi negdje na putu jer mi izvodimo radove na cesti.

Vozila sam se pred malo u Istru. E sad, ako kažem da je to što ću sada napisati bilo ispred tunela Učke, vjerojatno ću slagati jer se ne mogu sjetiti točno. No znam da sam negdje na putu vidjela natpis u stilu „Radovi na cesti od 22 do 06 sati.“. Gledam i ne vjerujem. Ljudi moji, da li je to moguće? Da li je konačno i to u Hrvatskoj postalo normalno??? Pa zar smo zaista došli k pameti pa ne mučimo više jadne radnike da kopaju po najvećoj sunjari i stvaraju prometne čepove, nego da se lijepo ti radovi održavaju po noći kada nema gužve na cestama??? ALELUJA!!!! Ima nade za nas!! Ne mogu vam opisati koliko me to saznanje usrećilo!

Da se vratim na kopanje po Koblerovom trgu. Kao što sam rekla, nije meni da mi nabijaju pod prozorima, ali mi je žao svih onih ljudi koji tamo imaju kafiće, dućane, restorane, parfumerije i slične radnje. E njima to kopanje uzima kruh iz usta, jer se naravo ljudima ne da ići piti kavu i slušati zvuke hiltijevke, već će radije otići na neko mjesto gdje se čuju zvuci dobre muzike. Ne da se ljudima niti prolaziti tamo kada znaju da trebaju proći sve one barikade, kada znaju da će ih sigurno zasuti oblak prašine od kopanja ukoliko je dan suh, lijep i sunčan. Ne da se nikome slušati onaj iritantni 'trrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr' zvuk hiltijevke, koji ti hvala Bogu još dva sata odzvanja u ušima pa si još dva sata gluh od toga. Muka nam je od toga, jer se stalno, svake godine, kao nagovještaj proljeća, kao vjesnici proljeća, otvaraju nova gradilišta. Nisu više te ploče dobre, sad oni moraju nove ploče tu staviti. Kao da netko gleda te jebene ploče po podu!! Znaš kad ih gledam? Kad mi peta zapne između njih, pa onda *ebem sve po spisku onima koji su ih postavljali i onima koji su naredili da se postave nove ploče. E onda ih gledam i onda koliko god nove one bile, koliko se god sjajile – ma da su zlatom premazane – meni su gadne jer moram paziti hoću li se negdje obrukati i ostati bez cipele.

Ukratko, kao da se natječu s visibabama: „E nećete, mi ćemo prije početi kopati nego što ćete vi izviriti po šumarcima!“. Baš takav osjećaj imam. I ako bi moglo da u udžbenike uđe da visibabe više nisu vjesnici proljeća, nego radnici i gradilišta. Visibabe su out, mit i povijest.

Gledam zadnjih nekoliko tjedana, na Facebook profilu Garcona redovito objavljuju fotografije kako 'napreduju' radovi. Sarkazam i ironija u komentarima iznad fotografija uspiju me toliko oduševiti i nasmijati da je to strašno. No najgore od svega je – to uopće nije smiješno!! Niti malo. To je žalosno i to je nažalost naša hrvatska stvarnost – čim sunce svane, kopanje i raskapanje krene pa stane. Zanima me hoće li se ovog puta, u slučaju Koblerovog trga ispoštovati rokovi ili će i ona šačica turista koji dođu imati prilike diviti se građevinskim radovima tamo u lipnju kada dođu u Rijeku. Mora da je fascinantan osjećaj razgledavati grad uz mile zvuke 'trrrrrrrrrrrrrrrr', prekrit ogromnom količinom prašine. Krasna razglednica iz grada, krasan dojam ćemo ostaviti na turiste.

Uglavnom, vjesnici proljeća iz naše priče očigledno traju do ljeta. Toplo se nadamo da će ovi naši s Koblerovog trga ipak trajati nešto kraće. Evo danas opet moram proći onuda i već me sada hvata nervoza kad se sjetim kakvo je stanje tamo. Za vas koji niste upoznati s trenutnim izgledom gradilišta na Koblerovom trgu, evo jedna fotka koju sam 'ukrala' Garcon baru (nadam se da se neće ljutiti što sam se poslužila njihovom fotografijom):

Pa još jedna...



Ludilo, zar ne? Pogotovo kada vidite komentare!! No, mislim da se oni baš i ne bi s time složili. Njima baš i nije smiješno. I u potpunosti ih razumijem...

Otišao je Leon Benko!

utorak, 25.02.2014.

Rijeka je na nogama, a nogometna svita bruji samo o jednoj temi: Leon Benko, riječki 'topnik' kako su ga od milja prozvali, napušta naš klub. Odlazi igrati u Kinu. Kada sam vidjela natpise po medijima, moram priznati da sam ostala šokirana, a nakon šoka, uslijedilo je razočaranje. Čak ne mogu reći razočaranje, više bih to nazvala tugom. Žao mi je što odlazi. Ipak je on 'moj od gore', Varteksovo dijete, koje je u Rijeci napravilo i više nego dobar posao. Jebemu mater, pa svi smo ga voljeli ne samo što je zabijao ko' lud, nego i zbog njegovog karaktera i osobnosti.

Osobno mu nikada neću zaboraviti kada je nakon utakmice s Dragovoljcem došao do malog Nikole koji je lud za njim, poklonio mu dres i usrećio dijete kao nikada nitko u životu ili pak kada je nakon onog 'krvavog' Jadranskog derbija sa svojim suigračima stao u obranu navijača – pa su onda svi skupa završili na policiji na obavijesnom razgovoru (ta divna hrvatska policija, ah!).

Sve u svemu, žao mi je, jako, ali ako je on tako odlučio, trebamo to poštovati. Navijači Rijeke ponovno su pokazali svoje veliko srce napravivši na Facebooku stranicu zahvale Leonu za sve što je napravio za klub. Stranica se zove 'Hvala ti Benko', a cilj je skupiti 5000 lajkova zahvale za sve učinjeno. I ja sam lajkala stranicu, jer sam mu i ja zahvalna što je sve vrijeme u Rijeci bio tako dobar.

Ovog teksta možda niti ne bi bilo da sinoć nisam naletila na grozne komentare u kojima su ljudi onako bez imalo mozga i bez da su barem mrvicu razmišljali popljuvali dečka jer ide via Kina. U nedostatku argumenata počeli su pisati rečenice tipa 'on ionako nikada nije bio dobar igrač', 'ovaj je bolji od njega za klasu', bla bla bla...Ti su ga isti ljudi, nazovi veliki navijači Rijeke, još prije malo vremena Leona Benka uzdizali do neba i pisali kako Rijeka nikada boljeg igrača nije imala. Sad ne znam, da li je to zbog ljutnje i bijesa što odlazi, pa sipaju laži samo da bi ga možda razljutili (mada što ga imaš ljutiti, ugovori su potpisani, on odlazi i priča je završena) ili je to jednostavno nedostatak zdrave pameti (da izvinete na izrazu, ali ja se drugačije ne znam izraziti) – ne znam. Znam samo da sam ostala zatečena i užasnuta komentarima. Mislim...pa ne možeš tako. Valjda on ima neke svoje razloge da ide, a Rijeka je, budimo sad realni, postojala i prije Benka i postojat će i poslije Benka. Kao i svaki drugi klub...i na kraju krajeva, kao i sve drugo na ovome svijetu.

Fudbal vam je, mili moji kritičari ovog divnog i krasnog dečka i vi 'veliki' navijači Rijeke koji još uvijek ne znate što je ofsajd, čisti biznis. Barem što se igrača tiče. Sad je tu, sad je ovdje, sad je ondje jer mu je danas bolje tu, a sutra će mu možda biti bolje tamo. To je njihov posao. Oni od udaranja lopte zarađuju za svoj kruh, isto kao što ja zarađujem od pisanja (dobro, da se razumijemo, oni ipak malo puno bolje zarađuju od loptanja nego ja od pisanja, ali kao što oni vole loptu, tako ja volim pisanje, pa smo na kraju svi sretni i zadovoljni). Eto ti primjer Luke Modrića. Otišao igrati u Real. Tko zna, možda dok je bio mali uopće nije navijao za Real. Možda je navijao za Barcelonu, ali ga je kupio Real. I Lukica sad tamo igra i dobar je i svi ga hvale i on je sretan i zadovoljan. Kada se više ne bude dobro osjećao, kada ga napuste snaga i vještina, otići će i Luka iz Reala za neke dobre pare. Što je tu čudno? Ako mene dobro pamet služi, tako je u fudbalu otkako znam za sebe i otkako sam s osam godina počela pratiti tekme na telki s tatom.
Pa sad, još jedna gruba činjenica i istina: da je Leon Benko ginuo za svoj klub, ostao bi u Varteksu i otišao s njim i u stečaj i u treću županijsku ligu i u dno dna gdje god da se sada nalaze, a ako ćemo iskreno i pošteno – nemam blage veze gdje je sad Varteks, niti me ne zanima jer bih o varaždinskom nogometu mogla napisati roman. I to horor roman. Ali on tamo nije ostao. Otišao je iz Varteksa, kao što je otišao iz Rijeke, kao što će otići i iz Kine. Možda poslije ode u Šri Lanku ili na Maldive igrati fudbal. Tko će ga znat!

Jedan dođe, drugi ode, ali Rijeka je i dalje Rijeka. Bila i ostat će. Takvim igračima treba samo reći HVALA i sretno, kao što su to napravili oni normalni ljudi, dok ovi drugi i dalje seru taktike i tehnike, stvaraju svoje idealne ekipe, a loptu ne znaju šutnuti. Idi se ti hvataj nogometa. Ne možeš? Pa naravno da ne možeš jer ne znaš! Da znaš, danas bi igrao u Realu i ne bi pisao pizdarije po različitim fejs grupama. Tako da svima onima koji su ružno pisali poručujem samo jedno: odjebite! Odjebite u skokovima, začepite i suzdržite se mutavih komentara jer stvarno nema smisla. I ružno izgleda. Benko je napravio puno za Rijeku...pročitah jedan mudar komentar: 'I više nego što smo na početku mislili da hoće...'

Pametan će to shvatiti, a budali možeš i crtati, ali opet neće shvatiti. Nisam ja neki ekspert za fudbal, ja ga samo volim pogledati. Ali znam nanjušiti ljudsku glupost i znam da određeni komentari na njegov račun nisu bili u redu. Zato je, u znak protesta i revolta, i nastao ovaj tekst. Ako već vi udarate po njemu, onda ću ja po vama...

Bravo Leone i hvala za sve! Bio si dobar tu u Rijeci!

Za kraj, meni za dušu, da se nasmijem kada idući put pročitam ovaj tekst, jedna od meni omiljenih Benkovih fotka. Crkla sam od smijeha kada sam je vidjela te molim onoga tko je na wikipediji radio članak o njemu neka promijeni fotku. Što jest jest, ova mu duža kosa nikako ne stoji....

Kako smo iskrivili poimanje seksa

petak, 21.02.2014.

Sve i jedan razgovor na temu seksa uvijek ode u nekom krivom smijeru. Točnije, sve i jedan razgovor na temu seksa završava salvama smijeha i sprdnjom. Ako ćemo iskreno, meni to uopće nije smiješno. Štoviše, žalosno je, jer ili nekog zajebavaš kako dugo nije prčio ili netko zajebava tvoje živce pričama kako je dobro prčio, isprčio i kvalitetno svršio te ispraznio svoja jaja. Nerviraju me takvi razgovori o seksu i nerviraju me stavovi ljudi koje imaju o seksu. Kao da je to nešto što se MORA raditi. Ne mora se, nitko nije zakonom odredio da se ljudi moraju ševiti. To radimo jer je to nešto što nam treba – prihvatili vi tu činjenicu ili ne. Seks je lijek, ali o seksu kao lijeku se ne priča.
Prvo i osnovno, taj čin liječi sve vrste stresa, nervoze i blagih oblika depresije. To nisam nigdje u knjigama pročitala, to jednostavno znam – što iz vlastitog iskustva, što iz promatranja ljudi oko mene koji su danas nervozni kao psi, a već sutradan nakon burne noći u krevetu veselo cvrkuću kao ptičice u proljeće. Druga stvar, tisuću je ostalih pozitivnih učinka seksa na naš organizam i to su znanstveno dokazane činjenice.
Seks je čin koji zbližava dvoje ljudi. Ako se nakon seksa okrenete na drugu stranu te zaspite kao klade i ako vam to što ste radili nije apsolutno ništa značilo i ako barem u maloj mjeri emotivno nije djelovalo na vas, tada biste se trebali zapitati jeste li se uopće trebali poševiti. Jer, isprazniti jaja možete i ručno. Da znam, nije isto. Čula sam to već puno puta. No možda se baš zbog takvih stvari uz seks veže epitet 'prljavog čina' pa se o njemu priča i razglaba tako kako se priča, a ne onako kako bi se trebalo pričati ili možda ne pričati.
Zapravo, o seksu se i ne priča, a kada se priča svaki doticaj te teme s muške perspektive svodi se na prljavu jebačinu i rečenice tipa „Kako sam je dobro izjebao!“, a svaki doticaj te teme s ženske perspektive...hmm, zapravo ženske perspektive o seksu nema, jer se žene prave fine i prave se da to ne rade, jer je to prljav čin. Helou, svi to radimo, a dok se ti praviš tako fina, tvoj muž, dečko, ljubavnik svojim prijateljima okolo priča kako te je sinoć dobro izjebao. Pa se ti i dalje pravi fina i nemoj se pitati zašto ti se smiju dok ih ti uporno uvjeravaš da 'vi to ne radite'.
Što nas dovodi do sljedećeg pitanja: a zašto on to priča okolo, kada bismo svoju intimu ipak trebali zadržati samo za sebe? Zato da se pohvali, jer očigledno nije dugo to radio, jelte. Zašto nije radio? Jer mu ona nije dala, jer ju je boljela glava, jer joj se neda to raditi ili jer mu je uskratila seks zbog neke pizdarije koju je napravio. Sad će ona njemu pokazati i savršeno ga sjebati time što mu neće dati. Bravo! Svaka ti čast! Ali nemoj se sutra pitati zašto te prevario i zašto je otišao drugoj u krevet...
Svaka zdrava i dobra veza počiva na još boljem seksu. Intima dvoje ljudi u trenutku tog čina najdublja je i najveća od svih, pa kada se već zbližimo na takav način, tada nam se nije teško zbližiti i na neke druge načine – kroz razgovor, kroz otkrivanje svojih najdubljih tajni i strahova, kroz zajedničke trenutke koje provodimo. Seks nije ono na što ga je ljudski rod sveo - a sveo ga je na tabu temu. Seks je normalna stvar koju svi rade. Samo što tu stvar mnogi rade na krivi način i doživljavaju je - na krivi način.
Iskrivljen stav prema seksu aktualan je, a poznavajući naš mentalni sklop biti će aktualan još neko vrijeme. I dalje je seks nešto što se kao mora te ga rijetki smatraju lijekom svih mogućih i nemogućih životnih problema. Muškarci će i dalje okolo pričati 'kako su je izjebali', a žene će se i dalje praviti fine i uvjeravati druge da one to ne rade. A živimo kao u liberalnom svijetu. Da da, moš' mislit koliko je liberalan, kad je najnormalnija stvar na svijetu koju svi rade i dalje – tabu tema i prljav čin...

Lutrija

četvrtak, 20.02.2014.

Dok Zoki i co. kupuju automobile koje će platiti jadan, bijedan i potlačen narod, moj Tomo svaki petak čeka izvlačenje Eurojackpota u nadi da će ga pogoditi tih pet pišljivih brojeva i još ona dva sa strane. Ja ne igram loto, niti Eurojackpot niti bilo kakve igre na sreću, jer kakve sam sreće izvukli bi moje brojeve baš onaj dan kada bih zaboravila uplatiti listić. Ali, rado bi kupila auto, kad smo već kod automobila. Ne znam, možda da napišem Zokiju neko pismo pošto su kupili nove aute da mi pokloni jedan od njihovih starijih modela koje više ne trebaju. Meni će biti dobar. Možda bi onda češće odlazila kući...
Otišli smo totalno u kurac. Svi po redu koliko nas god ima – od ovih kretena od političara do nas običnih ljudi, koji smo pukli isključivo radi situacije i stanja u državi koje se referira na naše (prazne) novčanike. Zato i igramo loto i Eurojackpot, jer izgleda da je to jedina šansa da živimo život bez živciranja hoćemo li sutra imati za kruh, mlijeko i režije.
Postali smo kockari – kockamo s hipotekama i mogućnošću da ostanemo bez krova na glavi, samo da bi uzeli novi kredit kojim ćemo zatvoriti stari kredit i od kojeg će nam ostati novaca eventualno toliko da deset dana jedemo čajnu, a ne parizer. Tih ćemo deset dana pamtiti više nego išta na svijetu. Tih ćemo deset dana biti glavne face su selu. A kad prođe tih deset dana, sakrit ćemo se u svoju kuću kao miš u rupu, jesti parizer, crnčiti od jutra do sutra i otplaćivati kredit koji smo digli.
Poznajem otprilike troje ljudi u svojem životu za koje znam da nemaju financijskih problema u današnje vrijeme. Sad se mogu pohvaliti da imam bogate poznanike, ha!! Svi mi ostali smo u istom sranju – svakodnevno razbijamo glavu smišljajući način kako doći do nekih para i platiti račun za struju ili pak kako skrpati one rupe između prvog i petnaestog u mjesecu, kada više nemamo niti banke. Počela sam se pitati ima li uopće smisla razmišljati o tome? Zašto razbijati glavu time? Snaći ćemo se. Riješit ćemo problem. Doći ćemo nekako do para i platit ćemo te usrane račune. Uvijek se snađemo i uvijek riješimo sve svoje probleme. Na kraju krajeva, tako živimo cijeli svoj život, otkako znamo za sebe. Pa čemu onda stres i nervoza jer nemamo para? Nikada ih nismo niti imali, dragi moji...
Ovi danas su kupili nove kočije za naše pare, a ovi stari su naše pare strpali sebi u džep, olitiga pokrali su nas. Mi smo se i za vrijeme starih borili s računima za struju, samo se sada malo više o tome priča pa smo se i mi svi skupa s medijima uzjebali do kraja radi sranja u državi – a mediji, ako ćemo iskreno i pošteno, su glavni krivci što se narodom proširila takva panika, stanje opće depresije i crnjaka. Danas svi pričaju o tome kako nema para – u kafićima, u trgovinama, u ambulantama, u bolnicama, u crkvama. Znamo, niste nam rekli ništa novo. Znamo da para nema. Nikada ih nije niti bilo – osim možda za vrijeme druga Tita, ali pošto ja još onda nisam bila niti u planu, ne mogu govoriti o tome. To su samo moje pretpostavke, jer znam da je baka lijepo živjela za vrijeme komunizma, samo što ona to ne želi priznati jer ne voli crvene. Ona je na strani hadezea, oni su plavi, veliki Hrvati katolici koji idu u Crkvu. Esdepeovci su crveni i ne idu u Crkvu, pa ih zato baba ne voli. Kaže da su i oni komunisti, a zbog toga nije voljela niti druga Tita.
Meni su svi oni isti, samo su drugačije boje. Ja ih ne dijelim na komuniste i one druge, meni su svi - LOPOVI. Zato ne izlazim na izbore (znam da će me sad opet neki posrati da je to moja građanska dužnost, ali već sam 1000 puta rekla: neću da idem na izbore jer nemam za koga glasati, jer su svi oni isti samo drugačije ofarbani). Eventualno da mi plate putne troškove do Varaždina i natrag, e onda bih možda i razmislila o tome da idem na izbore pošto bih za džabe išla kući i vidjela svoje. Sve gledam u svoju korist, samo da je meni dobro. To sam naučila od naših političara kada sam ih još koliko-toliko pratila po medijima.
Uvijek je bilo tako kako je sada, samo se sada malo više o tome priča. Recimo do prije tjedan dana u Rijeci je glavna tema bila kiša. Svi su pričali o kiši pa smo barem malo zaboravili da je vrijeme recesije. Sada kada je kiša prestala, nemamo više o čemu pričati pa smo se vratili jadikovkama o tome kako nemamo novaca. Igramo lutriju života otkada smo se rodili. Pa ne plaču djeca bezveze kada dolaze na svijet. Plaču jer znaju što ih čeka – čeka ih pranje mozga od strane medija, čeka ih potkradanje od strane države, čeka ih borba za opstanak na ovome svijetu i čeka ih svakodnevno kolo sreće u kojem gotovo uvijek gube. Svi smo to prošli i svi smo, dragi moji, u istom sranju otkada smo se rodili – od šest brojeva koji trebaju za zgoditak, mi uvijek pogodimo njih pet, a onaj zadnji najbitniji i najvažniji uvijek je krivi...
I opet smo na početku, opet smo na nuli...

Igraj taj dart!

petak, 07.02.2014.

Nakon dugo vremena, krenem ja jučer pisati tekst za blog. Tema su bili mediji i Valentinovo, no nakon tri odlomka sam se skroz ispuhala. Nije mi se više dalo pisati, jer sam našla još veću glupost o kojoj bi se isto dalo svašta natipkati, pa sam jednostavno odustala. Poslije sam otišla na pikado, zaboravila na blog, na tekst i na sve i mislim da ove godine neće biti pljuvanja po Valentinovu s moje strane (osim ako me one jebene reklame što kupiti za Valentinovo ne raspizde).

Još uvijek euforična od sinoćnjeg meča (na kojem se nismo baš nešto proslavili), danas sam odlučila napisati tekst o pikadu. Da, o pikadu! Igram ga već tri godine, zadnje dvije godine više pišem nego što igram i volim taj jebeni sport iz sveg srca. Volim ga više nego ga voli Phil Taylor, mada mi i dalje nije jasno kako ga ja mogu voljeti više od njega – ja od pikada imam samo trošak, a Taylor se nakasao para da ima za dva svoja života i jedan tuđi. U zadnje vrijeme igram čak i lošije nego na početku sezone; krivicu naravno pripisujem tome što imam više posla, a manje treninga, nikako činjenici da se ne mogu posložiti u glavi, to ne dolazi u obzir – ali ja i dalje volim taj dart više od Taylora. Imam filing da što više pišem o njemu, sve ga više i volim. Čudo jedno, nema što...

Kad sam prije tri godine ušla u klub, nisam poznavala nikoga i iskreno – nisam pojma imala da je pikado u Rijeci (ali i u cijeloj Hrvatskoj) toliko raširen. Da mi je netko onog dana kad smo moja kapitenica i ja bacile prvu partiju (u GP-u, neću to nikad zaboraviti) rekao da će pikado promijeniti moj život – nasmijala bih mu se u facu i rekla da nije normalan. To je samo zabava jednom tjedno. Aha, baš...

Iz te je zabave proizašlo mnogo prijateljstva i mnogo poznanstva. U tom malom zatvorenom svijetu naučiš svašta. Prvo ti svi budu divni i krasni, a kasnije shvatiš da nije baš sve idilično. Uvijek se nađe netko tko ti ne odgovara, ali ruku na srce – i van krugova pikada poznajem ljude koji ne da mi ne pašu, nego ih ne mogu smisliti. Tri od sedam dana u tjednu provodim za ili kraj aparata – utorkom s mojim curama, četvrtkom s ovim malo jačim igračima A lige gdje – ruku na srce – malo i slabo igram, gotovo nikako, ali se urnebesno zabavljam te jedan dan vikendom kada pokušavam Tomislavu pokazati da igram bolje od njega, ali mi to nikako ne uspjeva (zadnji put kad sam se junačila da ću ga razbiti mi je namjerno izlazio na dupli bull. Količina ljutnje u meni je nakon toga bila neizmjeriva, ali ajde ako ništa drugo u narednim je tjednima ljudima na 'službenim' tekmama izlazio isto tako, pa sam se tješila da je to bilo zato jer je trenirao samnom. Uvijek čovjek mora naći utjehu u nečemu, tako to bude).
Još prije nekoliko tjedana bilo je jedan dan utakmice, jedan dan treninga (vikendom) i dva dana gledanja tuđih utakmica, paradiranja s fotićem i pisanja izvještaja s utakmica. Neki su se ful veselili kada bi me vidjeli na svojim utakmicama s fotićem, a nekima je padao mrak na oči – ne možda taj dan, ali svakako tri dana kasnije kada bi pročitali izvještaj. A mislim, čemu nervoza, dragi moji? Pa ja samo pišem istinu, a istina je ponekad da neki ne igraju dobro pa to sve završi u medijima. Jedno sam vrijeme čak 'štrajkala' ne pisanjem o pojedinim ligama, jer sam dobila ružne kritike – ne na račun tekstova, nego je to bilo usmjereno drito meni i mojim pohodima s fotićem. Čak nisam niti odlazila na utakmice više. Nisam ih htjela niti gledati! Kasnije se pak to moje 'štrajkanje' pokazalo kao totalna idiotarija, jer nije 16 klubova krivo što u jednom postoji jedna takva osoba zbog koje si u stanju dći ruke od svega. A ne radiš ništa krivo, samo pišeš istinu, a istina je ponekad teško probavljiva.

A onda...onda su me uvukli u 'zlo svih zala' gdje sam ponovo našla duševni mir i gdje mi se ponovo vratila vjera u dart, ekipe i igrače– u A ligu. Da se razumijemo, nisam ja neki igrač. Daleko sam ja od dobrog igrača tamo. Ja sam tamo da se dobro zabavim, da se nasmijem i da jedan dan u tjednu uživam u dobrom pikadu i dobroj atmosferi, jer nije sve tako pink i sjajno – ima situacija kada ti se pikado gadi jer su neki malo previše zabrijali na njega (oni iz gornjeg odlomka), jer su neki preozbiljno shvatili taj pikado (čast onima ozbiljnima koji ostvaruju uspjehe i van saveza, na njih se ovo ne odnosi. Odnosi se na one koji misle da su netko i nešto, face koje mogu i znaju, a činjenica je da će ga svaki drugi malo bolji igrač natamburati samo tako) i jer neke ekipe protiv kojih igraš nisu uopće ekipe nego umjetne tvorevine nastale da bi se ostvario rezultat. Ove zagrižene i nabrijane i mogu pregrmiti, ali ove zadnje nikako. Na ljestvici gadosti od 1 do 10, dajem im čistu desetku i da ne moram – ne bi niti igrala protiv njih, jer ne mogu. Moj (zdrav) razum odbija igrati protiv takvih igrača i ekipa. Pa da se sad vratim na temu A lige – što nije ljepše bacati aviončiće u svoje suigrače kad igraju, ceriti se muškima kojima je žao razbiti jednu curu u pikadu (pa ih gledaš kako se muče na neke blesave brojeve, pa im uleti tamo gdje i inače gađaju i onda onaj nenadjebiv trenutak – kad vidiš tugu i njegovim očima jer on stvarno nije htio pogoditi 140), smijati se i zabavljati u opuštenoj atmosferi nego kidati sam sebi živce jer te protivnička ekipa nervira (a nervira te zato jer su smrtno ozbiljni kao da im o toj utakmici koju igraju protiv tebe ovisi život. Redovito se na takvim utakmicama napijem ko guzica, jer jedino alkohol može podnijeti metle u njihovim guzicama. Ja ne mogu.)? Jest, ljepše je. Eto primjera radi, jučer sam bila nervozna (ali onako nervozna u šali i zezanciji) jer mi dečki stalno puštaju kada igraju protiv mene (da se spustim ispod cuge ili da dođem na izlaz barem). Jednome sam čak priprijetila da me mora ostaviti na cugi (jer čovjek igra dobro). I bila sam ozbiljna kad sam to govorila, ali nije baš bilo koristi od moje vike, pošto je čovjek odmah poslije njega, koji je igrao zadnju partiju samnom, htio da ja pobjedim, bacakao nešto i slučajno izašao van (na dupli bull). Poslije mi se ispričavao da stvarno nije htio izaći i da su oni svi zajedno stvarno htjeli da ja pobjedim. Mislim, pa moraš voljeti taj jebeni dart kad su već (barem u nekim situacijama) svi oko tebe dobri i prijateljski raspoloženi. Čak sam si pokušala u glavu utuviti razmišljanje da je takvo ponašanje podcjenjivanje protivnika, pa onda kreneš igrati sa stavom: „Pizda vam materina, e sad ću vas sve pobjediti pa mi onda puštajte drugi put!!“, ali nije upalilo. Na kraju sve ispadne ultraturbo simpatično s njihove strane i sve što možeš je nasmijati se cijeloj situaciji i vratiti se doma pun dobre vibre i energije. Očigledno nabrijavanje na protivnika pali samo u ženskoj konkurenciji, ali i to je prestalo djelovati, jer što duže igram taj 'kokošinac', sve više volim te kokoške – sve do jedne, počevši od svojih cura koje me iz tjedna u tjedan nasmijavaju do suza.

Pikado je način života. Od njega ili ispališ na živce ili se propiješ ili ga zavoliš sa svim svojim prednostima i nedostacima. Pikado je jedna od stvari koje sam u životu objeručke prihvatila i zbog koje nikada neću požaliti. Našla sam puno lijepih i dobrih stvari u tome, koje me iz dana u dan sve više vesele. Čak i one glupe tablice – i one me čine sretnom kad ih radim. Svako slovo napisano o riječkom pikadu me usreći. Svaka utakmica – dobivena ili izgubljena – čini me sretnom. Čak i kad kupujem nove špiceve sam sretna! Taj dart je tako lako voljeti, samo ako iz njega izvučeš sve ono najbolje – zabavu, druženje i opuštanje. Ok, gušt je tu i tamo i pobjediti, ali cilj je – samo se dobro zabaviti!

A izgleda da smo mi neki pogodili taj cilj...
Igraj taj dart...i vidimo se negdje na crti. Morala sam ovo napisati, jednostavno sam morala!

Aplauz za neuspjeh!

utorak, 07.01.2014.

Svaki je posao super dokle ga god prepričavaš ljudima koji nisu u tvojoj branši i koji (bez uvrede), ni' kurca ne razumiju o čemu ti pričaš (da izvinete na izrazu). Sve dok je tako, dobro je. Dok se pak radi o onima koji rade identičan ili sličan posao tvojem poslu, e onda smo nadrapali. Svaki će naš uspjeh biti popraćen pretjeranim veseljem, umjetnim osmjehom te ogromnom količinom oduševljenja, dok u stvarnosti ta ista pretjerano oduševljena osoba gori od želje jedino da vas pukne po glavi ili da vam isiše svu krv iz žila jer ste bolji i uspješniji od nje.
Svima je danas lakše zapljeskati za neuspjeh nego za uspjeh. Dali bi sve od sebe samo da vas vide kako padate na dno i kako udišete prašinu s poda po kojoj su oni gazili. Takva vam je mili moji, ljudska vrsta. Dali bi sve za vaš neuspjeh, pošto oni sami nisu uspješni.
Ne znam kada i ne znam kako i ne znam zašto, ali došlo je vrijeme da ljudi ne gledaju svoja posla, već tuđa. Nije im bitno gdje su oni sami, već im je puno bitnije gdje su njihovi prijatelji, poznanici, susjedi i ostala putujuća rodbina. Točnije, bitno im je samo da nitko u njihovom užem i onom mrvicu širem krugu ne bude uspješan; jer ako je uspješan, slijedi kamenovanje...
Moj najdraži primjer toga je DJ-ing. Bože, koliko priča, pričica i poučnih situacija možete izvući iz tog 'sporta'. Eto baš danas naletih na jedan tekst u kojem piše kako su dva dečka iz Krapine potpisali fine ugovore s inozemnim izdavačkim kućama te se njihove pjesme vrte po vani kao od šale. Naravno da je to velika i sretna vijest, ipak su se dečki probili, svaka im čast. I evo ti onda ispod pametnog komentatora koji napiše 'da zbog čega se od toga radi velika priča jer kao ima i u Hrvatskoj kvalitetnih DJ-a pa se o njima ništa ne priča'. Hmm. Sva ta hrvatska kvaliteta nadaleko je prepoznata i u inozemstvu te redovito imaju gaže po vani te isto tako, svi ti kvalitetni hrvatski DJ-evi neće nikada nikoga 'posrati' (iz svoje branše, jelte), već će se brinuti o svojim poslovima. Da skratim priču: oni rade, dok ostatak hrvatske, kvazi DJ-evi i producenti samo kakaju po fejsu i sličnim društvenim mrežama. Gospodin dotični komentator jedan je od ljudi koji bi tim dečkima isisali krv iz žila samo zbog toga jer su oni nešto uspjeli, a on i dalje jebe ježa po fejsu i tviteru i svim ostalim društvenim mrežama koje ja nemam te se pravi da je tata-mata svog zanata, a najveći argument mu je da on ima 'najbolju i najadekvatniju opremu za bavljenje tim poslom'. A to ti je isto kao da meni sad netko kaže da su njegovi tekstovi bolji jer on ima Word 2010, a ja još uvijek tramakam na svojoj 2007ici jer mi je laptop spor i star i ne mogu ništa bolje i jače instalirati.
Kad sam već spomenula tekstove, nadovezat ću se i na pisanje. I ugledni kolege novinari bi vas pojeli jer vaše tekstove ljudi više vole nego njihove. I radijski voditelji će vas htjeti zadaviti ako je vaša emisija slušanija od njihove. Ako pak nije, onda će vam i dalje biti najbolji mogući kolege koje možete zamisliti. Sve dok se slušanost ne okrene u vašu korist...
Svijetom vlada parola: „Ako ne mogu uspjeti ja, dat ću sve od sebe da ne uspije niti netko drugi!“. I dok se čovječanstvo bori da onaj kraj njega ne uspije, prolazi nam dragocjeno vrijeme koje smo mogli iskoristiti da poboljšamo sebe i da uspijemo. Prolazi nam vrijeme u kojem smo mogli napraviti veliki korak ka svojem uspjehu i ostvarenju svojih želja. Prolazi nam vrijeme, a mi samo razmišljamo o tome kako zagorčati život onome kraj nas koji je uspješniji od nas.
O tome da 'osakati' nekoga njegovog uspjeha razmišljao je i Matija Babić, kada je u javnost lansirao Sevkin pornić. Bila je preuspješna za njegov ukus vjerojatno, a on njegov portal bili su još na koljenima tih davnih godina. Dotični gospodin htio je sebi dignuti rejting, no nije računao na jednu stvar: da će taj pornić dići Sevkinu popularnost do neba i natrag. Prošle su godine od tog događaja i danas čitam da je Severina dobila parnicu protiv njega. Ono, žig i logo su u njezinom vlasništvu od sad (nemojte me tražiti da vam objasnim presudu u detalje, jer ne znam. Ja i pravne pizdarije nikada nismo bile na 'ti'). Može od njega bez beda tražiti da se nikada više ne koristi tim logom i kolko sam skontala, Index bi onda trebao promijeniti domenu i sve živo.
Sjedim ja i čitam to i odjednom oduševljenje na mojem licu. Malo je falilo da ne počnem pljeskati kao oni tuljani koje vidite u filmovima kako zabavljaju ljude u cirkusu. Dragi moji, ni više ni manje, nego aplauz za neuspjeh bi to bio....

7 plus 7 jednako sretna 2014.!

četvrtak, 02.01.2014.

Božićni i novogodišnji praznici svake nas godine odvuku od posla i hobija prema svojim najmilijima i prema stolu prepunom slasnih delicija. Tu nikada nema iznimke, jer je uvijek tako. Dragi moji, sretna vam Nova 2014. I sretan Božić sa zakašnjenjem, pošto se nisam udostojila napisati ništa za vrijeme Božića, nego sam se ugodno i lijepo provodila sa svojom obitelji i uživala u domaćim kobasicama, suhom mesu i sličnim slanim slasticama.
Nakon praznika, odmora i zasluženog kratkog godišnjeg od svih i svega, vraćamo se u normalu. Oni koji imaju sreće još uvijek uživaju kod kuće do utorka, a oni s malo manje sreće već su danas ponovo na poslu i 'uživaju' u svojim radnim obavezama. Jebiga, tako nam je pao grah, rekla bi moja frendica.
Iako sam komotno mogla još neko vrijeme ostati u Zagorju (da mi mama kuha, da ja ništa ne radim) ili pak uzeti neku knjigu, zavaliti se u svoj krevet u svojem najdražem i najmanjem stanu u Rijeci i ništa ne pisati i raditi još neko vrijeme, odlučila sam ipak nešto napraviti. Stotinu malih demona u meni već nekoliko dana pleše kolo i vrišti: „Radi nešto, pička ti materina!!“. Kad su već toliko uporni, morala sam ih poslušati...
Ovih se dana sve nešto vrti oko novogodišnjih odluka koje iz godine u godinu donosimo – uzalud. Ionako ih se prestanemo pridržavati nakon dva tjedna, pa su tako s vremenom i novogodišnje odluke izgubile svoj smisao. Unatoč tome, ja sam odlučila da donesem njih točno 7 ove nove godine uz još 7 želja kako bi svijet bio ljepše i mirnije mjesto za život (ok, sad zvučim ko neka jebena misica na izboru ljepote, ali očigledno je i mene uhvatilo ovo blagdansko ludilo jer već dobrih tjedan dana volim sve ljude na ovome svijetu i širim ljubav. Fak.)


Odluka broj 1: Više ću pisati!
Ne više, nego najviše. Pisat ću i pisati i neću nikada stati. Bit ću mašina za proizvodnju tekstova, čitali vi mene ili ne. Pisat ću o pikadu, o ljubavi, o prijateljstvu, o smislu života, o ljudskoj gluposti, o studentskom životu, o hrvatskim političarima, ma o svemu!! Pisat ću, jer jedino kada pišem sam sretna i kompletna i jer se tada osjećam najbolje. Pisat ću, jer je pisanje smisao mojeg života...

Odluka broj 2: Bit ću najbolji PR Jadranskih igara ikad!
S vremena na vrijeme i moj šef pročita moj blog. Ovo sad ne pišem kako bih mu se ulizivala, već jer stvarno to mislim: razvalit ću PR pete sezone Jadranskih igara. Zašto? Jer volim Jadranske igre, jer volim ljude koji se natječu na igrama i jer znam da ljudi vole Jadranske igre. Svi ih vole! Moj tata ih obožava (i to ne zato jer ja radim na igrama, već zato jer su igre dobre). Djeca moje frendice ih obožavaju. Nema čovjeka koji ne voli gledati Jadranske igre! Svi ih vole, ja ih volim i baš zato što ih volim ću razvaliti PR iduće sezone. Ako mi ne vjerujete, počnite odmah sad, poslije će vam biti žao jer ste sumnjali.

Odluka broj 3: Prestat ću se živcirati na pikadu!
Ovo govorim svake nove sezone. Ma ovo govorim iz tjedna u tjedan, ponavljam kao papiga sama sebi, ali nikako da se toga počnem pridržavati. Mene taj pikado užasno naživcira, eto. Ja si ne mogu pomoći kada to počne letiti na sve strane. Znam, treba trenirati, ok. Ali i onda kada treniram opet leti svuda, a leti jer se ja naživciram na sve i svašta. Tako da stvarno svećano obećajem sama sebi da se u 2014. neću živcirati kad mi odleti negdje u nešto što nije 20. Stvarno neću! Možda sada kada se prestanem živcirati počnem igrati malo bolje. Sve je to ionako zabava. I dan u tjednu kada se malo (a ponekad i puno) napiješ.

Odluka broj 4: I dalje ću mrziti glupe ljude!
Znam da mržnja nije dobra, ali ljudska glupost je još gora. Ona kvari svijet oko nas. Zbog toga ću i dalje mrziti glupe ljude i živcirati ću se kad mi glupi ljudi budu solili pamet. A možda im i okrenem leđa, jer se već godinama borim s njima i iskreno – nemam baš više nešto pretjerano snage za njih. Pa je onda najbolje da komunikaciju s njima svedem na minimum i kraj torture...

Odluka broj 5: I dalje se neću pokoravati ničijem autoritetu!
Nisam se niti sada, neću se niti sada. Zašto bi netko bio iznad mene, uzvisivao se i bahatio se? E ne može! Kategorički se odbijam pokoravati autoritetima, jer mrzim autoritete.

Odluka broj 6: I dalje me neće biti briga što pričaju o meni.
Jer nije bitno što se priča, već tko priča. A onih pet ljudi koje volim, poštujem i cijenim neće nikada reći ništa ružno o meni, već će me podržati u svemu. Zato su mi prijatelji...

Odluka broj 7: Neću više kasniti!
Ja sam vjerojatno jedna od onih koji će zakasniti ne samo na svoje vjenčanje (ako ga bude bilo), već i na svoj sprovod. Jebiga, ja uvijek kasnim. Kasnim na intervjue. Kasnim na kave. Kasnim na sve! Osim kada idem s nekim i kada ovisim o nečijem prijevozu, onda sam točna ko' švicarski sat. Čvrsto odlučujem da ove godine neću kasniti, jer nije lijepo kasniti, neozbiljno je kasniti te kašnjenjem potičeš osobu koja te čeka na slom živaca i nervozu. Stoga: ne kasnim više, jer ne želim da se netko ljuti na mene jer sam kreten koji si ne može organizirati vrijeme. Mogu, ali sam lijena za to (op.a.kad smo već kod lijenosti, možda bi i o tome mogla razmisliti. Pošto više nemam mjesta za odluke, uvrstit ćemo je kao odluku za sljedeću godinu. Eto, odluka za 2015.: Prestat ću biti lijena kao Garfield!).

Želja broj 1: Želim da vam se svima ispuni sve što želite i poželite!
Kaže jedan predivan citat:“...a kad nešto stvarno poželiš, čitav se svijet uroti da to i dobiješ...“. Želite, imajte želje jer će vam se kad-tad te želje ispuniti.


Želja broj 2: Želim da vjerujete u sebe
Uvijek će se naći netko tko će vam reći da je to što radite nemoguće, tko će vam se podsmijehnuti i tko neće vjerovati u vas. Da su mene takvi sputavali, vjerojatno nikada ne bih počela pisati i ne bih u pisanju pronašla svoju najveću ljubav i strast. Nemojte se obazirati na takve ljude; oni su slabi i oni nikada ništa neće postići. Vjerujte u sebe i radite uvijek ono što mislite da je dobro i da trebate raditi. Preko trnja do zvijezda, tako ide put uspjeha...

Želja broj 3: Želim da naši nogometaši prođu skupinu u Brazilu!
Volim navijače, volim navijanje i volim nogomet. I voljela bih da naši Vatreni prođu barem skupinu u Brazilu, pošto posljednjih godina nikako da se mrdnemo dalje od skupine. Dobri su oni, mogu oni jako odigrati, ali opet mogu i usrati (izvinite na izrazu). Ako ne prođu skupinu opet ću plakati ko' kišna godina, pa mi je zato želja da prođu skupinu. Mada, ako ispadnu u daljnjem tijeku natjecanja, opet ću plakati. Ali barem će mi biti lakše jer smo prošli skupinu...

Želja broj 4: Želim da nacija, FIFA i HNS prestanu srati po našim navijačima!
Oni su tu što god da nekome treba, a kada oni nešto trebaju onda su 'huligani', 'razbijači', 'demoni' i 'sramota ovog naroda'. Da se razumijemo: jedina sramota ovog naroda su čelni ljudi HNS-a. Ne skandiraju im đabe na utakmicama...ono što im skandiraju (ja obožavam kad im to skandiraju!!!). Toliko lijepih stvari su napravili ove godine, a šupci ih i dalje šikaniraju i bacaju na margine društva. Kad smo već kod lijepih stvari, da nije bilo Armade, bor u Rijeci bi i ove godine bio jadan i bijedan. Ali nije! Sad je lijep, divan i krasan, najljepši u Hrvatskoj jer su ga kitile ruke građana Rijeke na inicijativu dečkiju iz Armade.

Želja broj 5: Želim da Željka Markić nestane sa hrvatske javne scene.
Jer je gadna. Jer je dvolična. I jer sere bezveze. Ona bi napravila sve za obitelj, a zarađuje na testiranju anti-baby pilula. Zemljo, otvori se i progutaj je. E to je ona ljudska glupost o kojoj sam vam pričala...

Želja broj 6: Želim upoznati Balaševića.
Stvarno jako, jako, jako to želim. Obožavam ga slušati, obožavam njegove tekstove, obožavam njega kao osobu i vjerojatno ne bi bilo veće sreće od te da ja njega upoznam. Đorđe, ako ovo čitaš, ja stvarno želim samo popiti kavu s tobom i popričati s tobom. Ti si kralj, car i doktor čije pjesme liječe sve na ovome svijetu.

Želja broj 7: Želim da nam je najsretnija!
Ova 2014. koja je došla. Želim vam svima puno zdravlja, sreće, ljubavi i uspjeha na svim područjima vašeg života. Želim da volite, želim da širite sreću i veselje i želim da svaki dan budete nasmijani. Želim vam stvarno sve najbolje iduća 364 dana (a jebiga, jedan je već prošao, tu ste odmarali, trijeznili se i prežderavali se sarmama i sličnim delicijama) počevši od sad...Nek je sretna!

Sedam plus sedam jednako je sretna 2014. Nisam izbacila kavu i cigarete iz svojeg života u Novoj godini, pa mi je trenutno malo party u glavi; što bi se reklo – vrti mi se. Odoh nešto pojesti, odmoriti mozak od toliko riječi, slova, želja i odluka i odoh pisati dalje. Čeka me izvještaj (malo više njih, ali neeema šanse da stignem sve napisati danas. Mora nešto ostati i za sutra, ne), čeka me rintanje po stanu (trebala sam zaželjeti kućnu pomoćnicu u 2014.) i čekaju me „Pirati s Kariba: Nepoznate plime“ (iskreno, jebe mi se na njihove plime i oseke, ali ja obožavam Jacka Sparrowa i moram pogledati taj film. Znam, u zaostatku sam, ali molim da uđe u zapisnik da do pred dva i pol mjeseca nisam uopće gledala filmove).
Ok, ovo je vjerojatno jedan od mojih naosobnijih tekstova, ali Nova godina je. Mislim, bila jučer...Ali valjda svaki novi početak mora biti takav. Treba krenuti od sebe, svojih mana i svojih vrlina, pa tek onda suditi drugima. I pljuvati po drugima, nakon što popljuješ sebe. Još jednom, sretna vam bila ova što je došla...

Postreferendumska tragedija

ponedjeljak, 02.12.2013.

U maloj, ali ponosnoj državi Hrvatskoj, danas vlada veliko veselje – šačica građana Republike Hrvatske uspjela je zabraniti istospolnim partnerima da se jebu po zakonu. Znači, i dalje će stvari u krevetu koje dotični rade biti nezakonske. Ilegalne. Ali će ih i dalje biti. I marihuana je još uvijek ilegalna, pa se i dalje puši naveliko...
Ne, nisam iznenađena rezultatima. Niti malo. Ljudi se ne poštuju međusobno, ljudi se ne vole međusobno, pa sukladno tome, nije mi niti čudno da ljudi ne vole ljude koji su drugačiji od njih i čiji se svjetonazori ne poklapaju s njihovima. Da pojasnim: ne samo da se ne vole međusobno oni koji su bili 'za' i koji su bili 'protiv', već se u 99% slučajeva ne voli dvoje ljudi koji su bili 'za' ili pak dvoje njih koji su bili 'protiv'. Ne da se ne vole, nego se ne mogu nacrtani vidjeti. Pa čemu onda čuđenje da je mala zemlja Rvacka u tolikom broju zaokružila 'za'?
Ne volimo susjeda jer ima bolji auto od nas. Ne volimo tetu koja radi u pekari jer nam izgleda bahato. Ne volimo susjeda koji živi portun do nas jer ima 'srpske krvi' u sebi. Ne volimo Rome, ne volimo Slovence, ne volimo policajce, ne volimo čak i neke svoje rođake. Ne volimo nikoga, jer u današnje vrijeme volimo samo i isključivo sebe, jer smo mi jedini koji smo u pravu i tuđa nas mišljenja ne zanimaju i glupa su i ne uvažavamo ih. Ponekad ih čak niti ne želimo saslušati.
Samo, u tom voljenju samih sebe postoji jedna kvaka: ne volimo niti sami sebe, jer da se volimo tada bismo voljeli i druge bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju, nacionalnu pripadnost ili vjeru. Kad je Bog velikim Rvatima katol'cima govorio da moraju voljeti bližnjega svoga kao sebe samoga, oni su sjedili na ušima. Ili pak ovo drugo: ne mogu voljeti bližnjega jer ne vole sebe samoga. I tu je kraj cijele priče odakle tolika mržnja i gdje je nestala tolerancija.
Zašto ovo sve pišem, kad me prosto boli dupe za rezultate referenduma (jer neće ništa promijeniti, kao što rekoh, i droga je ilegalna pa se ljudi drogiraju) i kada mi je na umu jedino veselje što su navijači Dinama i Hajduka u isti glas jedni kraj drugih jučer vikali „Mamiću cigane, odlazi iz svetinje“, što je Rijeka izvukla bod protiv Slavena i što je Benko po završetku utakmice napravio nešto predivno (za neznalice, darovao je jednom bolesnom dečkiću svoj dres, jer ga mali Nikola obožava)? Pišem zato, jer sam jutros naišla na fotografiju curice jedne moje poznanice. Ispod fotografije ta poznanica moli za financijsku pomoć jer joj je dijete bolesno.
Čije god da je, ali je dijete i bolesno je. Teže je kada znamo tog nekog. A najteže je kada se nakon što pročitamo ovakvu tužnu priču sjetimo onih para koje smo jučer bacili u vjetar. 47 milijuna kuna. Minimalno 47 000 šansi da nekome olakšamo život jučer je prohujalo s vihorom. Otišlo u kurac (da izvinete na izrazu)...
Gdje je sad inicijativa 'U ime obitelji' koja se toliko bori za prava obitelji? Gdje su sad dotična gospođa Markić i čopor njezinih sljedbenika da pomognu ovoj obitelji u nevolji? Nema ih, oni se i dalje vesele pobjedi jer su zabranili istospolnim partnerima da se jebu po zakonu (da prostite na izrazu). Oni se vesele jer će u Ustav ući rečenica da je brak zajednica između muškarca i žene. Oni su preponosni jer će time 'spasiti obitelj'. A tko će spasiti ovu obitelj, kojoj je dijete bolesno? Tko će ovom djetetu vratiti osmijeh na lice? U ime obitelj? Neće sigurno. Oni ne...
Poanta priče je sljedeća: nije do nas, ljudi moji. Mi smo takvi, naš su život i društvo pokvarili. Mi ćemo se i dalje mrziti i organski nepodnositi. Mi ćemo se mrziti s referendumom i bez referenduma. Do onih je koji ne poznaju mržnju i kojima je potrebna naša pomoć. I naša ljubav, koju mi očito ne poznajemo.
Minimalno 47 000 šansi da se nekome spasi život jučer je bačeno u nepovratno. Narode jadni, bijedni i potlačeni, nek ti je na duši tih 47 000 šansi koje si jučer prokockao. A mogli smo spasiti tolike živote i usrećiti tolike obitelji. Svi zajedno smo to mogli, samo da smo se znali međusobno voljeti bez obzira na rod, broj i padež, bez obzira na seksualnu orijentaciju, nacionalnu pripadnost i religiju.
Tisuće SAVRŠENIH hrvatskih obitelji i danas je tužno. Nemaju za kruh. Djeca su im bolesna. I nismo im pomogli referendumom. Štoviše, čak smo im i odmogli; i to 47 jebenih milijuna puta...