Mimo zakona

četvrtak, 07.03.2013.

Sociologija je divna znanost koja se bavi društvom (i moj još uvijek neprežaljeni studij). Društvo je izmislilo norme i zakone kako bi se lakše vladalo masama i kako bi se lakše uspostavio red u društvu. Odnosno, sociologija je izmislila zakone jer je sociologija izmislila društvo, pa je onda logično da je izmišljena znanost uspostavila red izmišljenim pojmom 'društvo' svojim izmišljenim zakonima (mama će biti ponosna kad vidi da sam konačno priznala kako je sociologija izmišljena znanost).
Kako god bilo, zakoni i norme postoje i mi bi ih se kao civilizirano društvo trebali pridržavati. Pa tako na primjer postoji zakon prema kojem usred bijela dana na automobilima moraju biti upaljena svjetla. Ukoliko se vozač ne pridržava tog zakona, organi reda Republike Hrvatske olakšat će vozačev novčanik za nekih 700 kunica. U vezama nisu propisani zakoni (iako mi se ponekad čini da bi dobro došli), no što se veza tiče tu postoje norme koje je postavilo društvo. Banalan primjer jest sam koncept veze koji prema tim društvenim normama izgleda nekako ovako: dvoje ljudi koji su u vezi dijele zajedno dobro i zlo, sreću i tugu, rade kompromise, drže se za rukice, spavaju zajedno, povremeno ručaju zajedno, svoje slobodno vrijeme provode zajedno, idu zajedno na rođendane, idu zajedno van, putuju zajedno, itd itd. Tako je nekako naše društvo zamislilo koncept veze. Sve što nije tako nije veza i ne donosi sreću.
Kada se radi o zakonima, uvijek se volim prisjetiti one dobre stare koja kaže: „Zakoni su tu da se krše!“. Te se rečenice pridržavam više nego zakona; zato i dalje odbijam usred bijela dana paliti svjetla na automobilu, jer u tom zakonu ne vidim nikakvog smisla. Kao ni u onome o vezama, točnije o konceptu 'savršene veze' koji je naše izmišljeno društvo (kojeg je izmislila izmišljena znanost po imenu sociologija) izmislila. Zbog čega bi savršena veza trebala izgledati baš onako kako to masa ljudi zamišlja?
Postoji li veza koja zapravo nije veza? Što je dvoje ljudi koji se povremeno nalaze, spavaju zajedno, uživaju dva, tri sata u uzajamnom društvu i vraćaju se svojim kućama nakon toga? Jesu li oni u vezi?
Lišeni ljubavi, lišeni neke pretjerane romantike, lišeni zaljubljenosti, no i dalje sretni – to su dvoje ljudi koji prakticiraju 'poganski' koncept veze. Možda neki osjećaji postoje, ali oni ih potiskuju. Možda su i zaljubljeni jedno u drugo, no to neće nikada priznati (barem ne dok se troše i dok im je super tako kako jest). Sve je to možda i samo je jedno sigurno – poštovanje postoji i na neki čudan način tim je ljudima stalo jedno do drugoga. Na neki još čudniji način ti su ljudi u vezi, ali u onoj koja ne zadovoljava društvene norme. Oni su sretni i zadovoljni, a neprihvaćeni od društva i to samo zato što se njihov koncept sreće ne podudara s konceptom sreće koji je normiran u društvu.
Zašto je u današnje vrijeme normalno samo ono što se većini ljudi sviđa? Meni to nije normalno, jer se u tom kaosu gubi vlastiti identitet. Postajemo jednaki kao svi ostali. Težimo li tome u životu? Naravno da ne. Ako ne težimo, čemu onda patiti zarobljen okovima veze kakvu su drugi odredili kao savršenu? Tko kaže da je moja percepcija savršenstva, idile i sreće jednaka tuđoj percepciji?
Baš kao i na cesti, i u vezi kršimo zakone i norme. Ne palim svjetla na automobilu usred bijela dana. Ne vodim Gdina.X sa sobom na kavu usred bijela dana. Ako ne palim svjetla na automobilu, ne znači da ne volim svoj automobil. Ako ne vodim Gdina.X sa sobom na kavu, ne znači da mi do njega nije stalo. Ne znači da ga skrivam. Možda to samo znači da se protivim normi. Nisam nesretna jer se ne vodimo po gradu za rukice. Ne, baš naprotiv. Zapravo sam presretna jer je moja sreća zatvorena u moja 4 zida.
Savršeno nije po zakonu, po normama i po pravilima. Savršeno nije 'javno dobro' da bi svi trebali znati za to. Zakoni i norme nas ograniče te često zbog tih istih manjka osobnog zadovoljstva i sreće. Kada se zakoni prekrše, kada se ne igra po pravilima i kada nije sukladno normama, tek smo tada sretni. Zašto? Pa jer smo napravili onako kako nam je rekao naš unutarnji glas – naša savjest, naše srce. Napravili smo točno onako kako smo željeli. I znate što je najbolje u svemu tome? Ne kajemo se niti malo što nismo igrali po pravilima i što smo prekršili zakone. Ne kajemo se, nego smo sretni i ispunjeni zadovoljstvom.
Možda smo buntovni jer idemo mimo zakona i jer ih se ne pridržavamo, ali smo sretni – u svoja 4 zida u svojoj 'nenormalnoj vezi' i na svoja 4 kotača. Naravno, bez upaljenih svjetla usred bijela dana...