Kako se rodio Feniks

ponedjeljak, 20.05.2013.

Nekada davno kada sam još bila u fazi gledanja meksičkih sapunica, vrištala sam od smijeha kada bi neka stara baba u kombinaciji sa nekom ofucanom sponzorušom plela intrige i pokušala slomiti nečiju ljubav. Naravno, pošto je to bila sapunica, sve su te životne situacije izgledale mi poprilično nerealno...
Scenarij sapunice jednak je našem životu. Kada želiš živjeti miran i savršen život, uvijek se nađe neka budala koja unese nemir i probleme u cijelu priču. Grad na Rječini odjednom je izgubio svoj smisao. To više nije bilo moje utočište, čim se u njemu ne osjećam sigurno.
Tisuću sam se puta pitala zašto ljudi guraju nos tamo gdje im nije mjesto. Sitni tračevi koji kruže okolo bezazlene su male laži koje nam s vremenom postaju zabava i ne obaziremo se na njih. Štoviše, s vremena na vrijeme se počinjemo i raspitivati o njima, u stilu 'ima-li-šta-novog-kod-mene'. Jedna mudra gospođa jednom je rekla: „Neka pričaju, to znači da sam živa. Kad prestanu pričati, to znači da me više neće biti.“
No ponekad se nađe netko tko pređe granicu i usere cijeli koncept bezazlenog tračanja. Dogodi se da o sebi čujemo stvari koje naruše odnose unutar naše obitelji, a moguće i unutar naše veze. Dogodi se da se bezazleno tračanje pretvori u sapunicu, gdje netko namjerno pokušava uništiti naš život. Dogodi se da se u svome životu osjećamo nesigurnima i da ne znamo kojim putem dalje, jer je očito svaki put pogrešan.
Koliko bolestan moraš biti da namjerno nekome ideš uništavati život? Koliko lud moraš biti da se svojim lažima inatiš osobi koja će te kad-tad zgaziti kao malog crva, samo kad sazna o kome je riječ?
Prošla sam i dobro i zlo, prošla sam miran i nemiran život, prošla sam dobre i loše veze, prošla sam teške životne situacije koje su od mene napravile osobu koja nikada i nikome neće priznati poraz. Postala sam netko tko će iz svake situacije, bila ona dobra ili loša, izvući nešto korisno i krenuti dalje. Postala sam osoba koja neće pognuti glavu i neće dozvoliti nikome da je slomi. Ja sam borac i moj život me tome naučio. Taman kada sam mislila da je sve u redu i da su se sve kockice posložile, eto ti sranja. Ovog puta nije bilo 'pusti selo neka priča', jer se selo urotilo da mi uništi život. U dva dana podsvjesno sam psihički i fizički klonula, mada to nisam željela. Umorno lice i još umorniji duh natjerali su me da o svemu jako dobro razmislim...
Zašto umaram sebe, kad jedino koga trebam umarati jest ta misteriozna osoba koja mi pravi probleme u životu? Zašto klonem duhom ako se nesretnik (ili nesretnica) hrani mojom nesrećom? I zašto ja idem prema dolje, kada jedino on treba ići prema dolje?!?!
I onda odjednom: BUM! Glava gore, osmijeh na lice i u mislima samo jedna rečenica: „Možete me poljubiti u dupe!“. Ionako nikada neću odustati od svojeg plana. Radit ću i dalje ono što volim i ono što želim. Zbog drugih da odustanem od nečega što me ispunjava i što me čini sretnom? Nikada, dragi moji, pa makar se za to trebala boriti i rukama i nogama. Čemu život ako se ne borimo pa makar i protiv psihopata kojima bi mjesto prebivališta trebalo biti adresa neke psihijatrijske ustanove?
Zajebao se taj netko. U slobodno vrijeme igram se psihijatra. Rješavam tuđe probleme kada oni to sami ne mogu. Na krivi se kamen namjerio taj netko, jer dragi moj (tko god da jesi), nećeš ga pomaknuti nikada.
Nikada nikome u životu, tko god da taj netko bio, ne smijemo dopustitit da nas udalji od naših želja i ciljeva. Nikada pred nikim ne smijemo posustati, jer se borba uvijek isplati. Ljudi će uvijek pričati i ljudi će uvijek pokušati od našeg života napraviti kaos. Naše ambicije, uspjesi i sreća bodu u oči one nesretne i bez cilja u životu. Naši stavovi kojih se držimo ne odgovaraju uvijek svima. Uvijek moramo biti spremni na sve, pa i na činjenicu da će se tračanje pretvoriti u laži kojima netko pokušava uništiti naš život. Nešto se bezazleno odjednom pretvorilo nešto ozbiljno i zlobno.
Pitanje je samo: do koje smo mjere u stanju otići zbog sebe i svojih ciljeva? Jesmo li spremni ići do kraja ili smo preslabi da u korijenu uništimo problem?
Ako mislite da ste preslabi ići do kraja, varate se. U svima nama čući malo čudovište koje samo treba znati probuditit. Svi se mi iz anđela pretvaramo u demone i svi smo mi kadri istjerati pravdu na svjetlo dana. Možda će nas neke situacije slomiti, ali ne toliko da se kao Feniks ne bismo mogli iz pepela pretvoriti u još snažnije stvorenje nego što smo bili. Sve što trebamo jest imati jaku želju: za pobjednom, za boljim sutra, za ostvarenjem naših snova. Sva snaga ovog svijeta leži u nama samima.
Volim tu ptičurinu više od svega, tog Feniksa. On se diže iz običnog, prljavog pepela i kad se digne jači je od svih i svega. Ljepši je. Brži je. I na kraju krajeva: mudriji je. Koliko god puta on izgorio...opet će se uzdići.
U ljudima se skriva isto takvo nešto. U stanju smo izdići se iz svega i krenuti ponovo. Mi smo čuda prirode. Ne dajte nikome da vas baci na tlo i da gazi po vama. Izgorite mu pod nogama, opecite ga i iz pepela se pretvorite u novu, još jaču i još bolju osobu. Ne klonite duhom jer je netko poljuljao vaš život. Nek ljulja, nek bude nemirno. Kad se oluja smiri, doći će Sunce. Jednom mora, pa makar to bilo i za godinu dana. Ali jednom će doći...A Feniks...on će tada naočigled svima, onako prekrasan, onako jak i pun života, poletjeti i pokazati da je neuništiv. Jer, čim ga više pališ i čim više puta on izgori, tim će više puta proletjeti iznad svih. On se uvijek uzdigne!!!