7 plus 7 jednako sretna 2014.!

četvrtak, 02.01.2014.

Božićni i novogodišnji praznici svake nas godine odvuku od posla i hobija prema svojim najmilijima i prema stolu prepunom slasnih delicija. Tu nikada nema iznimke, jer je uvijek tako. Dragi moji, sretna vam Nova 2014. I sretan Božić sa zakašnjenjem, pošto se nisam udostojila napisati ništa za vrijeme Božića, nego sam se ugodno i lijepo provodila sa svojom obitelji i uživala u domaćim kobasicama, suhom mesu i sličnim slanim slasticama.
Nakon praznika, odmora i zasluženog kratkog godišnjeg od svih i svega, vraćamo se u normalu. Oni koji imaju sreće još uvijek uživaju kod kuće do utorka, a oni s malo manje sreće već su danas ponovo na poslu i 'uživaju' u svojim radnim obavezama. Jebiga, tako nam je pao grah, rekla bi moja frendica.
Iako sam komotno mogla još neko vrijeme ostati u Zagorju (da mi mama kuha, da ja ništa ne radim) ili pak uzeti neku knjigu, zavaliti se u svoj krevet u svojem najdražem i najmanjem stanu u Rijeci i ništa ne pisati i raditi još neko vrijeme, odlučila sam ipak nešto napraviti. Stotinu malih demona u meni već nekoliko dana pleše kolo i vrišti: „Radi nešto, pička ti materina!!“. Kad su već toliko uporni, morala sam ih poslušati...
Ovih se dana sve nešto vrti oko novogodišnjih odluka koje iz godine u godinu donosimo – uzalud. Ionako ih se prestanemo pridržavati nakon dva tjedna, pa su tako s vremenom i novogodišnje odluke izgubile svoj smisao. Unatoč tome, ja sam odlučila da donesem njih točno 7 ove nove godine uz još 7 želja kako bi svijet bio ljepše i mirnije mjesto za život (ok, sad zvučim ko neka jebena misica na izboru ljepote, ali očigledno je i mene uhvatilo ovo blagdansko ludilo jer već dobrih tjedan dana volim sve ljude na ovome svijetu i širim ljubav. Fak.)


Odluka broj 1: Više ću pisati!
Ne više, nego najviše. Pisat ću i pisati i neću nikada stati. Bit ću mašina za proizvodnju tekstova, čitali vi mene ili ne. Pisat ću o pikadu, o ljubavi, o prijateljstvu, o smislu života, o ljudskoj gluposti, o studentskom životu, o hrvatskim političarima, ma o svemu!! Pisat ću, jer jedino kada pišem sam sretna i kompletna i jer se tada osjećam najbolje. Pisat ću, jer je pisanje smisao mojeg života...

Odluka broj 2: Bit ću najbolji PR Jadranskih igara ikad!
S vremena na vrijeme i moj šef pročita moj blog. Ovo sad ne pišem kako bih mu se ulizivala, već jer stvarno to mislim: razvalit ću PR pete sezone Jadranskih igara. Zašto? Jer volim Jadranske igre, jer volim ljude koji se natječu na igrama i jer znam da ljudi vole Jadranske igre. Svi ih vole! Moj tata ih obožava (i to ne zato jer ja radim na igrama, već zato jer su igre dobre). Djeca moje frendice ih obožavaju. Nema čovjeka koji ne voli gledati Jadranske igre! Svi ih vole, ja ih volim i baš zato što ih volim ću razvaliti PR iduće sezone. Ako mi ne vjerujete, počnite odmah sad, poslije će vam biti žao jer ste sumnjali.

Odluka broj 3: Prestat ću se živcirati na pikadu!
Ovo govorim svake nove sezone. Ma ovo govorim iz tjedna u tjedan, ponavljam kao papiga sama sebi, ali nikako da se toga počnem pridržavati. Mene taj pikado užasno naživcira, eto. Ja si ne mogu pomoći kada to počne letiti na sve strane. Znam, treba trenirati, ok. Ali i onda kada treniram opet leti svuda, a leti jer se ja naživciram na sve i svašta. Tako da stvarno svećano obećajem sama sebi da se u 2014. neću živcirati kad mi odleti negdje u nešto što nije 20. Stvarno neću! Možda sada kada se prestanem živcirati počnem igrati malo bolje. Sve je to ionako zabava. I dan u tjednu kada se malo (a ponekad i puno) napiješ.

Odluka broj 4: I dalje ću mrziti glupe ljude!
Znam da mržnja nije dobra, ali ljudska glupost je još gora. Ona kvari svijet oko nas. Zbog toga ću i dalje mrziti glupe ljude i živcirati ću se kad mi glupi ljudi budu solili pamet. A možda im i okrenem leđa, jer se već godinama borim s njima i iskreno – nemam baš više nešto pretjerano snage za njih. Pa je onda najbolje da komunikaciju s njima svedem na minimum i kraj torture...

Odluka broj 5: I dalje se neću pokoravati ničijem autoritetu!
Nisam se niti sada, neću se niti sada. Zašto bi netko bio iznad mene, uzvisivao se i bahatio se? E ne može! Kategorički se odbijam pokoravati autoritetima, jer mrzim autoritete.

Odluka broj 6: I dalje me neće biti briga što pričaju o meni.
Jer nije bitno što se priča, već tko priča. A onih pet ljudi koje volim, poštujem i cijenim neće nikada reći ništa ružno o meni, već će me podržati u svemu. Zato su mi prijatelji...

Odluka broj 7: Neću više kasniti!
Ja sam vjerojatno jedna od onih koji će zakasniti ne samo na svoje vjenčanje (ako ga bude bilo), već i na svoj sprovod. Jebiga, ja uvijek kasnim. Kasnim na intervjue. Kasnim na kave. Kasnim na sve! Osim kada idem s nekim i kada ovisim o nečijem prijevozu, onda sam točna ko' švicarski sat. Čvrsto odlučujem da ove godine neću kasniti, jer nije lijepo kasniti, neozbiljno je kasniti te kašnjenjem potičeš osobu koja te čeka na slom živaca i nervozu. Stoga: ne kasnim više, jer ne želim da se netko ljuti na mene jer sam kreten koji si ne može organizirati vrijeme. Mogu, ali sam lijena za to (op.a.kad smo već kod lijenosti, možda bi i o tome mogla razmisliti. Pošto više nemam mjesta za odluke, uvrstit ćemo je kao odluku za sljedeću godinu. Eto, odluka za 2015.: Prestat ću biti lijena kao Garfield!).

Želja broj 1: Želim da vam se svima ispuni sve što želite i poželite!
Kaže jedan predivan citat:“...a kad nešto stvarno poželiš, čitav se svijet uroti da to i dobiješ...“. Želite, imajte želje jer će vam se kad-tad te želje ispuniti.


Želja broj 2: Želim da vjerujete u sebe
Uvijek će se naći netko tko će vam reći da je to što radite nemoguće, tko će vam se podsmijehnuti i tko neće vjerovati u vas. Da su mene takvi sputavali, vjerojatno nikada ne bih počela pisati i ne bih u pisanju pronašla svoju najveću ljubav i strast. Nemojte se obazirati na takve ljude; oni su slabi i oni nikada ništa neće postići. Vjerujte u sebe i radite uvijek ono što mislite da je dobro i da trebate raditi. Preko trnja do zvijezda, tako ide put uspjeha...

Želja broj 3: Želim da naši nogometaši prođu skupinu u Brazilu!
Volim navijače, volim navijanje i volim nogomet. I voljela bih da naši Vatreni prođu barem skupinu u Brazilu, pošto posljednjih godina nikako da se mrdnemo dalje od skupine. Dobri su oni, mogu oni jako odigrati, ali opet mogu i usrati (izvinite na izrazu). Ako ne prođu skupinu opet ću plakati ko' kišna godina, pa mi je zato želja da prođu skupinu. Mada, ako ispadnu u daljnjem tijeku natjecanja, opet ću plakati. Ali barem će mi biti lakše jer smo prošli skupinu...

Želja broj 4: Želim da nacija, FIFA i HNS prestanu srati po našim navijačima!
Oni su tu što god da nekome treba, a kada oni nešto trebaju onda su 'huligani', 'razbijači', 'demoni' i 'sramota ovog naroda'. Da se razumijemo: jedina sramota ovog naroda su čelni ljudi HNS-a. Ne skandiraju im đabe na utakmicama...ono što im skandiraju (ja obožavam kad im to skandiraju!!!). Toliko lijepih stvari su napravili ove godine, a šupci ih i dalje šikaniraju i bacaju na margine društva. Kad smo već kod lijepih stvari, da nije bilo Armade, bor u Rijeci bi i ove godine bio jadan i bijedan. Ali nije! Sad je lijep, divan i krasan, najljepši u Hrvatskoj jer su ga kitile ruke građana Rijeke na inicijativu dečkiju iz Armade.

Želja broj 5: Želim da Željka Markić nestane sa hrvatske javne scene.
Jer je gadna. Jer je dvolična. I jer sere bezveze. Ona bi napravila sve za obitelj, a zarađuje na testiranju anti-baby pilula. Zemljo, otvori se i progutaj je. E to je ona ljudska glupost o kojoj sam vam pričala...

Želja broj 6: Želim upoznati Balaševića.
Stvarno jako, jako, jako to želim. Obožavam ga slušati, obožavam njegove tekstove, obožavam njega kao osobu i vjerojatno ne bi bilo veće sreće od te da ja njega upoznam. Đorđe, ako ovo čitaš, ja stvarno želim samo popiti kavu s tobom i popričati s tobom. Ti si kralj, car i doktor čije pjesme liječe sve na ovome svijetu.

Želja broj 7: Želim da nam je najsretnija!
Ova 2014. koja je došla. Želim vam svima puno zdravlja, sreće, ljubavi i uspjeha na svim područjima vašeg života. Želim da volite, želim da širite sreću i veselje i želim da svaki dan budete nasmijani. Želim vam stvarno sve najbolje iduća 364 dana (a jebiga, jedan je već prošao, tu ste odmarali, trijeznili se i prežderavali se sarmama i sličnim delicijama) počevši od sad...Nek je sretna!

Sedam plus sedam jednako je sretna 2014. Nisam izbacila kavu i cigarete iz svojeg života u Novoj godini, pa mi je trenutno malo party u glavi; što bi se reklo – vrti mi se. Odoh nešto pojesti, odmoriti mozak od toliko riječi, slova, želja i odluka i odoh pisati dalje. Čeka me izvještaj (malo više njih, ali neeema šanse da stignem sve napisati danas. Mora nešto ostati i za sutra, ne), čeka me rintanje po stanu (trebala sam zaželjeti kućnu pomoćnicu u 2014.) i čekaju me „Pirati s Kariba: Nepoznate plime“ (iskreno, jebe mi se na njihove plime i oseke, ali ja obožavam Jacka Sparrowa i moram pogledati taj film. Znam, u zaostatku sam, ali molim da uđe u zapisnik da do pred dva i pol mjeseca nisam uopće gledala filmove).
Ok, ovo je vjerojatno jedan od mojih naosobnijih tekstova, ali Nova godina je. Mislim, bila jučer...Ali valjda svaki novi početak mora biti takav. Treba krenuti od sebe, svojih mana i svojih vrlina, pa tek onda suditi drugima. I pljuvati po drugima, nakon što popljuješ sebe. Još jednom, sretna vam bila ova što je došla...