Igraj taj dart!

petak, 07.02.2014.

Nakon dugo vremena, krenem ja jučer pisati tekst za blog. Tema su bili mediji i Valentinovo, no nakon tri odlomka sam se skroz ispuhala. Nije mi se više dalo pisati, jer sam našla još veću glupost o kojoj bi se isto dalo svašta natipkati, pa sam jednostavno odustala. Poslije sam otišla na pikado, zaboravila na blog, na tekst i na sve i mislim da ove godine neće biti pljuvanja po Valentinovu s moje strane (osim ako me one jebene reklame što kupiti za Valentinovo ne raspizde).

Još uvijek euforična od sinoćnjeg meča (na kojem se nismo baš nešto proslavili), danas sam odlučila napisati tekst o pikadu. Da, o pikadu! Igram ga već tri godine, zadnje dvije godine više pišem nego što igram i volim taj jebeni sport iz sveg srca. Volim ga više nego ga voli Phil Taylor, mada mi i dalje nije jasno kako ga ja mogu voljeti više od njega – ja od pikada imam samo trošak, a Taylor se nakasao para da ima za dva svoja života i jedan tuđi. U zadnje vrijeme igram čak i lošije nego na početku sezone; krivicu naravno pripisujem tome što imam više posla, a manje treninga, nikako činjenici da se ne mogu posložiti u glavi, to ne dolazi u obzir – ali ja i dalje volim taj dart više od Taylora. Imam filing da što više pišem o njemu, sve ga više i volim. Čudo jedno, nema što...

Kad sam prije tri godine ušla u klub, nisam poznavala nikoga i iskreno – nisam pojma imala da je pikado u Rijeci (ali i u cijeloj Hrvatskoj) toliko raširen. Da mi je netko onog dana kad smo moja kapitenica i ja bacile prvu partiju (u GP-u, neću to nikad zaboraviti) rekao da će pikado promijeniti moj život – nasmijala bih mu se u facu i rekla da nije normalan. To je samo zabava jednom tjedno. Aha, baš...

Iz te je zabave proizašlo mnogo prijateljstva i mnogo poznanstva. U tom malom zatvorenom svijetu naučiš svašta. Prvo ti svi budu divni i krasni, a kasnije shvatiš da nije baš sve idilično. Uvijek se nađe netko tko ti ne odgovara, ali ruku na srce – i van krugova pikada poznajem ljude koji ne da mi ne pašu, nego ih ne mogu smisliti. Tri od sedam dana u tjednu provodim za ili kraj aparata – utorkom s mojim curama, četvrtkom s ovim malo jačim igračima A lige gdje – ruku na srce – malo i slabo igram, gotovo nikako, ali se urnebesno zabavljam te jedan dan vikendom kada pokušavam Tomislavu pokazati da igram bolje od njega, ali mi to nikako ne uspjeva (zadnji put kad sam se junačila da ću ga razbiti mi je namjerno izlazio na dupli bull. Količina ljutnje u meni je nakon toga bila neizmjeriva, ali ajde ako ništa drugo u narednim je tjednima ljudima na 'službenim' tekmama izlazio isto tako, pa sam se tješila da je to bilo zato jer je trenirao samnom. Uvijek čovjek mora naći utjehu u nečemu, tako to bude).
Još prije nekoliko tjedana bilo je jedan dan utakmice, jedan dan treninga (vikendom) i dva dana gledanja tuđih utakmica, paradiranja s fotićem i pisanja izvještaja s utakmica. Neki su se ful veselili kada bi me vidjeli na svojim utakmicama s fotićem, a nekima je padao mrak na oči – ne možda taj dan, ali svakako tri dana kasnije kada bi pročitali izvještaj. A mislim, čemu nervoza, dragi moji? Pa ja samo pišem istinu, a istina je ponekad da neki ne igraju dobro pa to sve završi u medijima. Jedno sam vrijeme čak 'štrajkala' ne pisanjem o pojedinim ligama, jer sam dobila ružne kritike – ne na račun tekstova, nego je to bilo usmjereno drito meni i mojim pohodima s fotićem. Čak nisam niti odlazila na utakmice više. Nisam ih htjela niti gledati! Kasnije se pak to moje 'štrajkanje' pokazalo kao totalna idiotarija, jer nije 16 klubova krivo što u jednom postoji jedna takva osoba zbog koje si u stanju dći ruke od svega. A ne radiš ništa krivo, samo pišeš istinu, a istina je ponekad teško probavljiva.

A onda...onda su me uvukli u 'zlo svih zala' gdje sam ponovo našla duševni mir i gdje mi se ponovo vratila vjera u dart, ekipe i igrače– u A ligu. Da se razumijemo, nisam ja neki igrač. Daleko sam ja od dobrog igrača tamo. Ja sam tamo da se dobro zabavim, da se nasmijem i da jedan dan u tjednu uživam u dobrom pikadu i dobroj atmosferi, jer nije sve tako pink i sjajno – ima situacija kada ti se pikado gadi jer su neki malo previše zabrijali na njega (oni iz gornjeg odlomka), jer su neki preozbiljno shvatili taj pikado (čast onima ozbiljnima koji ostvaruju uspjehe i van saveza, na njih se ovo ne odnosi. Odnosi se na one koji misle da su netko i nešto, face koje mogu i znaju, a činjenica je da će ga svaki drugi malo bolji igrač natamburati samo tako) i jer neke ekipe protiv kojih igraš nisu uopće ekipe nego umjetne tvorevine nastale da bi se ostvario rezultat. Ove zagrižene i nabrijane i mogu pregrmiti, ali ove zadnje nikako. Na ljestvici gadosti od 1 do 10, dajem im čistu desetku i da ne moram – ne bi niti igrala protiv njih, jer ne mogu. Moj (zdrav) razum odbija igrati protiv takvih igrača i ekipa. Pa da se sad vratim na temu A lige – što nije ljepše bacati aviončiće u svoje suigrače kad igraju, ceriti se muškima kojima je žao razbiti jednu curu u pikadu (pa ih gledaš kako se muče na neke blesave brojeve, pa im uleti tamo gdje i inače gađaju i onda onaj nenadjebiv trenutak – kad vidiš tugu i njegovim očima jer on stvarno nije htio pogoditi 140), smijati se i zabavljati u opuštenoj atmosferi nego kidati sam sebi živce jer te protivnička ekipa nervira (a nervira te zato jer su smrtno ozbiljni kao da im o toj utakmici koju igraju protiv tebe ovisi život. Redovito se na takvim utakmicama napijem ko guzica, jer jedino alkohol može podnijeti metle u njihovim guzicama. Ja ne mogu.)? Jest, ljepše je. Eto primjera radi, jučer sam bila nervozna (ali onako nervozna u šali i zezanciji) jer mi dečki stalno puštaju kada igraju protiv mene (da se spustim ispod cuge ili da dođem na izlaz barem). Jednome sam čak priprijetila da me mora ostaviti na cugi (jer čovjek igra dobro). I bila sam ozbiljna kad sam to govorila, ali nije baš bilo koristi od moje vike, pošto je čovjek odmah poslije njega, koji je igrao zadnju partiju samnom, htio da ja pobjedim, bacakao nešto i slučajno izašao van (na dupli bull). Poslije mi se ispričavao da stvarno nije htio izaći i da su oni svi zajedno stvarno htjeli da ja pobjedim. Mislim, pa moraš voljeti taj jebeni dart kad su već (barem u nekim situacijama) svi oko tebe dobri i prijateljski raspoloženi. Čak sam si pokušala u glavu utuviti razmišljanje da je takvo ponašanje podcjenjivanje protivnika, pa onda kreneš igrati sa stavom: „Pizda vam materina, e sad ću vas sve pobjediti pa mi onda puštajte drugi put!!“, ali nije upalilo. Na kraju sve ispadne ultraturbo simpatično s njihove strane i sve što možeš je nasmijati se cijeloj situaciji i vratiti se doma pun dobre vibre i energije. Očigledno nabrijavanje na protivnika pali samo u ženskoj konkurenciji, ali i to je prestalo djelovati, jer što duže igram taj 'kokošinac', sve više volim te kokoške – sve do jedne, počevši od svojih cura koje me iz tjedna u tjedan nasmijavaju do suza.

Pikado je način života. Od njega ili ispališ na živce ili se propiješ ili ga zavoliš sa svim svojim prednostima i nedostacima. Pikado je jedna od stvari koje sam u životu objeručke prihvatila i zbog koje nikada neću požaliti. Našla sam puno lijepih i dobrih stvari u tome, koje me iz dana u dan sve više vesele. Čak i one glupe tablice – i one me čine sretnom kad ih radim. Svako slovo napisano o riječkom pikadu me usreći. Svaka utakmica – dobivena ili izgubljena – čini me sretnom. Čak i kad kupujem nove špiceve sam sretna! Taj dart je tako lako voljeti, samo ako iz njega izvučeš sve ono najbolje – zabavu, druženje i opuštanje. Ok, gušt je tu i tamo i pobjediti, ali cilj je – samo se dobro zabaviti!

A izgleda da smo mi neki pogodili taj cilj...
Igraj taj dart...i vidimo se negdje na crti. Morala sam ovo napisati, jednostavno sam morala!