Bijeg u bolje sutra

ponedjeljak, 25.02.2013.

Na svijetu postoji barem jedno mjesto kamo se možemo zavući da nas apsolutno nitko i ništa ne diraju. Naše svetište, naša mala 4 zida gdje se uvijek osjećamo dobro, naše utočište mira i naša utjeha od ovog groznog svijeta. Gdje god da se to mjesto nalazilo, jedna je stvar sigurna: tamo bježimo kada više ne možemo sami sa sobom i ovim svijetom.
Pomisao na 250 kilometara udaljenosti od Rijeke za mene je svetinja. Moje 'doma doma', moje Zagorje u trenucima kada jednostavno ništa u Rijeci ne valja, jedino je moje sklonište od svih problema. Bez Facebooka, bez Twittera, bez mailova – doslovno bez brige i pameti. Nije da sam u takvoj pripizdini da tamo ne postoji internet, nego jednostavno kada sam doma nemam vremena za sve te gluposti bez kojih ovdje u Rijeci ne mogu preživjeti dan. Druga je klima gore, drugačije se živi u mojem Varaždinu...
Bježimo li s vremena na vrijeme svi mi daleko od problema i daleko od grada koji volimo, ali koji nas isto tako ponekad umara? Odgovor na to pitanje je pozitivan. Strah od nepoznatog koje je pred nama tjera nas u poznato. Kaotične situacije koje nikako ne možemo riješiti tjeraju nas da ostavimo sve i vratimo se odakle smo došli; tjeraju nas da se vratimo u okruženje koje nam je dobro poznato i u kojem se snalazimo.
Ponekad nam je jednostavno previše posla i ljudi oko nas. Zasitimo se svega i potreban nam je odmor. Ako na vrijeme ne prepoznamo da nam odmor treba, počinjemo raditi gluposti. Greška za greškom. Pa opet greška. Pa opet. Pa opet. I greškama nikad kraja. Kada pogriješimo stoti put, tek tada stajemo na loptu i shvatimo da se nešto treba promijeniti. Za početak promjene, potreban nam je odmor. Potrebno je isprazniti glavu i započeti ispočetka...
Ne idem često kući, odlazim kada zaista više ne mogu. Da, možda je moj prijatelj bio u pravu kada mi je rekao da odlazim samo kada nešto stvarno zas*rem ovdje. Ma ne možda, bio je sigurno u pravu! Ovdje se ne mogu sakriti. Zagorje je već druga priča. Nek me nađu ako mogu, dok ja ležim doma u svom krevetu, okružena najboljom mogućom zaštitom. Gore sam sigurna, koliko god to čudno i smiješno zvučalo.
Svima nam je potrebno da ponekad pobjegnemo pa čak i od svojih prijatelja (koji će mi, usput rečeno, neizmjerno faliti ta tri dana). No isto tako, bijeg je neophodan. Bijeg je u ovom trenutku savršeno oružje za borbu protiv života i kaosa u glavi. Bolje pobjeći i srediti se, nego trunuti i dalje raditi pogreške. Ako će me zbog toga netko nazvati kukavicom, slobodno. Ali ne bježim toliko od problema koliko bježim od same sebe. Taj bijeg mi nitko ne može zabraniti...
Možemo li se srediti bez da s vremena na vrijeme ne pobjegnemo negdje? Nažalost, ne možemo. Previše stvari nas okružuje i previše faktora utječe na nas kada smo u jednom okruženju neko određeno vrijeme. Bježimo da bi nam bilo bolje. Bježimo kako bi se jači vratili nazad. Bježimo da i nama i ljudima oko nas bude bolje. Nije bijeg zlo, on je samo neophodan za normalan život.
Možda nam je u životu suđeno da bježimo. Možda je sudbina tako ispisala stranice našeg života pa se negdje u fusnoti nalazi opaska: „S vremena na vrijeme ova osoba bježi od sebe i problema. S vremena na vrijeme ova osoba bježi u potrazi za boljim sutra...“
Glagol 'bježati' ponekad ne označava čin kukavice. Taj glagol s vremena na vrijeme odnosi se i na pobjednike. Svima treba mira, svima je ponekad potreban bijeg u bolje sutra...