Vjesnici proljeća

petak, 28.02.2014.

Bila sam prvi razred, a predmet se zvao Priroda i društvo. Učili smo o vjesnicima proljeća, a učiteljica je tada davne devedesetisedme rekla da su vjesnici proljeća visibabe, zvončići, jaglaci, šafrani i ostali cvjetići koje ja nikada nisam smjela brati, jer je tata alergičan na pelud pa sve takvo i slično cvijeće nije moglo mirisati u našoj kući. Okej, to je cvijeće zaštićeno, ali tko te tamo na selu mogao uhvatiti – i tko bi te na kraju krajeva i hvatao i kažnjavao – jer ti ko dijete bereš cvijeće. Pošto ga nisam smijela nositi kući, brala sam to cvijeće da miriši u bakinoj kući. Pa ti dođe na isto...

Da sam onda znala ono što znam danas, vjerojatno bi se usred sata bila digla i rekla: „Ne lažite učiteljice, vjesnici proljeća nisu nikakvo cvijeće nego radnici i građevinski radovi!“. Barem ovdje u gradu. Na selu i dalje proljeće dolazi kada prve visibabe provire po šumarcima...

Svake godine ista priča: onih davnih godina kad mi je adresa stanovanja bila gore sjevernije, kopali su po Varaždinu. Došla sam u Rijeku i sad kopaju po Rijeci. Majkemi to kao da oni meni namjerno rade, jer znaju da se užasavam kopanja i prekapanja i svih građevinskih radova. Aktualno kopanje koje me trenutno nervira je ono na Koblerovom trgu - što meni zapravo i ništa ne znači, jer ne nabijaju ispod mojih prozora, ali pošto u zadnje vrijeme često tamo prolazim to mi kopanje i raskapanje po starom dijelu grada sada užasno ide na živce. Ljudi su jedva dočekali malo sunca da prošeću, da protegnu nogice, da se probude iz zimskog sna i eto ti ga sad na: nećete šetati i piti kavu tamo, jer smo se mi odlučili to kopati i raskopati cijeli trg do nekog tamo xy datuma, koji će se – naravo – i odužiti, baš kao što se to kopanje i renoviranje oduži svaki put. Jer – pazi sad – na pola posla oni shvate da su zajebali nešto, pa se onda svi radovi obustavljaju, rade se novi projekti i nacrti i naravno da se sve to onda produži za dobra dva mjesca, ako ne i duže.

Taj fenomen građevinskih radova u nas je Hrvata nevjerojatan. O tome bi se dalo napisati knjiga i romana. Do prije par godina najviše je građevinskih radova bilo tamo u špici sezone, kada stotisuća turista oće vidjeti mora, a ne mogu ga vidjeti jer su zapeli u gužvi negdje na putu jer mi izvodimo radove na cesti.

Vozila sam se pred malo u Istru. E sad, ako kažem da je to što ću sada napisati bilo ispred tunela Učke, vjerojatno ću slagati jer se ne mogu sjetiti točno. No znam da sam negdje na putu vidjela natpis u stilu „Radovi na cesti od 22 do 06 sati.“. Gledam i ne vjerujem. Ljudi moji, da li je to moguće? Da li je konačno i to u Hrvatskoj postalo normalno??? Pa zar smo zaista došli k pameti pa ne mučimo više jadne radnike da kopaju po najvećoj sunjari i stvaraju prometne čepove, nego da se lijepo ti radovi održavaju po noći kada nema gužve na cestama??? ALELUJA!!!! Ima nade za nas!! Ne mogu vam opisati koliko me to saznanje usrećilo!

Da se vratim na kopanje po Koblerovom trgu. Kao što sam rekla, nije meni da mi nabijaju pod prozorima, ali mi je žao svih onih ljudi koji tamo imaju kafiće, dućane, restorane, parfumerije i slične radnje. E njima to kopanje uzima kruh iz usta, jer se naravo ljudima ne da ići piti kavu i slušati zvuke hiltijevke, već će radije otići na neko mjesto gdje se čuju zvuci dobre muzike. Ne da se ljudima niti prolaziti tamo kada znaju da trebaju proći sve one barikade, kada znaju da će ih sigurno zasuti oblak prašine od kopanja ukoliko je dan suh, lijep i sunčan. Ne da se nikome slušati onaj iritantni 'trrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr' zvuk hiltijevke, koji ti hvala Bogu još dva sata odzvanja u ušima pa si još dva sata gluh od toga. Muka nam je od toga, jer se stalno, svake godine, kao nagovještaj proljeća, kao vjesnici proljeća, otvaraju nova gradilišta. Nisu više te ploče dobre, sad oni moraju nove ploče tu staviti. Kao da netko gleda te jebene ploče po podu!! Znaš kad ih gledam? Kad mi peta zapne između njih, pa onda *ebem sve po spisku onima koji su ih postavljali i onima koji su naredili da se postave nove ploče. E onda ih gledam i onda koliko god nove one bile, koliko se god sjajile – ma da su zlatom premazane – meni su gadne jer moram paziti hoću li se negdje obrukati i ostati bez cipele.

Ukratko, kao da se natječu s visibabama: „E nećete, mi ćemo prije početi kopati nego što ćete vi izviriti po šumarcima!“. Baš takav osjećaj imam. I ako bi moglo da u udžbenike uđe da visibabe više nisu vjesnici proljeća, nego radnici i gradilišta. Visibabe su out, mit i povijest.

Gledam zadnjih nekoliko tjedana, na Facebook profilu Garcona redovito objavljuju fotografije kako 'napreduju' radovi. Sarkazam i ironija u komentarima iznad fotografija uspiju me toliko oduševiti i nasmijati da je to strašno. No najgore od svega je – to uopće nije smiješno!! Niti malo. To je žalosno i to je nažalost naša hrvatska stvarnost – čim sunce svane, kopanje i raskapanje krene pa stane. Zanima me hoće li se ovog puta, u slučaju Koblerovog trga ispoštovati rokovi ili će i ona šačica turista koji dođu imati prilike diviti se građevinskim radovima tamo u lipnju kada dođu u Rijeku. Mora da je fascinantan osjećaj razgledavati grad uz mile zvuke 'trrrrrrrrrrrrrrrr', prekrit ogromnom količinom prašine. Krasna razglednica iz grada, krasan dojam ćemo ostaviti na turiste.

Uglavnom, vjesnici proljeća iz naše priče očigledno traju do ljeta. Toplo se nadamo da će ovi naši s Koblerovog trga ipak trajati nešto kraće. Evo danas opet moram proći onuda i već me sada hvata nervoza kad se sjetim kakvo je stanje tamo. Za vas koji niste upoznati s trenutnim izgledom gradilišta na Koblerovom trgu, evo jedna fotka koju sam 'ukrala' Garcon baru (nadam se da se neće ljutiti što sam se poslužila njihovom fotografijom):

Pa još jedna...



Ludilo, zar ne? Pogotovo kada vidite komentare!! No, mislim da se oni baš i ne bi s time složili. Njima baš i nije smiješno. I u potpunosti ih razumijem...

Otišao je Leon Benko!

utorak, 25.02.2014.

Rijeka je na nogama, a nogometna svita bruji samo o jednoj temi: Leon Benko, riječki 'topnik' kako su ga od milja prozvali, napušta naš klub. Odlazi igrati u Kinu. Kada sam vidjela natpise po medijima, moram priznati da sam ostala šokirana, a nakon šoka, uslijedilo je razočaranje. Čak ne mogu reći razočaranje, više bih to nazvala tugom. Žao mi je što odlazi. Ipak je on 'moj od gore', Varteksovo dijete, koje je u Rijeci napravilo i više nego dobar posao. Jebemu mater, pa svi smo ga voljeli ne samo što je zabijao ko' lud, nego i zbog njegovog karaktera i osobnosti.

Osobno mu nikada neću zaboraviti kada je nakon utakmice s Dragovoljcem došao do malog Nikole koji je lud za njim, poklonio mu dres i usrećio dijete kao nikada nitko u životu ili pak kada je nakon onog 'krvavog' Jadranskog derbija sa svojim suigračima stao u obranu navijača – pa su onda svi skupa završili na policiji na obavijesnom razgovoru (ta divna hrvatska policija, ah!).

Sve u svemu, žao mi je, jako, ali ako je on tako odlučio, trebamo to poštovati. Navijači Rijeke ponovno su pokazali svoje veliko srce napravivši na Facebooku stranicu zahvale Leonu za sve što je napravio za klub. Stranica se zove 'Hvala ti Benko', a cilj je skupiti 5000 lajkova zahvale za sve učinjeno. I ja sam lajkala stranicu, jer sam mu i ja zahvalna što je sve vrijeme u Rijeci bio tako dobar.

Ovog teksta možda niti ne bi bilo da sinoć nisam naletila na grozne komentare u kojima su ljudi onako bez imalo mozga i bez da su barem mrvicu razmišljali popljuvali dečka jer ide via Kina. U nedostatku argumenata počeli su pisati rečenice tipa 'on ionako nikada nije bio dobar igrač', 'ovaj je bolji od njega za klasu', bla bla bla...Ti su ga isti ljudi, nazovi veliki navijači Rijeke, još prije malo vremena Leona Benka uzdizali do neba i pisali kako Rijeka nikada boljeg igrača nije imala. Sad ne znam, da li je to zbog ljutnje i bijesa što odlazi, pa sipaju laži samo da bi ga možda razljutili (mada što ga imaš ljutiti, ugovori su potpisani, on odlazi i priča je završena) ili je to jednostavno nedostatak zdrave pameti (da izvinete na izrazu, ali ja se drugačije ne znam izraziti) – ne znam. Znam samo da sam ostala zatečena i užasnuta komentarima. Mislim...pa ne možeš tako. Valjda on ima neke svoje razloge da ide, a Rijeka je, budimo sad realni, postojala i prije Benka i postojat će i poslije Benka. Kao i svaki drugi klub...i na kraju krajeva, kao i sve drugo na ovome svijetu.

Fudbal vam je, mili moji kritičari ovog divnog i krasnog dečka i vi 'veliki' navijači Rijeke koji još uvijek ne znate što je ofsajd, čisti biznis. Barem što se igrača tiče. Sad je tu, sad je ovdje, sad je ondje jer mu je danas bolje tu, a sutra će mu možda biti bolje tamo. To je njihov posao. Oni od udaranja lopte zarađuju za svoj kruh, isto kao što ja zarađujem od pisanja (dobro, da se razumijemo, oni ipak malo puno bolje zarađuju od loptanja nego ja od pisanja, ali kao što oni vole loptu, tako ja volim pisanje, pa smo na kraju svi sretni i zadovoljni). Eto ti primjer Luke Modrića. Otišao igrati u Real. Tko zna, možda dok je bio mali uopće nije navijao za Real. Možda je navijao za Barcelonu, ali ga je kupio Real. I Lukica sad tamo igra i dobar je i svi ga hvale i on je sretan i zadovoljan. Kada se više ne bude dobro osjećao, kada ga napuste snaga i vještina, otići će i Luka iz Reala za neke dobre pare. Što je tu čudno? Ako mene dobro pamet služi, tako je u fudbalu otkako znam za sebe i otkako sam s osam godina počela pratiti tekme na telki s tatom.
Pa sad, još jedna gruba činjenica i istina: da je Leon Benko ginuo za svoj klub, ostao bi u Varteksu i otišao s njim i u stečaj i u treću županijsku ligu i u dno dna gdje god da se sada nalaze, a ako ćemo iskreno i pošteno – nemam blage veze gdje je sad Varteks, niti me ne zanima jer bih o varaždinskom nogometu mogla napisati roman. I to horor roman. Ali on tamo nije ostao. Otišao je iz Varteksa, kao što je otišao iz Rijeke, kao što će otići i iz Kine. Možda poslije ode u Šri Lanku ili na Maldive igrati fudbal. Tko će ga znat!

Jedan dođe, drugi ode, ali Rijeka je i dalje Rijeka. Bila i ostat će. Takvim igračima treba samo reći HVALA i sretno, kao što su to napravili oni normalni ljudi, dok ovi drugi i dalje seru taktike i tehnike, stvaraju svoje idealne ekipe, a loptu ne znaju šutnuti. Idi se ti hvataj nogometa. Ne možeš? Pa naravno da ne možeš jer ne znaš! Da znaš, danas bi igrao u Realu i ne bi pisao pizdarije po različitim fejs grupama. Tako da svima onima koji su ružno pisali poručujem samo jedno: odjebite! Odjebite u skokovima, začepite i suzdržite se mutavih komentara jer stvarno nema smisla. I ružno izgleda. Benko je napravio puno za Rijeku...pročitah jedan mudar komentar: 'I više nego što smo na početku mislili da hoće...'

Pametan će to shvatiti, a budali možeš i crtati, ali opet neće shvatiti. Nisam ja neki ekspert za fudbal, ja ga samo volim pogledati. Ali znam nanjušiti ljudsku glupost i znam da određeni komentari na njegov račun nisu bili u redu. Zato je, u znak protesta i revolta, i nastao ovaj tekst. Ako već vi udarate po njemu, onda ću ja po vama...

Bravo Leone i hvala za sve! Bio si dobar tu u Rijeci!

Za kraj, meni za dušu, da se nasmijem kada idući put pročitam ovaj tekst, jedna od meni omiljenih Benkovih fotka. Crkla sam od smijeha kada sam je vidjela te molim onoga tko je na wikipediji radio članak o njemu neka promijeni fotku. Što jest jest, ova mu duža kosa nikako ne stoji....

Kako smo iskrivili poimanje seksa

petak, 21.02.2014.

Sve i jedan razgovor na temu seksa uvijek ode u nekom krivom smijeru. Točnije, sve i jedan razgovor na temu seksa završava salvama smijeha i sprdnjom. Ako ćemo iskreno, meni to uopće nije smiješno. Štoviše, žalosno je, jer ili nekog zajebavaš kako dugo nije prčio ili netko zajebava tvoje živce pričama kako je dobro prčio, isprčio i kvalitetno svršio te ispraznio svoja jaja. Nerviraju me takvi razgovori o seksu i nerviraju me stavovi ljudi koje imaju o seksu. Kao da je to nešto što se MORA raditi. Ne mora se, nitko nije zakonom odredio da se ljudi moraju ševiti. To radimo jer je to nešto što nam treba – prihvatili vi tu činjenicu ili ne. Seks je lijek, ali o seksu kao lijeku se ne priča.
Prvo i osnovno, taj čin liječi sve vrste stresa, nervoze i blagih oblika depresije. To nisam nigdje u knjigama pročitala, to jednostavno znam – što iz vlastitog iskustva, što iz promatranja ljudi oko mene koji su danas nervozni kao psi, a već sutradan nakon burne noći u krevetu veselo cvrkuću kao ptičice u proljeće. Druga stvar, tisuću je ostalih pozitivnih učinka seksa na naš organizam i to su znanstveno dokazane činjenice.
Seks je čin koji zbližava dvoje ljudi. Ako se nakon seksa okrenete na drugu stranu te zaspite kao klade i ako vam to što ste radili nije apsolutno ništa značilo i ako barem u maloj mjeri emotivno nije djelovalo na vas, tada biste se trebali zapitati jeste li se uopće trebali poševiti. Jer, isprazniti jaja možete i ručno. Da znam, nije isto. Čula sam to već puno puta. No možda se baš zbog takvih stvari uz seks veže epitet 'prljavog čina' pa se o njemu priča i razglaba tako kako se priča, a ne onako kako bi se trebalo pričati ili možda ne pričati.
Zapravo, o seksu se i ne priča, a kada se priča svaki doticaj te teme s muške perspektive svodi se na prljavu jebačinu i rečenice tipa „Kako sam je dobro izjebao!“, a svaki doticaj te teme s ženske perspektive...hmm, zapravo ženske perspektive o seksu nema, jer se žene prave fine i prave se da to ne rade, jer je to prljav čin. Helou, svi to radimo, a dok se ti praviš tako fina, tvoj muž, dečko, ljubavnik svojim prijateljima okolo priča kako te je sinoć dobro izjebao. Pa se ti i dalje pravi fina i nemoj se pitati zašto ti se smiju dok ih ti uporno uvjeravaš da 'vi to ne radite'.
Što nas dovodi do sljedećeg pitanja: a zašto on to priča okolo, kada bismo svoju intimu ipak trebali zadržati samo za sebe? Zato da se pohvali, jer očigledno nije dugo to radio, jelte. Zašto nije radio? Jer mu ona nije dala, jer ju je boljela glava, jer joj se neda to raditi ili jer mu je uskratila seks zbog neke pizdarije koju je napravio. Sad će ona njemu pokazati i savršeno ga sjebati time što mu neće dati. Bravo! Svaka ti čast! Ali nemoj se sutra pitati zašto te prevario i zašto je otišao drugoj u krevet...
Svaka zdrava i dobra veza počiva na još boljem seksu. Intima dvoje ljudi u trenutku tog čina najdublja je i najveća od svih, pa kada se već zbližimo na takav način, tada nam se nije teško zbližiti i na neke druge načine – kroz razgovor, kroz otkrivanje svojih najdubljih tajni i strahova, kroz zajedničke trenutke koje provodimo. Seks nije ono na što ga je ljudski rod sveo - a sveo ga je na tabu temu. Seks je normalna stvar koju svi rade. Samo što tu stvar mnogi rade na krivi način i doživljavaju je - na krivi način.
Iskrivljen stav prema seksu aktualan je, a poznavajući naš mentalni sklop biti će aktualan još neko vrijeme. I dalje je seks nešto što se kao mora te ga rijetki smatraju lijekom svih mogućih i nemogućih životnih problema. Muškarci će i dalje okolo pričati 'kako su je izjebali', a žene će se i dalje praviti fine i uvjeravati druge da one to ne rade. A živimo kao u liberalnom svijetu. Da da, moš' mislit koliko je liberalan, kad je najnormalnija stvar na svijetu koju svi rade i dalje – tabu tema i prljav čin...

Lutrija

četvrtak, 20.02.2014.

Dok Zoki i co. kupuju automobile koje će platiti jadan, bijedan i potlačen narod, moj Tomo svaki petak čeka izvlačenje Eurojackpota u nadi da će ga pogoditi tih pet pišljivih brojeva i još ona dva sa strane. Ja ne igram loto, niti Eurojackpot niti bilo kakve igre na sreću, jer kakve sam sreće izvukli bi moje brojeve baš onaj dan kada bih zaboravila uplatiti listić. Ali, rado bi kupila auto, kad smo već kod automobila. Ne znam, možda da napišem Zokiju neko pismo pošto su kupili nove aute da mi pokloni jedan od njihovih starijih modela koje više ne trebaju. Meni će biti dobar. Možda bi onda češće odlazila kući...
Otišli smo totalno u kurac. Svi po redu koliko nas god ima – od ovih kretena od političara do nas običnih ljudi, koji smo pukli isključivo radi situacije i stanja u državi koje se referira na naše (prazne) novčanike. Zato i igramo loto i Eurojackpot, jer izgleda da je to jedina šansa da živimo život bez živciranja hoćemo li sutra imati za kruh, mlijeko i režije.
Postali smo kockari – kockamo s hipotekama i mogućnošću da ostanemo bez krova na glavi, samo da bi uzeli novi kredit kojim ćemo zatvoriti stari kredit i od kojeg će nam ostati novaca eventualno toliko da deset dana jedemo čajnu, a ne parizer. Tih ćemo deset dana pamtiti više nego išta na svijetu. Tih ćemo deset dana biti glavne face su selu. A kad prođe tih deset dana, sakrit ćemo se u svoju kuću kao miš u rupu, jesti parizer, crnčiti od jutra do sutra i otplaćivati kredit koji smo digli.
Poznajem otprilike troje ljudi u svojem životu za koje znam da nemaju financijskih problema u današnje vrijeme. Sad se mogu pohvaliti da imam bogate poznanike, ha!! Svi mi ostali smo u istom sranju – svakodnevno razbijamo glavu smišljajući način kako doći do nekih para i platiti račun za struju ili pak kako skrpati one rupe između prvog i petnaestog u mjesecu, kada više nemamo niti banke. Počela sam se pitati ima li uopće smisla razmišljati o tome? Zašto razbijati glavu time? Snaći ćemo se. Riješit ćemo problem. Doći ćemo nekako do para i platit ćemo te usrane račune. Uvijek se snađemo i uvijek riješimo sve svoje probleme. Na kraju krajeva, tako živimo cijeli svoj život, otkako znamo za sebe. Pa čemu onda stres i nervoza jer nemamo para? Nikada ih nismo niti imali, dragi moji...
Ovi danas su kupili nove kočije za naše pare, a ovi stari su naše pare strpali sebi u džep, olitiga pokrali su nas. Mi smo se i za vrijeme starih borili s računima za struju, samo se sada malo više o tome priča pa smo se i mi svi skupa s medijima uzjebali do kraja radi sranja u državi – a mediji, ako ćemo iskreno i pošteno, su glavni krivci što se narodom proširila takva panika, stanje opće depresije i crnjaka. Danas svi pričaju o tome kako nema para – u kafićima, u trgovinama, u ambulantama, u bolnicama, u crkvama. Znamo, niste nam rekli ništa novo. Znamo da para nema. Nikada ih nije niti bilo – osim možda za vrijeme druga Tita, ali pošto ja još onda nisam bila niti u planu, ne mogu govoriti o tome. To su samo moje pretpostavke, jer znam da je baka lijepo živjela za vrijeme komunizma, samo što ona to ne želi priznati jer ne voli crvene. Ona je na strani hadezea, oni su plavi, veliki Hrvati katolici koji idu u Crkvu. Esdepeovci su crveni i ne idu u Crkvu, pa ih zato baba ne voli. Kaže da su i oni komunisti, a zbog toga nije voljela niti druga Tita.
Meni su svi oni isti, samo su drugačije boje. Ja ih ne dijelim na komuniste i one druge, meni su svi - LOPOVI. Zato ne izlazim na izbore (znam da će me sad opet neki posrati da je to moja građanska dužnost, ali već sam 1000 puta rekla: neću da idem na izbore jer nemam za koga glasati, jer su svi oni isti samo drugačije ofarbani). Eventualno da mi plate putne troškove do Varaždina i natrag, e onda bih možda i razmislila o tome da idem na izbore pošto bih za džabe išla kući i vidjela svoje. Sve gledam u svoju korist, samo da je meni dobro. To sam naučila od naših političara kada sam ih još koliko-toliko pratila po medijima.
Uvijek je bilo tako kako je sada, samo se sada malo više o tome priča. Recimo do prije tjedan dana u Rijeci je glavna tema bila kiša. Svi su pričali o kiši pa smo barem malo zaboravili da je vrijeme recesije. Sada kada je kiša prestala, nemamo više o čemu pričati pa smo se vratili jadikovkama o tome kako nemamo novaca. Igramo lutriju života otkada smo se rodili. Pa ne plaču djeca bezveze kada dolaze na svijet. Plaču jer znaju što ih čeka – čeka ih pranje mozga od strane medija, čeka ih potkradanje od strane države, čeka ih borba za opstanak na ovome svijetu i čeka ih svakodnevno kolo sreće u kojem gotovo uvijek gube. Svi smo to prošli i svi smo, dragi moji, u istom sranju otkada smo se rodili – od šest brojeva koji trebaju za zgoditak, mi uvijek pogodimo njih pet, a onaj zadnji najbitniji i najvažniji uvijek je krivi...
I opet smo na početku, opet smo na nuli...

Igraj taj dart!

petak, 07.02.2014.

Nakon dugo vremena, krenem ja jučer pisati tekst za blog. Tema su bili mediji i Valentinovo, no nakon tri odlomka sam se skroz ispuhala. Nije mi se više dalo pisati, jer sam našla još veću glupost o kojoj bi se isto dalo svašta natipkati, pa sam jednostavno odustala. Poslije sam otišla na pikado, zaboravila na blog, na tekst i na sve i mislim da ove godine neće biti pljuvanja po Valentinovu s moje strane (osim ako me one jebene reklame što kupiti za Valentinovo ne raspizde).

Još uvijek euforična od sinoćnjeg meča (na kojem se nismo baš nešto proslavili), danas sam odlučila napisati tekst o pikadu. Da, o pikadu! Igram ga već tri godine, zadnje dvije godine više pišem nego što igram i volim taj jebeni sport iz sveg srca. Volim ga više nego ga voli Phil Taylor, mada mi i dalje nije jasno kako ga ja mogu voljeti više od njega – ja od pikada imam samo trošak, a Taylor se nakasao para da ima za dva svoja života i jedan tuđi. U zadnje vrijeme igram čak i lošije nego na početku sezone; krivicu naravno pripisujem tome što imam više posla, a manje treninga, nikako činjenici da se ne mogu posložiti u glavi, to ne dolazi u obzir – ali ja i dalje volim taj dart više od Taylora. Imam filing da što više pišem o njemu, sve ga više i volim. Čudo jedno, nema što...

Kad sam prije tri godine ušla u klub, nisam poznavala nikoga i iskreno – nisam pojma imala da je pikado u Rijeci (ali i u cijeloj Hrvatskoj) toliko raširen. Da mi je netko onog dana kad smo moja kapitenica i ja bacile prvu partiju (u GP-u, neću to nikad zaboraviti) rekao da će pikado promijeniti moj život – nasmijala bih mu se u facu i rekla da nije normalan. To je samo zabava jednom tjedno. Aha, baš...

Iz te je zabave proizašlo mnogo prijateljstva i mnogo poznanstva. U tom malom zatvorenom svijetu naučiš svašta. Prvo ti svi budu divni i krasni, a kasnije shvatiš da nije baš sve idilično. Uvijek se nađe netko tko ti ne odgovara, ali ruku na srce – i van krugova pikada poznajem ljude koji ne da mi ne pašu, nego ih ne mogu smisliti. Tri od sedam dana u tjednu provodim za ili kraj aparata – utorkom s mojim curama, četvrtkom s ovim malo jačim igračima A lige gdje – ruku na srce – malo i slabo igram, gotovo nikako, ali se urnebesno zabavljam te jedan dan vikendom kada pokušavam Tomislavu pokazati da igram bolje od njega, ali mi to nikako ne uspjeva (zadnji put kad sam se junačila da ću ga razbiti mi je namjerno izlazio na dupli bull. Količina ljutnje u meni je nakon toga bila neizmjeriva, ali ajde ako ništa drugo u narednim je tjednima ljudima na 'službenim' tekmama izlazio isto tako, pa sam se tješila da je to bilo zato jer je trenirao samnom. Uvijek čovjek mora naći utjehu u nečemu, tako to bude).
Još prije nekoliko tjedana bilo je jedan dan utakmice, jedan dan treninga (vikendom) i dva dana gledanja tuđih utakmica, paradiranja s fotićem i pisanja izvještaja s utakmica. Neki su se ful veselili kada bi me vidjeli na svojim utakmicama s fotićem, a nekima je padao mrak na oči – ne možda taj dan, ali svakako tri dana kasnije kada bi pročitali izvještaj. A mislim, čemu nervoza, dragi moji? Pa ja samo pišem istinu, a istina je ponekad da neki ne igraju dobro pa to sve završi u medijima. Jedno sam vrijeme čak 'štrajkala' ne pisanjem o pojedinim ligama, jer sam dobila ružne kritike – ne na račun tekstova, nego je to bilo usmjereno drito meni i mojim pohodima s fotićem. Čak nisam niti odlazila na utakmice više. Nisam ih htjela niti gledati! Kasnije se pak to moje 'štrajkanje' pokazalo kao totalna idiotarija, jer nije 16 klubova krivo što u jednom postoji jedna takva osoba zbog koje si u stanju dći ruke od svega. A ne radiš ništa krivo, samo pišeš istinu, a istina je ponekad teško probavljiva.

A onda...onda su me uvukli u 'zlo svih zala' gdje sam ponovo našla duševni mir i gdje mi se ponovo vratila vjera u dart, ekipe i igrače– u A ligu. Da se razumijemo, nisam ja neki igrač. Daleko sam ja od dobrog igrača tamo. Ja sam tamo da se dobro zabavim, da se nasmijem i da jedan dan u tjednu uživam u dobrom pikadu i dobroj atmosferi, jer nije sve tako pink i sjajno – ima situacija kada ti se pikado gadi jer su neki malo previše zabrijali na njega (oni iz gornjeg odlomka), jer su neki preozbiljno shvatili taj pikado (čast onima ozbiljnima koji ostvaruju uspjehe i van saveza, na njih se ovo ne odnosi. Odnosi se na one koji misle da su netko i nešto, face koje mogu i znaju, a činjenica je da će ga svaki drugi malo bolji igrač natamburati samo tako) i jer neke ekipe protiv kojih igraš nisu uopće ekipe nego umjetne tvorevine nastale da bi se ostvario rezultat. Ove zagrižene i nabrijane i mogu pregrmiti, ali ove zadnje nikako. Na ljestvici gadosti od 1 do 10, dajem im čistu desetku i da ne moram – ne bi niti igrala protiv njih, jer ne mogu. Moj (zdrav) razum odbija igrati protiv takvih igrača i ekipa. Pa da se sad vratim na temu A lige – što nije ljepše bacati aviončiće u svoje suigrače kad igraju, ceriti se muškima kojima je žao razbiti jednu curu u pikadu (pa ih gledaš kako se muče na neke blesave brojeve, pa im uleti tamo gdje i inače gađaju i onda onaj nenadjebiv trenutak – kad vidiš tugu i njegovim očima jer on stvarno nije htio pogoditi 140), smijati se i zabavljati u opuštenoj atmosferi nego kidati sam sebi živce jer te protivnička ekipa nervira (a nervira te zato jer su smrtno ozbiljni kao da im o toj utakmici koju igraju protiv tebe ovisi život. Redovito se na takvim utakmicama napijem ko guzica, jer jedino alkohol može podnijeti metle u njihovim guzicama. Ja ne mogu.)? Jest, ljepše je. Eto primjera radi, jučer sam bila nervozna (ali onako nervozna u šali i zezanciji) jer mi dečki stalno puštaju kada igraju protiv mene (da se spustim ispod cuge ili da dođem na izlaz barem). Jednome sam čak priprijetila da me mora ostaviti na cugi (jer čovjek igra dobro). I bila sam ozbiljna kad sam to govorila, ali nije baš bilo koristi od moje vike, pošto je čovjek odmah poslije njega, koji je igrao zadnju partiju samnom, htio da ja pobjedim, bacakao nešto i slučajno izašao van (na dupli bull). Poslije mi se ispričavao da stvarno nije htio izaći i da su oni svi zajedno stvarno htjeli da ja pobjedim. Mislim, pa moraš voljeti taj jebeni dart kad su već (barem u nekim situacijama) svi oko tebe dobri i prijateljski raspoloženi. Čak sam si pokušala u glavu utuviti razmišljanje da je takvo ponašanje podcjenjivanje protivnika, pa onda kreneš igrati sa stavom: „Pizda vam materina, e sad ću vas sve pobjediti pa mi onda puštajte drugi put!!“, ali nije upalilo. Na kraju sve ispadne ultraturbo simpatično s njihove strane i sve što možeš je nasmijati se cijeloj situaciji i vratiti se doma pun dobre vibre i energije. Očigledno nabrijavanje na protivnika pali samo u ženskoj konkurenciji, ali i to je prestalo djelovati, jer što duže igram taj 'kokošinac', sve više volim te kokoške – sve do jedne, počevši od svojih cura koje me iz tjedna u tjedan nasmijavaju do suza.

Pikado je način života. Od njega ili ispališ na živce ili se propiješ ili ga zavoliš sa svim svojim prednostima i nedostacima. Pikado je jedna od stvari koje sam u životu objeručke prihvatila i zbog koje nikada neću požaliti. Našla sam puno lijepih i dobrih stvari u tome, koje me iz dana u dan sve više vesele. Čak i one glupe tablice – i one me čine sretnom kad ih radim. Svako slovo napisano o riječkom pikadu me usreći. Svaka utakmica – dobivena ili izgubljena – čini me sretnom. Čak i kad kupujem nove špiceve sam sretna! Taj dart je tako lako voljeti, samo ako iz njega izvučeš sve ono najbolje – zabavu, druženje i opuštanje. Ok, gušt je tu i tamo i pobjediti, ali cilj je – samo se dobro zabaviti!

A izgleda da smo mi neki pogodili taj cilj...
Igraj taj dart...i vidimo se negdje na crti. Morala sam ovo napisati, jednostavno sam morala!