Postreferendumska tragedija

ponedjeljak, 02.12.2013.

U maloj, ali ponosnoj državi Hrvatskoj, danas vlada veliko veselje – šačica građana Republike Hrvatske uspjela je zabraniti istospolnim partnerima da se jebu po zakonu. Znači, i dalje će stvari u krevetu koje dotični rade biti nezakonske. Ilegalne. Ali će ih i dalje biti. I marihuana je još uvijek ilegalna, pa se i dalje puši naveliko...
Ne, nisam iznenađena rezultatima. Niti malo. Ljudi se ne poštuju međusobno, ljudi se ne vole međusobno, pa sukladno tome, nije mi niti čudno da ljudi ne vole ljude koji su drugačiji od njih i čiji se svjetonazori ne poklapaju s njihovima. Da pojasnim: ne samo da se ne vole međusobno oni koji su bili 'za' i koji su bili 'protiv', već se u 99% slučajeva ne voli dvoje ljudi koji su bili 'za' ili pak dvoje njih koji su bili 'protiv'. Ne da se ne vole, nego se ne mogu nacrtani vidjeti. Pa čemu onda čuđenje da je mala zemlja Rvacka u tolikom broju zaokružila 'za'?
Ne volimo susjeda jer ima bolji auto od nas. Ne volimo tetu koja radi u pekari jer nam izgleda bahato. Ne volimo susjeda koji živi portun do nas jer ima 'srpske krvi' u sebi. Ne volimo Rome, ne volimo Slovence, ne volimo policajce, ne volimo čak i neke svoje rođake. Ne volimo nikoga, jer u današnje vrijeme volimo samo i isključivo sebe, jer smo mi jedini koji smo u pravu i tuđa nas mišljenja ne zanimaju i glupa su i ne uvažavamo ih. Ponekad ih čak niti ne želimo saslušati.
Samo, u tom voljenju samih sebe postoji jedna kvaka: ne volimo niti sami sebe, jer da se volimo tada bismo voljeli i druge bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju, nacionalnu pripadnost ili vjeru. Kad je Bog velikim Rvatima katol'cima govorio da moraju voljeti bližnjega svoga kao sebe samoga, oni su sjedili na ušima. Ili pak ovo drugo: ne mogu voljeti bližnjega jer ne vole sebe samoga. I tu je kraj cijele priče odakle tolika mržnja i gdje je nestala tolerancija.
Zašto ovo sve pišem, kad me prosto boli dupe za rezultate referenduma (jer neće ništa promijeniti, kao što rekoh, i droga je ilegalna pa se ljudi drogiraju) i kada mi je na umu jedino veselje što su navijači Dinama i Hajduka u isti glas jedni kraj drugih jučer vikali „Mamiću cigane, odlazi iz svetinje“, što je Rijeka izvukla bod protiv Slavena i što je Benko po završetku utakmice napravio nešto predivno (za neznalice, darovao je jednom bolesnom dečkiću svoj dres, jer ga mali Nikola obožava)? Pišem zato, jer sam jutros naišla na fotografiju curice jedne moje poznanice. Ispod fotografije ta poznanica moli za financijsku pomoć jer joj je dijete bolesno.
Čije god da je, ali je dijete i bolesno je. Teže je kada znamo tog nekog. A najteže je kada se nakon što pročitamo ovakvu tužnu priču sjetimo onih para koje smo jučer bacili u vjetar. 47 milijuna kuna. Minimalno 47 000 šansi da nekome olakšamo život jučer je prohujalo s vihorom. Otišlo u kurac (da izvinete na izrazu)...
Gdje je sad inicijativa 'U ime obitelji' koja se toliko bori za prava obitelji? Gdje su sad dotična gospođa Markić i čopor njezinih sljedbenika da pomognu ovoj obitelji u nevolji? Nema ih, oni se i dalje vesele pobjedi jer su zabranili istospolnim partnerima da se jebu po zakonu (da prostite na izrazu). Oni se vesele jer će u Ustav ući rečenica da je brak zajednica između muškarca i žene. Oni su preponosni jer će time 'spasiti obitelj'. A tko će spasiti ovu obitelj, kojoj je dijete bolesno? Tko će ovom djetetu vratiti osmijeh na lice? U ime obitelj? Neće sigurno. Oni ne...
Poanta priče je sljedeća: nije do nas, ljudi moji. Mi smo takvi, naš su život i društvo pokvarili. Mi ćemo se i dalje mrziti i organski nepodnositi. Mi ćemo se mrziti s referendumom i bez referenduma. Do onih je koji ne poznaju mržnju i kojima je potrebna naša pomoć. I naša ljubav, koju mi očito ne poznajemo.
Minimalno 47 000 šansi da se nekome spasi život jučer je bačeno u nepovratno. Narode jadni, bijedni i potlačeni, nek ti je na duši tih 47 000 šansi koje si jučer prokockao. A mogli smo spasiti tolike živote i usrećiti tolike obitelji. Svi zajedno smo to mogli, samo da smo se znali međusobno voljeti bez obzira na rod, broj i padež, bez obzira na seksualnu orijentaciju, nacionalnu pripadnost i religiju.
Tisuće SAVRŠENIH hrvatskih obitelji i danas je tužno. Nemaju za kruh. Djeca su im bolesna. I nismo im pomogli referendumom. Štoviše, čak smo im i odmogli; i to 47 jebenih milijuna puta...