Gurni svoj nos u moju guzicu, tamo još nije bio

srijeda, 08.05.2013.

Kada bi mi netko objasnio zbog čega postoji ljudska potreba da se djela i postupci random ljudi komentiraju i da se o njima priča, vjerojatno bih bila najsretnije stvorenje na ovome svijetu. Jackpot je 0 dobitak naspram otkrića činjenice što je to u ljudima da moraju o nekome pričati...
Istrenirana od svih gluposti koje sam o sebi u životu čula, vjerujem da me više niti jedna stvar ne može izbaciti iz takta. Može me samo dobro nasmijati. No kada netko zaista preduboko gura svoj nos, tada to postaje iritantno do bola. Neke stvari čak i nisu smiješne već postaju žalosne; pogotovo činjenica da netko konstantno kopa po tuđem životu, a svoj nema.
Počela sam žaliti ljude koji pričaju o meni, o meni dragim ljudima i o mojim prijateljima. Možda zbog činjenice jer znam da je nama u životu dobro, dok se život tih nekih svodi na praktički ništa. Ne sjećam se kada sam se zadnji put razljutila na neki trač o sebi. Ne mogu se ljutiti na jadne, bolesne ljude koji pate od nedostatka pozornosti i od nedostatka zanimacije u životu. Ne mogu i iskreno – ne stignem, jer kraj posla, faksa i hobija jedva uspjevam pronaći vremena za sebe.
Zbog čega smo toliko jadni da se spuštamo na nivo komentiranja drugih? Zašto ne krenemo od sebe? Zašto prvo ne komentiramo svoje postupke, pa tek onda tuđe?! Je li možda zbog toga jer bi na sebi pronašli toliko mana da bi se nakon toga sramili upirati prstom u nekog drugog?
Za druge uvijek znamo sve najbolje, za sebe nikada. Trebao je ovo, trebala je ono, kako može ovo, kako može ono. Eto tako, može. Nitko ne može znati što osoba želi, što očekuje i što treba. Nekima su u životu potrebne čudne stvari da budu sretni. Čudne pod navodnim znakovima, jer je tim ljudima to nešto sasvim normalno. Sto ljudi, sto čudi.
Nakon ne znam niti sama koliko vremena provedenog u razmišljanju zašto se ljudi hrane tuđom nesrećom kao vampiri krvlju i zašto imaju potrebu pričati ružne stvari o drugima, došla sam do zaključka da o tome ne treba razmišljati. Takve ljude treba gledati s tugom u očima i sažaljenjem. Zašto se bespotrebno nervirati? Pa ja sam ta koja je svojim životom sretna i zadovoljna, kakav god on bio. Stojim iza svakog svojeg postupka, odgovaram za sebe i za sve što sam ikada u životu rekla. Meni je dobro. Ako je tako, zašto se nervirati pričama koje ne drže vodu i koje su smiješne? Ako su priče o nama jedina stvar koja veseli ljude oko nas, onda im dragi moji, pustite to veselje, jer očito ništa drugo u životu nemaju. Žalite ih, nemojte se ljutiti na njih...
Ako je baš nužno potrebno da zabodu svoj nos u sve predjele mojeg života, neka. Što više, molim vas, gurnite svoj nos u moju guzicu, tamo još niste čačkali. Ako pak niste toliko ludi da doslovno gurate svoj nos u moje dupe, shvatite ovo kao poruku; poruku što mislim o vama i vašim komentarima na moj život. I da..hvala vam što ste mi svojim glupim pričama još jednom pokazali koliko zaista vrijedim i koliko sam sretna u životu. Hvala vam puno i stvarno mi je žao zbog vas, zbog života kojeg nemate i zbog vašeg nosa koji eto, može doprijeti samo do moje guzice...