Prerasla sam ja to...

četvrtak, 23.05.2013.

Bura. Bura bura bura. Jedina stvar na koju se nikada neću naviknuti u ovome gradu i jedina stvar koju zaista ne volim u kontekstu zajedno s Rijekom. Puše li ga puše i danas. Kako izgleda, puhat će i narednih dana.
Zatvorena u svoja mala 4 zida, razmišljam što ću danas našvrljati. Stvarno čovjek ponekad nema inspiracije; kao da se istrošimo s vremena na vrijeme. Promijenimo oblik, boju, izgled. Postajemo drugačiji. Postajemo neprepoznatljivi.
Ljudska bića i međuljudski odnosi nepresušan su izvor inspiracije. Što pozitivne, što negativne – ovisi na koju stranu vjetar okrene. Nekad davno, prije nego sam prerasla život zatvoren u mali krug ljudi, mislila sam da kada jednom upoznamo osobu to je onda to. Kraj priče, promjena više nema. Onog dana kad sam odlučila ostaviti kuću, selo, familiju i mali život iza sebe, shvatila sam da nikada ne upoznamo ljude koji su oko nas. Sve mi se češće počelo događati da su oni koji su me nekada činili sretnima nekako istrošeni. To jednostavno više nije to, koliko god se ja trudila samu sebe uvjeriti da su neke stvari nepromjenjive.
Da li je problem u nama ili je društvo to koje se troši? Mijenjamo li se mi ili kolektiv?
Društvo će se teško promijeniti. Problem je u nama. Izgleda da kako vrijeme odmiče prerastamo neke stvari. Ono što me prije veselilo danas mi je suludo. Jednostavno se ne snalazimo tamo gdje smo nekada bili, boravili i uživali. Taj nam je svijet postao premalen. Kada se nađemo u takvoj situaciji, čudimo se životu, svemiru, suncu i ljudima i postavljamo si pitanje kako je to moguće. Gdje je zapelo? U čemu je problem? U principu problema nema, jednostavno prerastemo neke stvari. Kao komad odjeće ili par cipela...
Životni putevi na jednom se djelu jednostavno raziđu. Ja ovamo, ti tamo i tu je kraj. Nažalost, povratka nema. Ako se vratimo, to znači da nismo uspjeli. Želimo li uspjeti, trebamo se pomiriti s činjenicom da neke stvari neće biti iste kao prije. Tek kada napravimo dva koraka naprijed vidimo što smo ostavili iza sebe. Tek tada upoznamo ljude za koje smo bili uvjereni da ih znamo. U pokušaju povratka na staro dolazi do toga da se jednostavno više ne snalazimo u tom društvu na tom mjestu. Uvjeravamo sami sebe da je sve u redu, no nije. Možda je bilo nekada prije kada smo svi podjednako razmišljali i išli sličnim putevima. No jedan zavoj ulijevo znači da će se sve promijeniti.
Tužno je kada čovjek ne vidi više sebe tamo gdje se nekada veselio, plakao i tamo gdje je nekada živio. Tužno je vratiti se i pokušati oživjeti uspomene, pa nakon sat vremena shvatiti da ništa nije isto kao prije. Tužno je gledati u oči ljudima koji su ti nekada bili sve i vidjeti da nas tamo jednostavno više nema. Sve što vidimo su trošne ceste po kojima smo nekada i mi gazili. Da, jesmo, ali nam je jednostavno dosadilo spoticati se svaki dan po istom kamenu. Nije nam više bilo zabavno gaziti iste lokve i trčati isti krug. S vremenom čovjek preraste neke stvari i više mu nisu zabavne...
Možda to djelomično izgleda kao bahatost, jer smo se odvojili od nekoga ili nečega što nam je nekad bio bitan segment našeg života. Ali jebiga, tako to ide. Naši se putevi razlikuju i ne možemo od nekoga tražiti da nas prati u stopu ako on to ne želi. Isto tako taj netko ne može od nas tražiti da stojimo na jednom mjestu ako mi to ne želimo.
Možda na kraju svega ovoga i nije problem što tek kasnije upoznamo ljude. Možda je veći problem što tako kasno upoznamo sebe. Bila sam uvjerena da sam odrasla, no tek sada vidim da još uvijek odrastam. I prerastam neke stvari koje neki ljudi nažalost nikada neće. Ne krivim ih, znam da im je lijepo. I meni je bilo, ali od života tražim i želim nešto drugo. Nešto što se razlikuje od onoga što oni žele. I tu se naši putevi razilaze...
Uvijek nekako sa sjetom i tugom razabirem po sjećanjima. Rastužim se kada shvatim da ja to više ne mogu. Boli me kada nakon nekog vremena shvatim da sam od nekih ljudi udaljena kilometrima, u metaforičkom smislu. Ja sam išla lijevo, a oni su išli desno. Ja sam išla sama, oni su ostali zajedno. Što bi rekla jedna moja draga prijateljica: „Tako ti grah pao...“ Sve da i hoćeš nešto promijeniti, ne možeš, jer je već sve drugačije...Jebiga, takav je život...