(Ne)sretna pobjeda

srijeda, 06.02.2013.

Neke se bitke vode u potpunoj tišini. Pobjednik ne slavi trijumfom nego u spokojnom miru pokupi svoje oružje i kreće dalje u drugu bitku. Rat još nije završio. Očito ni neće tako brzo...
Znate li onaj osjećaj kada dobijete ono što želite, ali niste zadovoljni? Sve je ispalo i bolje od očekivanog, ali opet nešto nedostaje. Trijumf. Trijumf je taj koji nedostaje u čitavoj priči. Pobjeda koja se proslavi u tišini nije pobjeda. U principu to tako ne bi trebalo biti, ali ljudski je sklop takav da pobjedu bez trijumfa ne prihvaća...
Da bi dobili bitku moramo znati kako manipulirati ljudima. Ženama je to oduvijek nekako bolje išlo. Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena. Manipulatorica, čistokrvna, eto što je žena koja stoji iza uspješnog muškarca (i ovo pišem bez negativne energije prema ženskom rodu). Htjeli mi to ili ne, stvari tako stoje. U današnje vrijeme kada je feminizam ravnopravan svim pokretima u svijetu i kada se više ne treba boriti za svoja prava (jer su prava već odavno izborena, barem u većini zemalja), takve su igrice postale nepotrebne. Čemu manipuliranje, kada i sama može postići sve ono što i njezin muškarac? Ne samo da sve to može postići, nego može biti i uspješnija od njega. Imati 'lutku' ispod sebe kojom će manipulirati postalo je zamorno; barem onim ženama koje su se naučile brinuti za sebe bez ičije pomoći.
Bitke koje dobivamo protiv muškaraca postale su dosadne. Rađe se borimo protiv vremena, šefova, posla ili pak drugih žena. Protiv svega ćemo, samo nemojte da moramo protiv njih. Tim se bitkama ne veselimo i pobjede nad njima postale su nesretne. Pobjede su ravne porazima. Zašto je to tako? Pa jer ih ili volimo (mada nekad to ne zaslužuju) ili nam previše znače (mada nekad to ne zaslužuju).
Lako je izmanipulirati nekoga. Dvije lijepe riječi, tri još ljepše manire i eto ti vraga – dobivaš sve što poželiš. Svaka dobra i pozitivna stvar na ženi u trenutku kada ona to poželi postaje veliki plus; plus koji se pamti i o kojem se govori. Žena to itekako osjeća, ali se i dalje ne osjeća sretno mada je u još jednoj bitci glatko pobjedila.
Poanta ove moje duge rasprave jest: nije poanta dobiti bitku, poanta je dobiti rat. A kada dobijemo rat, prorade osjećaji. Odnosno, osjećaji se već počnu javljati nakon nekoliko bitka. Umjesto da budemo superiorne, mi glupače razmišljamo srcem. Plačemo kada pobjeđujemo, jer nije to ono što smo željele; jer je to samo još jedna bitka u nizu. Dobivena...I jer nam nešto u toj cijeloj priči fali...
Kako dobiti rat – to je pitanje! Možda bi ponekad trebale i izgubiti da bi na kraju u konačnici pobjedile. Možda to manipulatorsko smeće u nama ponekad treba dići ruke od svega i ostaviti se vječitog zapetljavanja i otpetljavanja končića. Koliko više trijumfiramo, toliko smo superiorniji i dalje cilju. Ali, bez trijumfa nema pobjede...
Izgleda da je svaka naša dobivena bitka zanemariva. Izgleda da ne znači ništa. Sve je to samo natezanje: povuci-potegni. Možda smo u trenutku pobjede sretni, no ta je sreća prolazna kao sniježne pahulje u podneblju mediteranske klime. Ne zadržavaju se dugo, baš kao ni naša sreća kada uspijemo izmanipulirati u svoju korist i dobiti ono što smo u tom jednom malom trenutku htjeli.
Rat je završen kada se pobjeda proslavi trijumfom. Rat između muškarca i žene završava u onom trenutku kada se zaista pred svima i od srca možemo veseliti tome što smo postigli. Sve ono prije je zanemarivo. Povuci-potegni, kao što rekoh...
Nesretne li (još jedne) pobjede! U bitci naravno, jer ovdje se ratu ne vidi kraja...