Kažu ljudi da je mala doza ljubomore u svakoj vezi i više nego potrebna. S time se mogu složiti jer pokoji mali ljubomorni ispad zna biti jako sladak. To je dokaz da je nekome stalo do nas. No sve više oko sebe nailazim na slučajeve u kojoj ljubomora u vezi i u prijateljstvu prevladava i davnih je dana prešla granice normalnog ponašanja...
Ljubomora je patološka bolest. Ljubomora je psihički poremećaj i ljubomorne su osobe bolesnici. Kada netko povremeno pokaže mrvicu ljubomore, to je sasvim u redu. No kada je netko po prirodi ljubomoran, to vodi svemu ne dobrome. Iz vlastitog iskustva znam kako je živjeti s ljubomornom osobom. Isto tako, znam kako je biti u vezi s osobom koja je ljubomorna na svakog tvojeg muškog prijatelja ili poznanika kojeg negdje u gradu pozdraviš. Ne daj Bože da bi se s nekim dopisivao preko Facebooka ili izmjenjujući SMS poruke, jer to dovodi samo do svađe...
Malo za promjenu, ljubomorne osobe s kojima smo u vezi trebale bi shvatiti da je naš život postojao i prije njih. Ako pozdravimo nekog poznanika u gradu ili ako se s nekim povremeno čujemo (jer želimo znati kako je ta osoba, što ima novog kod nje), ne znači da nam je to ljubavnik/ljubavnica, odnosno netko koga viđamo sa strane. Ako je naše društvo mješovito (muško-žensko), ne znači da je netko u našem društvu naš bivši/bivša. Sasvim je normalno da smo u društvu potpuno različite osobe. Društvo je ipak društvo. Imamo zajedničke spike, interne fore, smijemo se glupostima jer nas je ta glupost podsjetila na neku zajedničku uspomenu, pričamo gluposti i zezamo se na poseban način. Ne možemo biti isti u društvu i u 4 zida sa svojom boljom polovicom.
Ono što sam u zadnje vrijeme počela sve češće primjećivati jest ljubomora od strane prijatelja. Jedna je ekipa s faksa, druga je ekipa s posla, treća je ekipa iz ulice, četvrta je ekipa koju upoznamo negdje na sportu, itd. Naš se život ne svodi samo na jedno društvo! To je nemoguće. Logično je da s nekima provodimo više vremena nego s drugima, no nije logično (i nije dobro i nije normalno) kada se osoba počne osjećati kao zarobljenik jednog društva. Posesivnost je usko vezana s ljubomorom; posesivne ispade ne voli nitko, a najmanje slobodni ljudi koji djeluju na (pre)više strana u životu i na taj način poznaju više ljudi i imaju više društva.
Koliko maloumno razmišljanje mora biti kada netko od osobe zahtjeva da uvijek bude kraj njega/nje? Koliko je bezobrazno biti ljubomoran na nekoga jer on trenutno priča s nekim drugim ili sjedi za drugim stolom? Izrazito jako bezobrazno. Prijateljstvo ne trpi ljubomoru niti posesivnost. Grozno je kada osoba postane zarobljenik nekog društva. Ako smo do toga došli, tada ne znam jesu li osobe iz tog društva moji prijatelji, odnosno očito se njihovo 'prijateljstvo' temelji na nekoj drugoj namjeri. A prijateljstvo ne bi smjelo imati skrivene namjere...
Imam puno poznanika s kojima trebam i želim s vremena na vrijeme popričati. Imam oko sebe masu ljudi koje znam i zbog toga odvajam stvari i društva. Nemoguće je spojiti dva svijeta u jedan. Osjećam se grozno kada shvatim da ljudi oko mene ne mogu shvatiti takve stvari. Teško mi je kada vidim ljubomoru u očima svojih prijatelja. Teško mi je kada vidim ljubomoru u bilo čijim očima!!
Ljubomora razdvaja ljude. Zbog nje pucaju veze, zbog nje se obitelji svađaju i raspadaju. Živjeti s ljubomornom osobom nije nimalo lako. I na kraju krajeva, ljubomora nas tjera da prkosimo sebi i dotičnoj ljubomornoj osobi – onda kada nas isprovocira patološkom ljubomorom, a mi ništa nismo napravili. Naravno da ćemo tada reagirati na najgori mogući način – inatom i točno tom stvari za što nas okrivljuju bez razloga. Ako je u pitanju i prevara – da, i prevarit ćemo samo zato jer nas je netko svojom ljubomorom izjebao u zdrav mozak pa da na kraju krajeva budemo i krivi za ono što nas se optužuje.
Neki će reći da nisam u pravu. No vjerujte mi, dobro poznajem ljudsku narav i znam kako će i na koji načim ljudi reagirati. Ljubomora je bolest i zbog nje su pukle sve moje dosadašnje veze. Žalosno je što su moji bivši dečki znali koliko prezirem ljubomoru, ali se nisu htjeli (ili nisu mogli?!) izliječiti te bolesti. Čak ni zbog mene. A voljeli su me i to iskreno...
No bez obzira na silnu ljubav i patnju nakon prekida, i dalje sam uvjerena da je prekid tih veza bio dobra odluka. Kao što će dobra odluka biti i prekid svakog prijateljstva s osobama koje su posesivne i ljubomorne. Moja osobnost jednostavno ne trpi pritisak koji stvara ljubomora.
Budi mi prijatelj, ali nemoj biti ljubomoran kada ti kažem da danas ne mogu s tobom na kavu jer imam dogovoreno s društvom s faksa. Budi mi dečko, ali nemoj biti ljubomoran, kopati mi po fejsu (ko da bi mu i dala lozinku da me traži, moš' mislit) ili gledati moje sms poruke i listu poziva. Ako si mi dečko, voljet ću samo tebe, neću te varati pa sukladno tome ne trebaš biti ljubomoran. Ali i dalje ću imati prijatelje i družit ću se s njima. U slučaju da ti i dalje budeš ljubomoran na NIŠTA, nećeš mi više biti dečko. A ni prijatelj, ako mi budeš kenjao zašto sam otišla nekog pozdraviti i malo popričati s tom osobom, ako sam došla s tobom u društvu.
Ljubomora je patološka bolest. Bolesno ljubomorni ljudi su psihički poremećene osobe. Oprostite mi na takvim grubim riječima, ali znam da sam u pravu...
Ljubomora je zlo!
Post je objavljen 18.02.2013. u 18:56 sati.