Rabuzin, Rabuzin…

ponedjeljak, 12.05.2014.

Danas sam si sva 'na iglama' i malo me steže oko srca kad se sjetim sutrašnjeg dana. Valjda to tako mora biti da sam ja pred svaku utakmicu nervozna ko pas – ne samo kada je o nogometu riječ. A i volim tu pozitivnu tremu, tu nervozu, jer nekako u dubini duše znam da će baš zbog toga sve biti onako kako sanjamo i želimo. Ženska intuicija, nema što drugo biti…
Oni koji me poznaju znaju da sam u Rijeku došla prije pet godina iz okolice divnog nam grada Varaždina, a isto tako znaju da sam se u Rijeku zaljubila onog dana kad sam počela živjeti onaj pravi riječki život. Kad je to bilo točno – ne znam. Ali tog sam dana zavoljela svaki centimetar grada i sve ono što dolazi s njim – uključujući i kišu. Buru ne volim, bure me strah jer sam sitna i imam osjećaj da će me dići u zrak i odnijeti u…ma znate gdje, da sad ne budem prosta. Oni koji me poznaju malo bolje, znaju da volim pogledati nogomet i da ga pratim gotovo cijeli svoj život. Nažalost, to zna i moja mama, koja s tim baš i nije oduševljena pa samo da joj srce bude na mjestu ne idem na tekme nego ih gledam na TV-u. Da se razumijemo – i moja mama voli nogomet, ali ne bih nikome preporučila da gleda tekmu s njom jer su naši komentatori mala beba za nju, a ona zna rasplet utakmice u prvih 10 minuta igre tako da svako gledanje utakmice s njom završava žestokom raspravom, ponekad i svađom, a njezine završne riječi: „Bila sam i ja nekad sportašica, znam ja kako to ide!!“ (jesi majko, ali nogomet i rukomet NISU isti sportovi) doslovno ubiju volju za daljnjim praćenjem bilo kakvog sporta – jer naravno, ona je ekspert za sve i točno zna hoće li Ivica Kostelić proći stazu ili će pasti čim krene skijati.
Kada se zbroji mentalitet ljudi ovoga grada plus jedan od najljepših stadiona na svijetu plus moja ljubav prema nogometu plus fenomen zvan Armada, dolazimo do zaključka da su mi posebne i najdraže utakmice one Rijekine. Ne zbog igrača – oni dođu i prođu – već zbog onih silnih koreografija, plavo-bijelih zastavica koje se vječito vijore stadionom kada igra Rijeka, zbog svih onih silnih navijačkih pjesama i na kraju krajeva – zbog duha koji sam vidjela u svakome od njih tko je vječno na stadionu i tko je na gotovo svakoj utakmici kada igraju naši dečki. Zato čovjek jednostavno MORA voljeti Rijeku.
Možda je teško za shvatiti kako netko može voljeti te 'huligane', 'vandale' i 'razbijače bez trunke kulture' od kojih na sve i jednoj utakmici čuješ samo izuzetno bezobrazne povike na račun velike gospode iz Hrvatskog nogometnog saveza, točnije povik „HNS pederi, nogomet ste sjebali“ (e jebiga, pobjeglo i meni sad. No ostatak navijanja nikada nitko ne čuje, čuju samo ovaj slogan). Mislim tko bi normalan njih volio jer ipak – ako nisi protiv njih, onda si za njih, a onda si „normalnom“ svijetu ti isto takav kao što su i oni. S takvima se ne smiješ družiti i takvih bi se po pravilima službe trebalo kloniti.
Ja ih volim, ja ih obožavam i naprosto uživam biti u njihovom društvu. Najslađi su mi kada malo popiju pa onako iz čistog mira na nekom sasvim stotom okupljanju krenu s navijačkim pjesmama. Pa te grle, pa te dave iz ljubavi prema svojem klubu, pa te uče riječi te pjesme koju pjevaju. Jesnostavno ti se uvuku pod kožu. Voliš slušati njihove priče, voliš ih gledati kako rade koreografije na tekmama. Voliš ih pogotovo onda kada po njima krene drvlje i kamenje, jer znaš da uvijek postoji i druga strana priče – ona njihova koja se pročuje tek dan nakon što nas mediji preplave tekstovima o 'ponovnim navijačkim neredima' i tek nakon što ih pola nacije koja ih ne razumije popljuje. Tek onog trenutka kada shvatiš njihovu ljubav, tek tada istinski zavoliš Rijeku. I dalje čvrsto stojim iza toga da je na popisu mojih TOP 10 stvari u Rijeci na trećem mjestu NK Rijeka, na drugom Kantrida, a na prvom mjestu Armada. Tri daleko najljepše stvari Grada na Rječini.
Znaš, to ti je sve povezano. Jedno s drugim s trećim i s četvrtim. I mi se svi na kraju cijele priče volimo međusobno, jer svi volimo Rijeku. Taj dan kada je tekma, osjećaš neku pozitivnu vibru. Osjećaš da smo svi ujedinjeni i da svi dišemo za tu jednu jedinu stvar – za pobjedu. Taj dan ne postoji kriza, ne postoji depresija, zaboravljamo na sranje u državi i političare, pa zaboravljamo čak i na besparicu koja je prisutna svugdje. Taj dan postoji samo Rijeka.
Krenula sam se danas raditi, ono punom parom, no na kraju sam odustala, završila samo ono što sam trebala i odlučila sve svoje emocije koje me drže utkati u još jedan u nizu tekstova, dan prije utakmice koju svi s nestrpljenjem iščekujemo u nadi da ovo izjedanje iznutra možda prestane. No sumnjam da će prestati, sumnjam da ću noćas uopće mirno spavati kao i pola Grada. Kad nešto voliš, onda ti je stalo do tog nečeg. Ima jedan predivan citat zbog kojeg znam da će sutra biti sve u najboljem redu: „Kad nešto stvarno želiš, čitav se svijet uroti da to i dobiješ.“. A ja znam da mi to želimo…svi mi…i igrači i navijači i pa i oni koji ne prate redovno nogomet. Pa na kraju krajeva, i moja mama, sportski komentator broj jedan u Hrvata, i ona to želi. Kaže Brezovec joj je simpatičan, on je naš od gore…

Rabuzin, Rabuzin, sunce je napravio, ono riječko je…

Idemo Rijeko!

Samo Rijeka - Fan club band

Što je žena u PMS-u?

petak, 02.05.2014.

Imala sam grižnju savjesti nakon što je moj Tomica po tko zna koji puta morao trpjeti moje hormone, koji su u zadnjih nekoliko dana bili (blago rečeno) divlji. Tek kada prespavaš noć, shvatiš da si pretjerao, ali nažalost ne svojom krivicom. Kažem nažalost jer bi možda bilo bolje da smo za neke razmirice i pizdarije krive mi žene, a ne naši hormoni. Ovako se moram izvlačiti na njih, jer su oni krivi što ja divljam, a to mi je, ako ćemo iskreno, glupo.
Muškarcima treba dati Nobelovu nagradu za debele živce, jer da sam ja na njihovom mjestu i da me netko tako ispilava u vremenu poznatijem kao PMS, vjerojatno bih ga zadavila golim rukama jer – što je previše, previše je. Oni to sve iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu trpe. Šute i preživljavaju kraj nas koje se u periodu PMS-a pretvaramo u zmajeve. Rigamo vatru. Pizdimo na sve i jednu glupost. Razdražljive smo. Plačemo zbog pizdarija. Neka nas samo malo drugačije pogledaju nego inače – odmah nastaje svađa epskih razmjera, odmah nas oni ne vole, odmah su svi isti – bezosjećajni, grozni, odvratni, misle na samo jesnu stvar u životu i slično. Da ne pričam o tome kako krivo protumačimo neke stvari u periodu PMS-a, pa jednu normalnu rečenicu uspijemo protumačiti kao ekstra veliki napad na nas i naš karakter – koji je naravno u PMS-u savršen, nema savršenijeg i mi smo najbolje na svijetu i kako mu uopće može doći napamet usporediti nekoga s nama (naravno da nije nikoga usporedio, ali evo mi to uspijemo protumačiti kao usporedbu).
U našu obranu, reći ću samo da je PMS gadna i zajebana stvar, koju ne možemo kontrolirati. Izljevi bijesa, promjene raspoloženja da i meni dođe ponekad muka od same sebe koliko sam naporna i Bogu i narodu, mržnja i netolerancija prema ostalim ljudima (obično onima nama najbližima) – sve se to u nekoliko dana skuplja u nama te naposlijetku kao tempirana bomba eksplodira na najgluplji mogući način u najglupljem mogućem trenutku. Nakon toga osjećamo se prilično glupo i primitivno. Toliko glupo da nam je teško pogledati toj osobi u oči i reći joj „Oprosti, bila sam kuja.“. Jer ono – isprika povodom PMS-a ne treba se izreći, ona se podrazumijeva.
Kada smo mi uzele zdravo za gotovo naše ponašanje tijekom PMS-a i kada su se muškarci navikli na to – ne znam. Ali znam da ponekad (u većini slučajeva) zaista pretjerujemo i postajemo nepodnošljive te veoma rijetko to priznajemo. Oni to i dalje trpe i toleriraju kao da je normalno, a kada malo bolje razislim – nije niti malo normalno. Štoviše, grozno je. Grozno je biti ta koja se pretvara u zmaja i riga vatru te je isto tako grozno biti onaj koji trpi sve te izljeve. Grozno je što uopće nastaju takve situacije, ali tako je kako je i od toga ne možemo pobjeći. Nažalost…
Nekada blaže, nekada ne baš tako blage (čitaj: jako teške i grozne) iz mjeseca u mjesec zajebavamo svoje jače polovice i tjeramo ih da treniraju živce i da trpe nemoguće stvari. Pitam se kako bismo mi reagirale da je obrnuta situacija? Da li bismo baš kao oni sve to podnijele i istrpile ili bismo izgubile živce već na samom početku? Jesmo li za to predodređeni – muškarci da istrpe nemoguće, a žene da budu nemoguće? Pa kako stvari stoje, sve mi se više čini da jesmo…
Kada idući puta za vrijeme PMS-a svoju jaču polovicu 'nagradite' rafalnom paljbom najvećih mogućih uvreda, sjetite se da niste u pravu i da to iz vas progovara neka sasvim stota osoba, koja je u tom trenutku jako nabrijana za svađu. Zašto? Ne znam, ne znate niti vi, a očigledno ne zna niti dragi Bog zbog čega smo takve i zašto se iz princeza pretvaramo u zmajeve (i to zločeste zmajeve). Ne kažem da se morate iskontrolirati u tom trenutku, jer mi je jasno da se ne možete, ali jedno 'oprosti' idući dan muškarcima će puno značiti. Navikli su da im se zbog toga ne ispričavamo, no kakve smo u tim situacijama – trebale bismo. Ako ništa drugo, znati će da smo svjesne svojeg nepodnošljivog ponašanja pa će nas idućih mjeseci lakše podnijeti…