Što je žena u PMS-u?

petak, 02.05.2014.

Imala sam grižnju savjesti nakon što je moj Tomica po tko zna koji puta morao trpjeti moje hormone, koji su u zadnjih nekoliko dana bili (blago rečeno) divlji. Tek kada prespavaš noć, shvatiš da si pretjerao, ali nažalost ne svojom krivicom. Kažem nažalost jer bi možda bilo bolje da smo za neke razmirice i pizdarije krive mi žene, a ne naši hormoni. Ovako se moram izvlačiti na njih, jer su oni krivi što ja divljam, a to mi je, ako ćemo iskreno, glupo.
Muškarcima treba dati Nobelovu nagradu za debele živce, jer da sam ja na njihovom mjestu i da me netko tako ispilava u vremenu poznatijem kao PMS, vjerojatno bih ga zadavila golim rukama jer – što je previše, previše je. Oni to sve iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu trpe. Šute i preživljavaju kraj nas koje se u periodu PMS-a pretvaramo u zmajeve. Rigamo vatru. Pizdimo na sve i jednu glupost. Razdražljive smo. Plačemo zbog pizdarija. Neka nas samo malo drugačije pogledaju nego inače – odmah nastaje svađa epskih razmjera, odmah nas oni ne vole, odmah su svi isti – bezosjećajni, grozni, odvratni, misle na samo jesnu stvar u životu i slično. Da ne pričam o tome kako krivo protumačimo neke stvari u periodu PMS-a, pa jednu normalnu rečenicu uspijemo protumačiti kao ekstra veliki napad na nas i naš karakter – koji je naravno u PMS-u savršen, nema savršenijeg i mi smo najbolje na svijetu i kako mu uopće može doći napamet usporediti nekoga s nama (naravno da nije nikoga usporedio, ali evo mi to uspijemo protumačiti kao usporedbu).
U našu obranu, reći ću samo da je PMS gadna i zajebana stvar, koju ne možemo kontrolirati. Izljevi bijesa, promjene raspoloženja da i meni dođe ponekad muka od same sebe koliko sam naporna i Bogu i narodu, mržnja i netolerancija prema ostalim ljudima (obično onima nama najbližima) – sve se to u nekoliko dana skuplja u nama te naposlijetku kao tempirana bomba eksplodira na najgluplji mogući način u najglupljem mogućem trenutku. Nakon toga osjećamo se prilično glupo i primitivno. Toliko glupo da nam je teško pogledati toj osobi u oči i reći joj „Oprosti, bila sam kuja.“. Jer ono – isprika povodom PMS-a ne treba se izreći, ona se podrazumijeva.
Kada smo mi uzele zdravo za gotovo naše ponašanje tijekom PMS-a i kada su se muškarci navikli na to – ne znam. Ali znam da ponekad (u većini slučajeva) zaista pretjerujemo i postajemo nepodnošljive te veoma rijetko to priznajemo. Oni to i dalje trpe i toleriraju kao da je normalno, a kada malo bolje razislim – nije niti malo normalno. Štoviše, grozno je. Grozno je biti ta koja se pretvara u zmaja i riga vatru te je isto tako grozno biti onaj koji trpi sve te izljeve. Grozno je što uopće nastaju takve situacije, ali tako je kako je i od toga ne možemo pobjeći. Nažalost…
Nekada blaže, nekada ne baš tako blage (čitaj: jako teške i grozne) iz mjeseca u mjesec zajebavamo svoje jače polovice i tjeramo ih da treniraju živce i da trpe nemoguće stvari. Pitam se kako bismo mi reagirale da je obrnuta situacija? Da li bismo baš kao oni sve to podnijele i istrpile ili bismo izgubile živce već na samom početku? Jesmo li za to predodređeni – muškarci da istrpe nemoguće, a žene da budu nemoguće? Pa kako stvari stoje, sve mi se više čini da jesmo…
Kada idući puta za vrijeme PMS-a svoju jaču polovicu 'nagradite' rafalnom paljbom najvećih mogućih uvreda, sjetite se da niste u pravu i da to iz vas progovara neka sasvim stota osoba, koja je u tom trenutku jako nabrijana za svađu. Zašto? Ne znam, ne znate niti vi, a očigledno ne zna niti dragi Bog zbog čega smo takve i zašto se iz princeza pretvaramo u zmajeve (i to zločeste zmajeve). Ne kažem da se morate iskontrolirati u tom trenutku, jer mi je jasno da se ne možete, ali jedno 'oprosti' idući dan muškarcima će puno značiti. Navikli su da im se zbog toga ne ispričavamo, no kakve smo u tim situacijama – trebale bismo. Ako ništa drugo, znati će da smo svjesne svojeg nepodnošljivog ponašanja pa će nas idućih mjeseci lakše podnijeti…