Dok Zoki i co. kupuju automobile koje će platiti jadan, bijedan i potlačen narod, moj Tomo svaki petak čeka izvlačenje Eurojackpota u nadi da će ga pogoditi tih pet pišljivih brojeva i još ona dva sa strane. Ja ne igram loto, niti Eurojackpot niti bilo kakve igre na sreću, jer kakve sam sreće izvukli bi moje brojeve baš onaj dan kada bih zaboravila uplatiti listić. Ali, rado bi kupila auto, kad smo već kod automobila. Ne znam, možda da napišem Zokiju neko pismo pošto su kupili nove aute da mi pokloni jedan od njihovih starijih modela koje više ne trebaju. Meni će biti dobar. Možda bi onda češće odlazila kući...
Otišli smo totalno u kurac. Svi po redu koliko nas god ima – od ovih kretena od političara do nas običnih ljudi, koji smo pukli isključivo radi situacije i stanja u državi koje se referira na naše (prazne) novčanike. Zato i igramo loto i Eurojackpot, jer izgleda da je to jedina šansa da živimo život bez živciranja hoćemo li sutra imati za kruh, mlijeko i režije.
Postali smo kockari – kockamo s hipotekama i mogućnošću da ostanemo bez krova na glavi, samo da bi uzeli novi kredit kojim ćemo zatvoriti stari kredit i od kojeg će nam ostati novaca eventualno toliko da deset dana jedemo čajnu, a ne parizer. Tih ćemo deset dana pamtiti više nego išta na svijetu. Tih ćemo deset dana biti glavne face su selu. A kad prođe tih deset dana, sakrit ćemo se u svoju kuću kao miš u rupu, jesti parizer, crnčiti od jutra do sutra i otplaćivati kredit koji smo digli.
Poznajem otprilike troje ljudi u svojem životu za koje znam da nemaju financijskih problema u današnje vrijeme. Sad se mogu pohvaliti da imam bogate poznanike, ha!! Svi mi ostali smo u istom sranju – svakodnevno razbijamo glavu smišljajući način kako doći do nekih para i platiti račun za struju ili pak kako skrpati one rupe između prvog i petnaestog u mjesecu, kada više nemamo niti banke. Počela sam se pitati ima li uopće smisla razmišljati o tome? Zašto razbijati glavu time? Snaći ćemo se. Riješit ćemo problem. Doći ćemo nekako do para i platit ćemo te usrane račune. Uvijek se snađemo i uvijek riješimo sve svoje probleme. Na kraju krajeva, tako živimo cijeli svoj život, otkako znamo za sebe. Pa čemu onda stres i nervoza jer nemamo para? Nikada ih nismo niti imali, dragi moji...
Ovi danas su kupili nove kočije za naše pare, a ovi stari su naše pare strpali sebi u džep, olitiga pokrali su nas. Mi smo se i za vrijeme starih borili s računima za struju, samo se sada malo više o tome priča pa smo se i mi svi skupa s medijima uzjebali do kraja radi sranja u državi – a mediji, ako ćemo iskreno i pošteno, su glavni krivci što se narodom proširila takva panika, stanje opće depresije i crnjaka. Danas svi pričaju o tome kako nema para – u kafićima, u trgovinama, u ambulantama, u bolnicama, u crkvama. Znamo, niste nam rekli ništa novo. Znamo da para nema. Nikada ih nije niti bilo – osim možda za vrijeme druga Tita, ali pošto ja još onda nisam bila niti u planu, ne mogu govoriti o tome. To su samo moje pretpostavke, jer znam da je baka lijepo živjela za vrijeme komunizma, samo što ona to ne želi priznati jer ne voli crvene. Ona je na strani hadezea, oni su plavi, veliki Hrvati katolici koji idu u Crkvu. Esdepeovci su crveni i ne idu u Crkvu, pa ih zato baba ne voli. Kaže da su i oni komunisti, a zbog toga nije voljela niti druga Tita.
Meni su svi oni isti, samo su drugačije boje. Ja ih ne dijelim na komuniste i one druge, meni su svi - LOPOVI. Zato ne izlazim na izbore (znam da će me sad opet neki posrati da je to moja građanska dužnost, ali već sam 1000 puta rekla: neću da idem na izbore jer nemam za koga glasati, jer su svi oni isti samo drugačije ofarbani). Eventualno da mi plate putne troškove do Varaždina i natrag, e onda bih možda i razmislila o tome da idem na izbore pošto bih za džabe išla kući i vidjela svoje. Sve gledam u svoju korist, samo da je meni dobro. To sam naučila od naših političara kada sam ih još koliko-toliko pratila po medijima.
Uvijek je bilo tako kako je sada, samo se sada malo više o tome priča. Recimo do prije tjedan dana u Rijeci je glavna tema bila kiša. Svi su pričali o kiši pa smo barem malo zaboravili da je vrijeme recesije. Sada kada je kiša prestala, nemamo više o čemu pričati pa smo se vratili jadikovkama o tome kako nemamo novaca. Igramo lutriju života otkada smo se rodili. Pa ne plaču djeca bezveze kada dolaze na svijet. Plaču jer znaju što ih čeka – čeka ih pranje mozga od strane medija, čeka ih potkradanje od strane države, čeka ih borba za opstanak na ovome svijetu i čeka ih svakodnevno kolo sreće u kojem gotovo uvijek gube. Svi smo to prošli i svi smo, dragi moji, u istom sranju otkada smo se rodili – od šest brojeva koji trebaju za zgoditak, mi uvijek pogodimo njih pet, a onaj zadnji najbitniji i najvažniji uvijek je krivi...
I opet smo na početku, opet smo na nuli...
Post je objavljen 20.02.2014. u 17:00 sati.