A za uzvrat...

utorak, 04.06.2013.

„Nema više džabe ni u stare babe.“ – tako nekako ide poslovica. Onaj tko ju je izmislio, svaka mu čast...
Malo za promjenu, ljeto nam se vratilo u grad. Rijeka je okupana Suncem, ali imam osjećaj da su nad ljudima i dalje sivi i tmurni oblaci i da svakog trenutka iz njih može puknuti munja i grom i ubiti sve pred sobom i sve ispod sebe i sve oko sebe. Zabrinuta sam onime što vidim oko sebe. Iz dana u dan ljudi su sve okrutniji i zlobniji.
Bit ću iskrena – ne znam jesam li ikada u životu za uslugu tražila protuuslugu. Ako sam nekome pomogla, pomogla sam iz dobre volje i zbog nekih svojih načela po kojima živim ovaj jadni i bijedni život. Tražiti protuuslugu za neku svoju uslugu ili tražiti hvalu/pohvalu/slavu/neznamnijakakvasvesranjane nije mi nikada padalo na pamet. Moja je volja/krivnja što sam napravila to što sam napravila za nekoga i tu je kraj priče...
Za one koje volimo spremni smo učiniti sve na ovome svijetu, bez obzira na okolnosti i bez obzira na činjenicu hoće li ili neće oni držati do toga. Sve što za njih radimo, radimo iz ljubavi. Ako ne radimo iz ljubavi, tada bolje da niti ne radimo. Kada bih za svaku na mjesto vraćenu čarapu od brata tražila protuuslugu, vjerojatno mi do kraja života ne bi mogao vratiti usluge. S vremena na vrijeme došlo mi je da ga lupam i davim i da mu nabijem čarape pod nos da kraj njih 'slatko' spava, no odustala sam od svih tih ideja. Nikada nije rekao 'hvala', ali sam negdje u dubini duše znala da je zahvalan jer mu spremam čarape na mjesto, iako mi to nikada nije dao do znanja. Da i nije tako, sve bih to opet ponovila; opet bih mu pospremila sve čarape. To se zove ljubav; ona bratsko-sestrinska u kojoj istina ima više tučnjave i pičkaranja nego ljubavi, ali opet to je ljubav (koliko god poremećena bila).
Kakvi smo mi ljudi, ako sve što radimo radimo iz koristi? Ima li u našim postupcima tada imalo radosti ako u svemu vidimo 'nešto za sebe'. Nema. Znate, koliko god me to prije nerviralo, ali te jebene čarape koje sam vadila iz svih kuteva njegove sobe uvijek su me nekako razveselile. Danas mi to sve skupa fali, pa za utjehu bacam svoje čarape u kut i skupljam ih nakon 2,3 dana (mama, ako ovo čitaš, šalim se).
Slična je situacija i u vezi. Ako svome dečku skuham ručak, znači li to da mi on treba vratiti uslugu (jer sam mu ja iz dobre volje i ljubavi skuhala nešto)? Ne, ne znači, ali se mnogi još uvijek povlače za tim. Mnogima je teško zamisliti da postoje osobe koje će neke stvari odraditi i napraviti ne tražeći zauzvrat ništa. Mnogi pak ne mogu zamisliti da će nekome nešto pomoći 'za ništa'. Već u startu na pameti im je protuusluga. Zapravo, nije im na pameti; oni to podrazumijevaju i žive sukladno tome.
Neke stvari u životu podrazumijevam odnosno idu mi jedna uz drugu. Jedna od tih stvari je i beskompromislo pomaganje onima koje volim. Bez obzira na to dobila ja hvala ili ništa, napravit ću to. Ne mogu zamisliti da se spuštam na nivo da od nekoga nešto tražim zauzvrat. Jednostavno ne mogu...
Naše društvo tako ne funkcionira. Ono funkcionira po principu 'napravit ću ti, nema problema, a za uzvrat...'...a za uzvrat što? Radije nemoj napraviti, nego da odmah tražiš nešto zauzvrat. Lijepo je čuti 'hvala', ali nije nužno da nas netko zbog nekog našeg postupka diže u nebo ili da nam diže spomenik nasred grada jer smo nešto za njega napravili. Neke se stvari u životu jednostavno podrazumijevaju. Jedna od tih stvari je i 'hvala' ljudi kojima nešto značimo i koji nama nešto znače...
Koristoljublje je grijeh i ružna osobina čovjekova karaktera. Biti netko tko u svemu traži korist, zahvalu i odu za obavljen posao nije baš nešto posebno lijepo. Griješim li? Možda, a možda i ne...kakvi smo mi to ljudi ako ćemo i našim najdražima naplaćivati ono što za njih ljubavlju i srcem napravimo? Nikakvi...baš nikakvi...