Slabosti, ime ti je žena!

ponedjeljak, 11.03.2013.

Dan žena. Lijep da, nema šta! No kao i svi drugi izmišljeni praznici/blagdani/dani s posvetom, i dan žena posljednjih se godina počeo strašno komercijalizirati. Ne kao Valentinovo, ali naginje ka tome da postane još jedan dan za potrošiti previše para...
Opće je poznata stvar moja mržnja prema svim tim izmišljenim danima koji traže previše love. Zaljubljeni se ne bi trebali voljeti samo na Valentinovo. Isto se tako žene ne bi trebale cijeniti samo na Dan žena, već svakog dana. Žena je najnježnije i najljepše biće koje je Bog stvorio. Nikome i ničemu Priroda nije dala takvu ljepotu, kao što je dala ženi...
Ove se godine moja teorija o Danu žena malo izvrnula. Točnije, otišla je k vragu jer nisam mogla odoljeti predivnim i preslatkim čestitkama koje sam dobivala od svojih prijatelja i kolega. Na kraju dana i nakon što su svi koji su htjeli i trebali čestitali mi 'moj' (odnosno NAŠ) dan, zaputila sam se proslaviti ga. Naravno, slavilo se u ženskom društvu...
Od svoje najranije dobi više sam se družila s dečkima nego s curama. Jednostavno, tako se poklopilo. Prijatelji su bili ok, kasnije je došao i brat, tako da sam čitav život okružena više muškom populacijom negoli ženskom. Sve to na čovjeku ostavi traga. Manire i ponašanje muškog društva danas mi nisu nepoznanica. Znam kako razmišljaju i znam kako funkcioniraju. Znaju to svi, no ja znam mrvicu bolje. Da je sve tog dana išlo kako treba, vjerojatno bi večer 8.3. provela na poslu ili s frendom na cugi. No ništa nije bilo kao prije, pa je zato naše slavlje bilo isključivo žensko slavlje...
Brineta, crvenokosa i plavuša – trio koji je teško ne primjetiti gdje god da se pojavi. No većinom se pojavljujemo zajedno samo na jednom mjestu; tamo gdje se osjećamo kao kod kuće. Svako je društvo 'prikovano' za jedno mjesto gdje se uvijek nalaze i gdje ih nitko ne može ometati. S vremena na vrijeme na tom se mjestu počinjemo osjećati sigurno i to nas mjesto počinje štititi od svih i svega. Bilo da se radilo o kafiću, parku, restoranu – tu nas znaju i tu se uvijek rado vraćamo. Najljepše od svega je što s vremenom ne trebamo dogovore da bi se tamo našle. Dan i sat se zna, bitno je samo da se pojavimo.
Do ponoći (ilitiga do početka mojeg posla) bilo je vremena, pa je druženje prošlo u gotovo savršenom tonu. Ma ne gotovo savršenom, nego savršenom. Bilo je toliko zabavno i opuštajuće da se Dan žena pretvorio u 'Vikend žena'. Tri dana druženja i uživanja s prijateljicama – zaista neprocjenjivo!
Do jučer sam bila uvjerena da je muško društvo opuštenije i bolje za druženje. Sve dok moje dvije zvijerke (i ja zajedno s njima) nismo provele večer u zezanciji, smijehu, ozbiljnim i neozbiljnim razgovorima te pikadu. Ženska snaga itekako se osjeća. Ženska snaga doslovno zrači i nemoguće ju je ne primjetiti. Žene su jače od muškaraca. Usudila bih se reći i psihički i fizički...
Možda su me čudne situacije u mojim prijateljstvima dovele do razmišljanja i preispitivanja same sebe i svojih prijateljstva. Može li jedna žena opstati u muškom društvu bez da je itko od njih gleda kao predmet svoje požude? Nakon 15 godina jednog divnog i savršenog muško-ženskog prijateljstva (koje još uvijek traje!!), došla sam u situaciju da moram postaviti pitanje: postoje li muško-ženska prijateljstva? Postoje, moje je čisti dokaz. No da li je to jedno, vanserijsko prijateljstvo pokazatelj da i s drugim muškarcima u svojoj okolini možemo funkcionirati kao prijatelji? Nije baš. Moje prijateljstvo pokazalo se kao izuzetak, iako sam ja godinama bila uvjerena da je to pravilo...
Žena u muškom društvu nečija je slabost. Ona je gotovo uvijek nečija tiha patnja, koju će taj netko najvjerojatnije prikriti prijateljstvom. Kada se u njezinom životu nađe neki muškarac kojeg ona ne gleda kao prijatelja, već kao potencijalnog partnera, naš se 'prijatelj' pretvara u našeg najvećeg zaštitnika te otkriva svoje pravo lice i svoje namjere. Polako, ali ih otkriva...
U zatvorenom krugu iz kojeg nema izlaza, okrećemo se onima koji nas razumiju i koji su uvijek na našoj strani – našim prijateljicama. Žene su toliko jake da nikada neće staviti prijateljstvo na kocku, kao što će to napraviti muškarci. Za razliku od njih, žene znaju cijenu prijateljstva. Muškarci je, očigledno, ne znaju. Ili im je manje važna od ljubavi, što oni nikada neće priznati. Ili možda još nisu naučili da prijateljstvo između muške i ženske osobe postoji. Nešto od toga mora biti istina...
U svakom muškom okruženju, žena se mora osjećati ugroženo. Uvijek je netko dovoljno slab da poklekne pred njezinim čarima i da je ne gleda kao prijateljicu/poznanicu/osobu za druženje. Ona će se uvijek nekome svidjeti i taj netko će je željeti; samo i isključivo za sebe...
Savršeno druženje trebalo bi biti ono bez muškaraca. Oni će uvijek napraviti neko sranje i uprskati sve. Ponekad riječima, ponekad djelima, ponekad samo pogledima. Mi nećemo, jer nemamo skrivenih namjera. Za nas je prijateljstvo prijateljstvo, a ljubav je ljubav. Služba je služba, a družba je družba.
Na kraju svega, ne preostaje mi drugo nego zaključiti jednu stvar: idući put kada mi bude potrebno druženje i zezancija, okrećem broj mobitela svojih cura i odlazim s njima. I to negdje daleko od muškog društva. Ne želim se osjećati ugroženo u trenucima kada mi je potrebna zabava i opuštanje...