Dobar izbor, loš izbor

srijeda, 05.06.2013.

U vrtlogu epidemije gluposti koja je trenutno aktualna (kod svih, ali svih koje poznajem!), počela mi se glavom motati određena situacija iz moje okoline. Radi se o dobrom, odnosno lošem izboru partnera. Tko je za nas dobar, a tko nije? I tko to uopće može odrediti i definirati dobrog/lošeg partnera po nas?
Naše propale veze ukazuju na 'loš' izbor bivših partnera ( pokoji od njih je možda bio i dobar, ali je u cijeloj toj priči nešto falilo očigledno). Često se kada prekinemo s nekim dogodi situacija da nam ljudi iz naše okoline napomenu da dotična osoba (naš bivši partner) nije bio za nas. Postavljam pitanje samo jedno: a kako to oni mogu znati?
Tko garantira da netko koga mi ne procjenjujemo dobrim ne može biti najbolji mogući partner na svijetu našoj prijateljici? Ako se ona slaže s njim, ako njihova veza funkcionira i ako su sretni zajedno, možemo li i dalje govoriti da oni nisu jedno za drugo i da je on njezin loš odabir?
Kriteriji su čudni, dragi moji. Svatko sebi bira ono što mu najviše odgovara. Ono što meni najviše odgovara ne mora nužno odgovarati i tebi. To je cijela priča oko dobrog, odnosno lošeg izbora. Moj je izbor meni najbolji, dok je s druge strane nekome najgori mogući. To je ona stara dobro poznata: „100 ljudi, 100 čudi“. Veze ako nisu komplicirane same po sebi, komplicirane su po okolini. Koliko god nama u vezi bilo idealno i savršeno, ljudima će izvana to i dalje biti neshvaćena ljubavna kombinacija koja jednostavno 'nije moguća'.
Nikada ne možemo znati kakav je netko u vezi, zatvoren u 4 zida. Ono najveće smeće na svijetu sam sa svojom curom možda je najdivnije biće koje postoji na ovoj planeti. Onaj tko u društvu izigrava velikog frajera obično je veliki papučar u vezi, kojeg njegova djevojka gazi i dribla samo tako kada su nasamo. Zbog takvih je stvari gotovo nemoguće odrediti tko je za koga dobar odnosno loš izbor. Iz perspektive promatrača veza je potpuno drugačija nego iz perspektive sudionika. Nije isto biti u vezi i analizirati nečiju vezu. A i na koncu, svatko će leći onako kako si popravi. Njegova/njezina je stvar hoće li si dozvoliti torturu s partnerom ili ne. Nije na nama da odlučujemo tko će kome kuhati, prati i tko će s kim spavati.
Ljudi smo, griješimo. Ponekad i s odabirom partnera. Dogodi se da pogriješimo u odabiru prijatelja pa onda kada malo bolje razmislim, nije kraj svijeta ako netko pogriješi u odabiru partnera. Zaletimo se, ponese nas zaljubljenost i euforija i eto sranja nakon nekog vremena. Pink oblaci posive i ništa više nema smisla. To je loš odabir, ali to ne možemo znati u samom startu. Ljudi se kvare, ali su se isto tako i kadri promijeniti. Sukladno tome, tko nam garantira da taj 'gad' za dva mjeseca neće postati pravi i najbolji dečko?
Onu pravu ljubav i kvalitetnu vezu lako je prepoznati nakon nego vremena. No sve u svemu, ljubav je rulet. Često mislimo da smo zaljubljeni, a u principu nismo nego smo samo pretjerano euforični činjenicom da smo u vezi s dotičnom osobom. To je loš odabir (očigledno), no to ne možemo odmah shvatiti. Isto tako, puno puta mislimo da neke veze jednostavno ne mogu biti moguće zbog nekih xy razloga. Nakon nekog vremena, uviđamo da smo totalno pogriješili, jer je ta 'nemoguća misija' zapravo nešto jedino iskreno i lijepo što nam se dogodilo u zadnjih nekoliko godina života. To je dobar odabir, iako je na prvu izgledao kao loš.
Razmišljam o situaciji dotične poznanice i vraćam film dva mjeseca unatrag. Svi su bili uvjereni da je On moj loš i krivi izbor. Svi osim mene, naravno. Moja malenkost, ilitiga tvrdoglavost, nije imala mira i znala je da ako ništa drugo – treba se usuditi probati da li ide ili ne. Neki su možda i dalje skeptični prema cijeloj toj priči, no nakon dva mjeseca, ja sam sigurna da je On moj najbolji mogući izbor ikad. Skeptici me mogu poljubiti u dupe, jer kao što sam već rekla – nije tuđa briga tko će s kim spavati...

A za uzvrat...

utorak, 04.06.2013.

„Nema više džabe ni u stare babe.“ – tako nekako ide poslovica. Onaj tko ju je izmislio, svaka mu čast...
Malo za promjenu, ljeto nam se vratilo u grad. Rijeka je okupana Suncem, ali imam osjećaj da su nad ljudima i dalje sivi i tmurni oblaci i da svakog trenutka iz njih može puknuti munja i grom i ubiti sve pred sobom i sve ispod sebe i sve oko sebe. Zabrinuta sam onime što vidim oko sebe. Iz dana u dan ljudi su sve okrutniji i zlobniji.
Bit ću iskrena – ne znam jesam li ikada u životu za uslugu tražila protuuslugu. Ako sam nekome pomogla, pomogla sam iz dobre volje i zbog nekih svojih načela po kojima živim ovaj jadni i bijedni život. Tražiti protuuslugu za neku svoju uslugu ili tražiti hvalu/pohvalu/slavu/neznamnijakakvasvesranjane nije mi nikada padalo na pamet. Moja je volja/krivnja što sam napravila to što sam napravila za nekoga i tu je kraj priče...
Za one koje volimo spremni smo učiniti sve na ovome svijetu, bez obzira na okolnosti i bez obzira na činjenicu hoće li ili neće oni držati do toga. Sve što za njih radimo, radimo iz ljubavi. Ako ne radimo iz ljubavi, tada bolje da niti ne radimo. Kada bih za svaku na mjesto vraćenu čarapu od brata tražila protuuslugu, vjerojatno mi do kraja života ne bi mogao vratiti usluge. S vremena na vrijeme došlo mi je da ga lupam i davim i da mu nabijem čarape pod nos da kraj njih 'slatko' spava, no odustala sam od svih tih ideja. Nikada nije rekao 'hvala', ali sam negdje u dubini duše znala da je zahvalan jer mu spremam čarape na mjesto, iako mi to nikada nije dao do znanja. Da i nije tako, sve bih to opet ponovila; opet bih mu pospremila sve čarape. To se zove ljubav; ona bratsko-sestrinska u kojoj istina ima više tučnjave i pičkaranja nego ljubavi, ali opet to je ljubav (koliko god poremećena bila).
Kakvi smo mi ljudi, ako sve što radimo radimo iz koristi? Ima li u našim postupcima tada imalo radosti ako u svemu vidimo 'nešto za sebe'. Nema. Znate, koliko god me to prije nerviralo, ali te jebene čarape koje sam vadila iz svih kuteva njegove sobe uvijek su me nekako razveselile. Danas mi to sve skupa fali, pa za utjehu bacam svoje čarape u kut i skupljam ih nakon 2,3 dana (mama, ako ovo čitaš, šalim se).
Slična je situacija i u vezi. Ako svome dečku skuham ručak, znači li to da mi on treba vratiti uslugu (jer sam mu ja iz dobre volje i ljubavi skuhala nešto)? Ne, ne znači, ali se mnogi još uvijek povlače za tim. Mnogima je teško zamisliti da postoje osobe koje će neke stvari odraditi i napraviti ne tražeći zauzvrat ništa. Mnogi pak ne mogu zamisliti da će nekome nešto pomoći 'za ništa'. Već u startu na pameti im je protuusluga. Zapravo, nije im na pameti; oni to podrazumijevaju i žive sukladno tome.
Neke stvari u životu podrazumijevam odnosno idu mi jedna uz drugu. Jedna od tih stvari je i beskompromislo pomaganje onima koje volim. Bez obzira na to dobila ja hvala ili ništa, napravit ću to. Ne mogu zamisliti da se spuštam na nivo da od nekoga nešto tražim zauzvrat. Jednostavno ne mogu...
Naše društvo tako ne funkcionira. Ono funkcionira po principu 'napravit ću ti, nema problema, a za uzvrat...'...a za uzvrat što? Radije nemoj napraviti, nego da odmah tražiš nešto zauzvrat. Lijepo je čuti 'hvala', ali nije nužno da nas netko zbog nekog našeg postupka diže u nebo ili da nam diže spomenik nasred grada jer smo nešto za njega napravili. Neke se stvari u životu jednostavno podrazumijevaju. Jedna od tih stvari je i 'hvala' ljudi kojima nešto značimo i koji nama nešto znače...
Koristoljublje je grijeh i ružna osobina čovjekova karaktera. Biti netko tko u svemu traži korist, zahvalu i odu za obavljen posao nije baš nešto posebno lijepo. Griješim li? Možda, a možda i ne...kakvi smo mi to ljudi ako ćemo i našim najdražima naplaćivati ono što za njih ljubavlju i srcem napravimo? Nikakvi...baš nikakvi...