Vjesnici proljeća

petak, 28.02.2014.

Bila sam prvi razred, a predmet se zvao Priroda i društvo. Učili smo o vjesnicima proljeća, a učiteljica je tada davne devedesetisedme rekla da su vjesnici proljeća visibabe, zvončići, jaglaci, šafrani i ostali cvjetići koje ja nikada nisam smjela brati, jer je tata alergičan na pelud pa sve takvo i slično cvijeće nije moglo mirisati u našoj kući. Okej, to je cvijeće zaštićeno, ali tko te tamo na selu mogao uhvatiti – i tko bi te na kraju krajeva i hvatao i kažnjavao – jer ti ko dijete bereš cvijeće. Pošto ga nisam smijela nositi kući, brala sam to cvijeće da miriši u bakinoj kući. Pa ti dođe na isto...

Da sam onda znala ono što znam danas, vjerojatno bi se usred sata bila digla i rekla: „Ne lažite učiteljice, vjesnici proljeća nisu nikakvo cvijeće nego radnici i građevinski radovi!“. Barem ovdje u gradu. Na selu i dalje proljeće dolazi kada prve visibabe provire po šumarcima...

Svake godine ista priča: onih davnih godina kad mi je adresa stanovanja bila gore sjevernije, kopali su po Varaždinu. Došla sam u Rijeku i sad kopaju po Rijeci. Majkemi to kao da oni meni namjerno rade, jer znaju da se užasavam kopanja i prekapanja i svih građevinskih radova. Aktualno kopanje koje me trenutno nervira je ono na Koblerovom trgu - što meni zapravo i ništa ne znači, jer ne nabijaju ispod mojih prozora, ali pošto u zadnje vrijeme često tamo prolazim to mi kopanje i raskapanje po starom dijelu grada sada užasno ide na živce. Ljudi su jedva dočekali malo sunca da prošeću, da protegnu nogice, da se probude iz zimskog sna i eto ti ga sad na: nećete šetati i piti kavu tamo, jer smo se mi odlučili to kopati i raskopati cijeli trg do nekog tamo xy datuma, koji će se – naravo – i odužiti, baš kao što se to kopanje i renoviranje oduži svaki put. Jer – pazi sad – na pola posla oni shvate da su zajebali nešto, pa se onda svi radovi obustavljaju, rade se novi projekti i nacrti i naravno da se sve to onda produži za dobra dva mjesca, ako ne i duže.

Taj fenomen građevinskih radova u nas je Hrvata nevjerojatan. O tome bi se dalo napisati knjiga i romana. Do prije par godina najviše je građevinskih radova bilo tamo u špici sezone, kada stotisuća turista oće vidjeti mora, a ne mogu ga vidjeti jer su zapeli u gužvi negdje na putu jer mi izvodimo radove na cesti.

Vozila sam se pred malo u Istru. E sad, ako kažem da je to što ću sada napisati bilo ispred tunela Učke, vjerojatno ću slagati jer se ne mogu sjetiti točno. No znam da sam negdje na putu vidjela natpis u stilu „Radovi na cesti od 22 do 06 sati.“. Gledam i ne vjerujem. Ljudi moji, da li je to moguće? Da li je konačno i to u Hrvatskoj postalo normalno??? Pa zar smo zaista došli k pameti pa ne mučimo više jadne radnike da kopaju po najvećoj sunjari i stvaraju prometne čepove, nego da se lijepo ti radovi održavaju po noći kada nema gužve na cestama??? ALELUJA!!!! Ima nade za nas!! Ne mogu vam opisati koliko me to saznanje usrećilo!

Da se vratim na kopanje po Koblerovom trgu. Kao što sam rekla, nije meni da mi nabijaju pod prozorima, ali mi je žao svih onih ljudi koji tamo imaju kafiće, dućane, restorane, parfumerije i slične radnje. E njima to kopanje uzima kruh iz usta, jer se naravo ljudima ne da ići piti kavu i slušati zvuke hiltijevke, već će radije otići na neko mjesto gdje se čuju zvuci dobre muzike. Ne da se ljudima niti prolaziti tamo kada znaju da trebaju proći sve one barikade, kada znaju da će ih sigurno zasuti oblak prašine od kopanja ukoliko je dan suh, lijep i sunčan. Ne da se nikome slušati onaj iritantni 'trrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr' zvuk hiltijevke, koji ti hvala Bogu još dva sata odzvanja u ušima pa si još dva sata gluh od toga. Muka nam je od toga, jer se stalno, svake godine, kao nagovještaj proljeća, kao vjesnici proljeća, otvaraju nova gradilišta. Nisu više te ploče dobre, sad oni moraju nove ploče tu staviti. Kao da netko gleda te jebene ploče po podu!! Znaš kad ih gledam? Kad mi peta zapne između njih, pa onda *ebem sve po spisku onima koji su ih postavljali i onima koji su naredili da se postave nove ploče. E onda ih gledam i onda koliko god nove one bile, koliko se god sjajile – ma da su zlatom premazane – meni su gadne jer moram paziti hoću li se negdje obrukati i ostati bez cipele.

Ukratko, kao da se natječu s visibabama: „E nećete, mi ćemo prije početi kopati nego što ćete vi izviriti po šumarcima!“. Baš takav osjećaj imam. I ako bi moglo da u udžbenike uđe da visibabe više nisu vjesnici proljeća, nego radnici i gradilišta. Visibabe su out, mit i povijest.

Gledam zadnjih nekoliko tjedana, na Facebook profilu Garcona redovito objavljuju fotografije kako 'napreduju' radovi. Sarkazam i ironija u komentarima iznad fotografija uspiju me toliko oduševiti i nasmijati da je to strašno. No najgore od svega je – to uopće nije smiješno!! Niti malo. To je žalosno i to je nažalost naša hrvatska stvarnost – čim sunce svane, kopanje i raskapanje krene pa stane. Zanima me hoće li se ovog puta, u slučaju Koblerovog trga ispoštovati rokovi ili će i ona šačica turista koji dođu imati prilike diviti se građevinskim radovima tamo u lipnju kada dođu u Rijeku. Mora da je fascinantan osjećaj razgledavati grad uz mile zvuke 'trrrrrrrrrrrrrrrr', prekrit ogromnom količinom prašine. Krasna razglednica iz grada, krasan dojam ćemo ostaviti na turiste.

Uglavnom, vjesnici proljeća iz naše priče očigledno traju do ljeta. Toplo se nadamo da će ovi naši s Koblerovog trga ipak trajati nešto kraće. Evo danas opet moram proći onuda i već me sada hvata nervoza kad se sjetim kakvo je stanje tamo. Za vas koji niste upoznati s trenutnim izgledom gradilišta na Koblerovom trgu, evo jedna fotka koju sam 'ukrala' Garcon baru (nadam se da se neće ljutiti što sam se poslužila njihovom fotografijom):

Pa još jedna...



Ludilo, zar ne? Pogotovo kada vidite komentare!! No, mislim da se oni baš i ne bi s time složili. Njima baš i nije smiješno. I u potpunosti ih razumijem...