Strah me, strah te

ponedjeljak, 04.03.2013.

Nakon idiličnog vikenda kod kuće, vratila sam se u idiličan grad – u grad koji ima dušu i kojeg volim više od svega. Ne mogu reći da kod kuće nije lijepo. Jest, predivno je. Ipak mama kuha doma, svi su fini i dobri oko mene, no čežnja za gradom gdje sam našla malo mjesta za sebe pod suncem bila je ogromna.
Strah je čovjekov najveći neprijatelj i s njim se moramo suočiti. Koliko god se nečeg bojali, jednostavno se moramo suočiti s njime i s time – svojim strahom. Ljudi se boje pauka, djeca i ja se bojimo mraka (djeca zbog baba roge, a ja zbog nedostatka svjetla), a muškarci se boje veza. Priznajem da pomisao na vezu ponekad i mene malo uplaši. Vjerojatno zato jer je svaka do sada neslavno završila...
Svatko je od nas barem jednom u životu bio povrijeđen u ljubavi. Da, to sranje boli, koliki god klišej to bio. Nakon toga, čovjek izgradi veliki nevidljivi zid pred sobom kojeg potencijalni partneri moraju prijeći da bi došli do nas. Tu nastaje problem, i to onaj velikih razmjera kojeg je nemoguće riješiti na jednostavan način. Zid je tu da bi ga netko preskočio, no malo je ljudi danas koji su uporni. Upornost se isplati, da. Ali nemaju svi volje i želje za tom upornošću, kada postoje lakši putevi kojima možemo doći do svojeg cilja. Cilj je biti voljen. Zašto da preskačemo zid i riskiramo povredu, kada tamo iza ugla postoji netko tko će nam pružiti dovoljno ljubavi? Zašto se mučiti?
Nevidljivi zid tjera ljude od nas. Nevidljivi zid tjera ženu od muškarca, jer je u ženskoj svijesti da zaslužuje biti voljena na normalan način. Tu su žene potpuno u pravu, no ipak se pronađe pokoji degenerik (čitaj ja), koji cijeli život ide težim putem pa tako i sada. Bez obzira na potencijalne povrede, ta jedna uporna budala pokušava preskočiti zid. Do sada se redovito samo zabijala u njega, a sada je očito pronašla jedan kamen na koji treba stati da bi se popela na njega. Nije još toliki problem popeti se na zid, u cijeloj je toj priči jedino bitan pravilan doskok. Ne na glavu, na noge treba biti i to s pretencijom da se niti jedna noga ne polomi, već da se zaista doskoči kako treba. Sa strahom se trebamo suočiti. Ovog se puta suočavamo sa strahom od visine...
Muškarci se stravično boje veza. Emocionalno su nestabilni za biti s nekim u vezi, pa su u ovoj situaciji žene ponovo ispale nadmoćnije od njih. Zanimljivo je to što uvijek padamo na takve koji od veze bježe kao vrag od tamijana, a mi bi baš isključivo s njima htjele u tu vezu. S drugima se jednostavno ne vidimo u tome, oni su za nas savršeni (savršeni, a emocionalno nestabilni!!) i želimo samo njih. Što nas tjera takvima? Strah? Možda strah od toga da nam život bude jednostavan, pošto mi sve volimo komplicirati.
Tko bi u takvoj situaciji trebao napraviti prvi korak? Da li žena? Sve ukazuje na to, no nije to jednostavno kako se čini. Pošto se u takvoj situaciji Gospodin Dotični Emocionalno Nestabilni gubi u svojim osjećajima i zatomljuje ih, i žena se počinje čudno osjećati. S vremena na vrijeme i ona ih počinje potiskivati u sebe, samo da ne ispadne jadna pred njim. Tada imamo dvije budale koje potiskuju svoje osjećaje i pokušavaju živjeti u miru. Nemoguća misija, dragi moji...
I dok je njoj svejedno i ne okreće se za time što bi dalje trebala napraviti (jer nema više snage), njemu je super i sve je više želi. Ima je, želi je samo i isključivo za sebe, ali ne želi biti s njom u vezi. I naravno, nikome neće priznati da je želi. Muškarci to podrazumijevaju da sve što žele, žele samo za sebe. Ali ne žele ulaziti u vezu. Tu i tamo ispale neku glupost po kojoj se da zaključiti da i u tom hladnom muškom srcu postoje osjećaji i da smo na dobrom putu da srušimo nevidljivi obrambeni zid. No vrijedi li se truditi? Taj tračak nade ne znači da će se sve ubrzo riješiti i da ćemo ga uskoro uhvatiti i 'vezati' za sebe. Baš suprotno, to samo znači da šanse postoje, no do konačne 'pobjede' ima još jako puno. Vrijedi se truditi, svaki trud se u konačnici isplati.
Na kraju krajeva, možda baš to on želi. Možda želi ženu kojoj će zaista biti toliko stalo da je u stanju srušiti sve pred sobom zbog njega. Kada uvidi da je žena spremna na to, tada će nestati i strah od veze...
Svaka budala posebna je na svoj način. I ova koja je sagradila zid i ova koja uporno želi srušiti taj zid. Posebni smo, svoji, ali jedno nam je zajedničko – strah. Zato je ovaj grad toliko savršen i idiličan. Ima nas mali milijon takvih ovdje...mali milijon...