Femme fatale

utorak, 12.03.2013.

Na male ekrane hrvatske televizije vratila se jedna od najpopularnijih meksičkih serija koje smo već imali prilike gledati – Rubi. Fatalna zavodnica prije nekoliko godina sve nas je prikovala pred televiziju i nije nam dala da dišemo u vremenu kada je trajala. Lijepa, ali zla, pokvarena, materijalistica i pohotnica za novcem – to je ukratko bila Rubi.
Modernim jezikom, Rubi je bila ništa drugo no velika sponzoruša. No prije toga, bila je nešto što se u književnosti naziva 'femme fatale'. Fatalna žena; zavodnica, koketa koja će svakoga zavesti i kojoj nitko ne može odoljeti.
Postoje li u današnjem modernom svijetu fatalne žene ili je taj termin već davnih dana postao mit? Pritom ne mislim na sponzoruše napumpanih usana i razgoličenih tijela već na žene koje svojom unutarnjom i vanjskom ljepotom zrače i očaravaju. Da li je pojam fatalne žene usko povezan sa zlobom i slamanjem muških srdaca ili je i to samo mit?
Većina bi se složila s time da su fatalne žene ona vrsta žena koju treba izbjegavati. Njih krasi natprirodna ljepota tijela i uma, no negdje duboko u njima kola određena količina zlobe koju će one itekako dobro znati iskoristiti. Femme fatale za 'obične je smrtnike' nešto nedostižno i neuhvatljivo. Ona je samostalna, emancipirana, rođeni vođa i opijum za sve one koji joj se približe i malo je bolje upoznaju. I u današnje vrijeme fatalna žena je ona žena koju bi mnogi željeli, a ne mogu je imati. Značenje pojma se, dakle, nije promijenilo.

Mogući opis 1:
Fatalnu ženu danas je teško prepoznati u društvu. Masa je prevelika, staleži ne postoje pa se tako femme fatale lako izgubi u mnoštvu. Druga je stvar činjenica da rijetko tko na određenu ženu gleda kao na femme fatale. Možda je tako i pogledaju, ali tek u trenutku kada se preobrazi u kraljicu zaogrnutu crvenom haljinoj koja joj savršeno stoji i kada po 'crvenom tepihu' prošeće u vrtoglavim štiklama. Fatalna žena mora odbaciti obrasce ponašanja normalne žene. Fatalna žena je uvijek sređena i dotjerana, ona je dama finih manira. Ili ipak ne?!?

Mogući opis 2:
Fatalna žena modernog društva drugačija je od ostalih. Ona je zavodnica koja ne zavodi i u na koju se muškarci lijepe kao priljepci. U njoj nema zlobe već je drugačija od drugih. Ona je posebna i svoju ljepotu pokazuje samo u posebnim trenucima. To je ona žena za kojom se muškarci okreću i kada je u trenerci. Zašto? Jer nije bitno kako izgleda već kako se ponaša. Ona zrači nekim nadljudskim silama i zavodi magičnom privlačnosti. To je ona žena za kojom će se svi okrenuti iako je kraj možda stoji njezin muškarac. Nju je jednostavno nemoguće ne zamijetiti, koliko god masa bila velika. Ona se nečime uvijek istakne...

Što je dakle femme fatale današnjeg doba? Rubi sigurno nije. Značenje pojma nije se promijenilo. To je i dalje žena koja je drugačija od drugih i koju bi svi željeli imati kraj sebe, no ponašanje fatalne žene promijenilo se u odnosu na prošlost. U gradu koji nikada ne spava i koji teče, femme fatale ne treba crveni tepih i najljepšu odjeću da bi se dokazala kao takva. Čitav je grad njezin crveni tepih. Gdje kod došla okreću se za njom i teško ostaje nezapažena. Ne treba joj skupi nakit i luksuz da bi bila ono što jest: fatalna. Odjeća ne čini čovjeka. Um, duh i razmišljanje je ono što nas čini posebnima ili malo manje posebnima.
Rubi je bila sponzoruša, baš kao i svaka ona utegnuta u usku haljinu koja traži momka s povećim novčanikom petkom ili subotom navečer. Moderna femme fatale bježi od takvih stvari. Ona će rađe častiti nekoga nego da se nju časti.
Ona je jednostavno posebna – po načinu života, po načinu razmišljanja, po svemu. Femme fatale, što drugo reći.

Slabosti, ime ti je žena!

ponedjeljak, 11.03.2013.

Dan žena. Lijep da, nema šta! No kao i svi drugi izmišljeni praznici/blagdani/dani s posvetom, i dan žena posljednjih se godina počeo strašno komercijalizirati. Ne kao Valentinovo, ali naginje ka tome da postane još jedan dan za potrošiti previše para...
Opće je poznata stvar moja mržnja prema svim tim izmišljenim danima koji traže previše love. Zaljubljeni se ne bi trebali voljeti samo na Valentinovo. Isto se tako žene ne bi trebale cijeniti samo na Dan žena, već svakog dana. Žena je najnježnije i najljepše biće koje je Bog stvorio. Nikome i ničemu Priroda nije dala takvu ljepotu, kao što je dala ženi...
Ove se godine moja teorija o Danu žena malo izvrnula. Točnije, otišla je k vragu jer nisam mogla odoljeti predivnim i preslatkim čestitkama koje sam dobivala od svojih prijatelja i kolega. Na kraju dana i nakon što su svi koji su htjeli i trebali čestitali mi 'moj' (odnosno NAŠ) dan, zaputila sam se proslaviti ga. Naravno, slavilo se u ženskom društvu...
Od svoje najranije dobi više sam se družila s dečkima nego s curama. Jednostavno, tako se poklopilo. Prijatelji su bili ok, kasnije je došao i brat, tako da sam čitav život okružena više muškom populacijom negoli ženskom. Sve to na čovjeku ostavi traga. Manire i ponašanje muškog društva danas mi nisu nepoznanica. Znam kako razmišljaju i znam kako funkcioniraju. Znaju to svi, no ja znam mrvicu bolje. Da je sve tog dana išlo kako treba, vjerojatno bi večer 8.3. provela na poslu ili s frendom na cugi. No ništa nije bilo kao prije, pa je zato naše slavlje bilo isključivo žensko slavlje...
Brineta, crvenokosa i plavuša – trio koji je teško ne primjetiti gdje god da se pojavi. No većinom se pojavljujemo zajedno samo na jednom mjestu; tamo gdje se osjećamo kao kod kuće. Svako je društvo 'prikovano' za jedno mjesto gdje se uvijek nalaze i gdje ih nitko ne može ometati. S vremena na vrijeme na tom se mjestu počinjemo osjećati sigurno i to nas mjesto počinje štititi od svih i svega. Bilo da se radilo o kafiću, parku, restoranu – tu nas znaju i tu se uvijek rado vraćamo. Najljepše od svega je što s vremenom ne trebamo dogovore da bi se tamo našle. Dan i sat se zna, bitno je samo da se pojavimo.
Do ponoći (ilitiga do početka mojeg posla) bilo je vremena, pa je druženje prošlo u gotovo savršenom tonu. Ma ne gotovo savršenom, nego savršenom. Bilo je toliko zabavno i opuštajuće da se Dan žena pretvorio u 'Vikend žena'. Tri dana druženja i uživanja s prijateljicama – zaista neprocjenjivo!
Do jučer sam bila uvjerena da je muško društvo opuštenije i bolje za druženje. Sve dok moje dvije zvijerke (i ja zajedno s njima) nismo provele večer u zezanciji, smijehu, ozbiljnim i neozbiljnim razgovorima te pikadu. Ženska snaga itekako se osjeća. Ženska snaga doslovno zrači i nemoguće ju je ne primjetiti. Žene su jače od muškaraca. Usudila bih se reći i psihički i fizički...
Možda su me čudne situacije u mojim prijateljstvima dovele do razmišljanja i preispitivanja same sebe i svojih prijateljstva. Može li jedna žena opstati u muškom društvu bez da je itko od njih gleda kao predmet svoje požude? Nakon 15 godina jednog divnog i savršenog muško-ženskog prijateljstva (koje još uvijek traje!!), došla sam u situaciju da moram postaviti pitanje: postoje li muško-ženska prijateljstva? Postoje, moje je čisti dokaz. No da li je to jedno, vanserijsko prijateljstvo pokazatelj da i s drugim muškarcima u svojoj okolini možemo funkcionirati kao prijatelji? Nije baš. Moje prijateljstvo pokazalo se kao izuzetak, iako sam ja godinama bila uvjerena da je to pravilo...
Žena u muškom društvu nečija je slabost. Ona je gotovo uvijek nečija tiha patnja, koju će taj netko najvjerojatnije prikriti prijateljstvom. Kada se u njezinom životu nađe neki muškarac kojeg ona ne gleda kao prijatelja, već kao potencijalnog partnera, naš se 'prijatelj' pretvara u našeg najvećeg zaštitnika te otkriva svoje pravo lice i svoje namjere. Polako, ali ih otkriva...
U zatvorenom krugu iz kojeg nema izlaza, okrećemo se onima koji nas razumiju i koji su uvijek na našoj strani – našim prijateljicama. Žene su toliko jake da nikada neće staviti prijateljstvo na kocku, kao što će to napraviti muškarci. Za razliku od njih, žene znaju cijenu prijateljstva. Muškarci je, očigledno, ne znaju. Ili im je manje važna od ljubavi, što oni nikada neće priznati. Ili možda još nisu naučili da prijateljstvo između muške i ženske osobe postoji. Nešto od toga mora biti istina...
U svakom muškom okruženju, žena se mora osjećati ugroženo. Uvijek je netko dovoljno slab da poklekne pred njezinim čarima i da je ne gleda kao prijateljicu/poznanicu/osobu za druženje. Ona će se uvijek nekome svidjeti i taj netko će je željeti; samo i isključivo za sebe...
Savršeno druženje trebalo bi biti ono bez muškaraca. Oni će uvijek napraviti neko sranje i uprskati sve. Ponekad riječima, ponekad djelima, ponekad samo pogledima. Mi nećemo, jer nemamo skrivenih namjera. Za nas je prijateljstvo prijateljstvo, a ljubav je ljubav. Služba je služba, a družba je družba.
Na kraju svega, ne preostaje mi drugo nego zaključiti jednu stvar: idući put kada mi bude potrebno druženje i zezancija, okrećem broj mobitela svojih cura i odlazim s njima. I to negdje daleko od muškog društva. Ne želim se osjećati ugroženo u trenucima kada mi je potrebna zabava i opuštanje...

Mimo zakona

četvrtak, 07.03.2013.

Sociologija je divna znanost koja se bavi društvom (i moj još uvijek neprežaljeni studij). Društvo je izmislilo norme i zakone kako bi se lakše vladalo masama i kako bi se lakše uspostavio red u društvu. Odnosno, sociologija je izmislila zakone jer je sociologija izmislila društvo, pa je onda logično da je izmišljena znanost uspostavila red izmišljenim pojmom 'društvo' svojim izmišljenim zakonima (mama će biti ponosna kad vidi da sam konačno priznala kako je sociologija izmišljena znanost).
Kako god bilo, zakoni i norme postoje i mi bi ih se kao civilizirano društvo trebali pridržavati. Pa tako na primjer postoji zakon prema kojem usred bijela dana na automobilima moraju biti upaljena svjetla. Ukoliko se vozač ne pridržava tog zakona, organi reda Republike Hrvatske olakšat će vozačev novčanik za nekih 700 kunica. U vezama nisu propisani zakoni (iako mi se ponekad čini da bi dobro došli), no što se veza tiče tu postoje norme koje je postavilo društvo. Banalan primjer jest sam koncept veze koji prema tim društvenim normama izgleda nekako ovako: dvoje ljudi koji su u vezi dijele zajedno dobro i zlo, sreću i tugu, rade kompromise, drže se za rukice, spavaju zajedno, povremeno ručaju zajedno, svoje slobodno vrijeme provode zajedno, idu zajedno na rođendane, idu zajedno van, putuju zajedno, itd itd. Tako je nekako naše društvo zamislilo koncept veze. Sve što nije tako nije veza i ne donosi sreću.
Kada se radi o zakonima, uvijek se volim prisjetiti one dobre stare koja kaže: „Zakoni su tu da se krše!“. Te se rečenice pridržavam više nego zakona; zato i dalje odbijam usred bijela dana paliti svjetla na automobilu, jer u tom zakonu ne vidim nikakvog smisla. Kao ni u onome o vezama, točnije o konceptu 'savršene veze' koji je naše izmišljeno društvo (kojeg je izmislila izmišljena znanost po imenu sociologija) izmislila. Zbog čega bi savršena veza trebala izgledati baš onako kako to masa ljudi zamišlja?
Postoji li veza koja zapravo nije veza? Što je dvoje ljudi koji se povremeno nalaze, spavaju zajedno, uživaju dva, tri sata u uzajamnom društvu i vraćaju se svojim kućama nakon toga? Jesu li oni u vezi?
Lišeni ljubavi, lišeni neke pretjerane romantike, lišeni zaljubljenosti, no i dalje sretni – to su dvoje ljudi koji prakticiraju 'poganski' koncept veze. Možda neki osjećaji postoje, ali oni ih potiskuju. Možda su i zaljubljeni jedno u drugo, no to neće nikada priznati (barem ne dok se troše i dok im je super tako kako jest). Sve je to možda i samo je jedno sigurno – poštovanje postoji i na neki čudan način tim je ljudima stalo jedno do drugoga. Na neki još čudniji način ti su ljudi u vezi, ali u onoj koja ne zadovoljava društvene norme. Oni su sretni i zadovoljni, a neprihvaćeni od društva i to samo zato što se njihov koncept sreće ne podudara s konceptom sreće koji je normiran u društvu.
Zašto je u današnje vrijeme normalno samo ono što se većini ljudi sviđa? Meni to nije normalno, jer se u tom kaosu gubi vlastiti identitet. Postajemo jednaki kao svi ostali. Težimo li tome u životu? Naravno da ne. Ako ne težimo, čemu onda patiti zarobljen okovima veze kakvu su drugi odredili kao savršenu? Tko kaže da je moja percepcija savršenstva, idile i sreće jednaka tuđoj percepciji?
Baš kao i na cesti, i u vezi kršimo zakone i norme. Ne palim svjetla na automobilu usred bijela dana. Ne vodim Gdina.X sa sobom na kavu usred bijela dana. Ako ne palim svjetla na automobilu, ne znači da ne volim svoj automobil. Ako ne vodim Gdina.X sa sobom na kavu, ne znači da mi do njega nije stalo. Ne znači da ga skrivam. Možda to samo znači da se protivim normi. Nisam nesretna jer se ne vodimo po gradu za rukice. Ne, baš naprotiv. Zapravo sam presretna jer je moja sreća zatvorena u moja 4 zida.
Savršeno nije po zakonu, po normama i po pravilima. Savršeno nije 'javno dobro' da bi svi trebali znati za to. Zakoni i norme nas ograniče te često zbog tih istih manjka osobnog zadovoljstva i sreće. Kada se zakoni prekrše, kada se ne igra po pravilima i kada nije sukladno normama, tek smo tada sretni. Zašto? Pa jer smo napravili onako kako nam je rekao naš unutarnji glas – naša savjest, naše srce. Napravili smo točno onako kako smo željeli. I znate što je najbolje u svemu tome? Ne kajemo se niti malo što nismo igrali po pravilima i što smo prekršili zakone. Ne kajemo se, nego smo sretni i ispunjeni zadovoljstvom.
Možda smo buntovni jer idemo mimo zakona i jer ih se ne pridržavamo, ali smo sretni – u svoja 4 zida u svojoj 'nenormalnoj vezi' i na svoja 4 kotača. Naravno, bez upaljenih svjetla usred bijela dana...

Sami sebi dovoljni

srijeda, 06.03.2013.

Živjeti sam uopće nije strašno kako to neki misle. Zapravo je to jedna od najboljih stvari koja mi se dogodila u životu – ja sama u stanu od 56 kvadrata s terasom od 25 kvadrata i 2 balkona (ne, nije mi stan prevelik). Mnogi bi rekli da je samački život ponekad dosadan. Jest, no zato postoje hobiji, posao, fakultet, prijatelji i slične obaveze koje ubiju dosadu i samački život pretvore u nešto zaista super...
Prva stvar koja ide u prilog samačkom životu jest ormar samo za nas (naravno, ovome se više vesele cure, muškima je svejedno gdje će držati robu. Moj brat drži majce u dnevnoj sobi obješene o gredu. Zašto – pojma nemam, ali njemu očito ormar ne predstavlja ništa). Desetak polica, dvije prečke za vješanje košulja, jakna, haljina i sličnih stvarčica čine život naprosto predivnim. Tu je naravno i cijeli odmarić za cipele samo za nas.
Čistimo kada želimo, prljamo kada želimo, peremo kada želimo, glačamo kada želimo. Živjeti sam znači nemati obavezu prema nikome. Živjeti sam znači biti lišen kompromisa i dogovora. Sve što uprskamo, uprskali smo sami i u nikome ne možemo tražiti krivca.
Na samački život jako se jednostavno naviknuti. No što se dogodi kada nemati obavezu prema nikome usadi svoje korijene u našem emocionalnom životu? Živjeti sam i biti sam nije isto, no u jednom trenutku našeg života to se svede na isto. Zbog toga što živimo sami i što živjeti sam ima toliko prednosti, odlučujemo se i da budemo sami. Veze za nas postaju sulude, a traženje potencijalnog partnera čista gnjavaža. Tko će se ponovo naviknuti na kompromise, kada živimo savršen život bez njih trenutno?
Blizina nekoga u trenutku kada smo sami za nas postaje čisti napor. Biti sam znači biti sebičan i imati vrijeme samo za sebe. Ne željeti nikoga kraj sebe znači biti užasno sebičan, jer svoje vrijeme ne želimo dijeliti s nikime. Ovako nam je sasvim u redu. Posvećeni smo sebi i svojim problemima te ne možemo zamisliti da kraj svojih problema postoje još 'naši problemi' i 'tvoji problemi'.
Nekada, u vremenima kada smo bile silno zaljubljene, majca koju bi dečko slučajno ostavio kod nas bila je svetinja. To je ipak bila dečkova majca i vjerojatno mu je više ne bi vratile nego bi u njoj spavale ili pak je vječito nosile (i oprale tu i tamo kada bi bila prljava). Samački život tjera nas na nešto sasvim suprotno – ukoliko netko od prijatelja ili 'prijatelj s povlasticama' ostavi nešto kod nas, vraćamo te stvari u rekordnom vremenu toj osobi. Svaka tuđa stvar u našem stanu našoj savjesti označava prijetnju ogromnih razmjera. Jeste li ikada čuli za teoriju o četkici za zube? Vjerujem da niste, jer je ta teorija proizašla iz mojih iskustva i moje glave. Ukratko: kada netko kod nas ostavi četkicu za zube, to znači samo jedno; tog nekog nećemo se više tako brzo 'riješiti'. Četkica za zube znači 'tu spavam, tu živim' (ako ne stalno, onda barem povremeno). Možda zvuči glupo, ali četkice za zube bojim se najviše od svega. Tuđa četkica u našem stanu znači samo jedno: „Dok nas smrt ne rastavi...“. No, thank you!
Da, očito je da svoju slobodu ne želimo žrtvovati zbog ničega i nikoga. Živjeti sam u većini slučajeva znači i biti sam. Kompromisi nam se više ne sviđaju. Od tuđe četkice za zube u svojoj kupaonici imamo fobije. Zaboravljene stvari samo da ne šaljemo poštom odmah idućeg dana na kućnu adresu onoga tko je nešto kod nas zaboravio. U kratkom vremenu postajemo sami sebi dovoljni. Kada određeni vremenski period živimo sami, tada i poželimo biti sami. Točnije, tada i jesmo sami. Veza je kompromis. Veza je tuđa četkica u našoj kupaonici. Veza je obaveza. Kada živiš sam, tada u 80% slučajeva obaveze ne postoje. Svijet se prilagođava tebi.
Oni koji žive samačkim životom trebali bi ponovo naučiti kako je to dijeliti sve. Mi smo sami sebi dovoljni. Sebični smo, da. Ali tako smo naučili. Da bi bili drugačiji, trebamo to ponovo naučiti. No ne danas, ne još. Živjeti sami i biti sami trenutno nam je dobro. Možda i predobro...

Strah me, strah te

ponedjeljak, 04.03.2013.

Nakon idiličnog vikenda kod kuće, vratila sam se u idiličan grad – u grad koji ima dušu i kojeg volim više od svega. Ne mogu reći da kod kuće nije lijepo. Jest, predivno je. Ipak mama kuha doma, svi su fini i dobri oko mene, no čežnja za gradom gdje sam našla malo mjesta za sebe pod suncem bila je ogromna.
Strah je čovjekov najveći neprijatelj i s njim se moramo suočiti. Koliko god se nečeg bojali, jednostavno se moramo suočiti s njime i s time – svojim strahom. Ljudi se boje pauka, djeca i ja se bojimo mraka (djeca zbog baba roge, a ja zbog nedostatka svjetla), a muškarci se boje veza. Priznajem da pomisao na vezu ponekad i mene malo uplaši. Vjerojatno zato jer je svaka do sada neslavno završila...
Svatko je od nas barem jednom u životu bio povrijeđen u ljubavi. Da, to sranje boli, koliki god klišej to bio. Nakon toga, čovjek izgradi veliki nevidljivi zid pred sobom kojeg potencijalni partneri moraju prijeći da bi došli do nas. Tu nastaje problem, i to onaj velikih razmjera kojeg je nemoguće riješiti na jednostavan način. Zid je tu da bi ga netko preskočio, no malo je ljudi danas koji su uporni. Upornost se isplati, da. Ali nemaju svi volje i želje za tom upornošću, kada postoje lakši putevi kojima možemo doći do svojeg cilja. Cilj je biti voljen. Zašto da preskačemo zid i riskiramo povredu, kada tamo iza ugla postoji netko tko će nam pružiti dovoljno ljubavi? Zašto se mučiti?
Nevidljivi zid tjera ljude od nas. Nevidljivi zid tjera ženu od muškarca, jer je u ženskoj svijesti da zaslužuje biti voljena na normalan način. Tu su žene potpuno u pravu, no ipak se pronađe pokoji degenerik (čitaj ja), koji cijeli život ide težim putem pa tako i sada. Bez obzira na potencijalne povrede, ta jedna uporna budala pokušava preskočiti zid. Do sada se redovito samo zabijala u njega, a sada je očito pronašla jedan kamen na koji treba stati da bi se popela na njega. Nije još toliki problem popeti se na zid, u cijeloj je toj priči jedino bitan pravilan doskok. Ne na glavu, na noge treba biti i to s pretencijom da se niti jedna noga ne polomi, već da se zaista doskoči kako treba. Sa strahom se trebamo suočiti. Ovog se puta suočavamo sa strahom od visine...
Muškarci se stravično boje veza. Emocionalno su nestabilni za biti s nekim u vezi, pa su u ovoj situaciji žene ponovo ispale nadmoćnije od njih. Zanimljivo je to što uvijek padamo na takve koji od veze bježe kao vrag od tamijana, a mi bi baš isključivo s njima htjele u tu vezu. S drugima se jednostavno ne vidimo u tome, oni su za nas savršeni (savršeni, a emocionalno nestabilni!!) i želimo samo njih. Što nas tjera takvima? Strah? Možda strah od toga da nam život bude jednostavan, pošto mi sve volimo komplicirati.
Tko bi u takvoj situaciji trebao napraviti prvi korak? Da li žena? Sve ukazuje na to, no nije to jednostavno kako se čini. Pošto se u takvoj situaciji Gospodin Dotični Emocionalno Nestabilni gubi u svojim osjećajima i zatomljuje ih, i žena se počinje čudno osjećati. S vremena na vrijeme i ona ih počinje potiskivati u sebe, samo da ne ispadne jadna pred njim. Tada imamo dvije budale koje potiskuju svoje osjećaje i pokušavaju živjeti u miru. Nemoguća misija, dragi moji...
I dok je njoj svejedno i ne okreće se za time što bi dalje trebala napraviti (jer nema više snage), njemu je super i sve je više želi. Ima je, želi je samo i isključivo za sebe, ali ne želi biti s njom u vezi. I naravno, nikome neće priznati da je želi. Muškarci to podrazumijevaju da sve što žele, žele samo za sebe. Ali ne žele ulaziti u vezu. Tu i tamo ispale neku glupost po kojoj se da zaključiti da i u tom hladnom muškom srcu postoje osjećaji i da smo na dobrom putu da srušimo nevidljivi obrambeni zid. No vrijedi li se truditi? Taj tračak nade ne znači da će se sve ubrzo riješiti i da ćemo ga uskoro uhvatiti i 'vezati' za sebe. Baš suprotno, to samo znači da šanse postoje, no do konačne 'pobjede' ima još jako puno. Vrijedi se truditi, svaki trud se u konačnici isplati.
Na kraju krajeva, možda baš to on želi. Možda želi ženu kojoj će zaista biti toliko stalo da je u stanju srušiti sve pred sobom zbog njega. Kada uvidi da je žena spremna na to, tada će nestati i strah od veze...
Svaka budala posebna je na svoj način. I ova koja je sagradila zid i ova koja uporno želi srušiti taj zid. Posebni smo, svoji, ali jedno nam je zajedničko – strah. Zato je ovaj grad toliko savršen i idiličan. Ima nas mali milijon takvih ovdje...mali milijon...