Leptirići

subota, 09.02.2013.

Sve više razmišljam o tome da kupim neki opasan pesticid i popijem ga, da oni glupi leptirići u trbuhu krepaju.
Dogodi se i nama, hejterima romantike i slatkog šaputanja na uho, da ponekad osjetimo 'leptiriće u trbuhu'. Moram priznati da ih mrzim iz dna svoje duše, jer se jednostavno ne znam kako ponašati u toj situaciji. Je li moguće da svi principi i sva teorija o nepostojanju romantike samo jednim pogledom ili jednom porukom padaju u vodu?
Očito je moguće. Romantika postoji, samo je u današnje vrijeme postala društveno neprihvatljiva. Zašto? Pa vjerojatno zbog toga što se ljudi svako malo razočaraju u ljubavi i to jedno razočaranje za njih znači kraj jedne ere. Pametni bi rekli da treba i dalje vjerovati u ljubav. Mi blesavi to odbijamo, bojimo se nakon razočaranja približiti bilo kome i na taj način tjeramo sve potencijalno lijepo od sebe.
Zašto smo tako tvrdoglavi? To samo dragi Bog zna. Jednom kada se uvučemo u svoju čahuru, ljubav nam postaje bljak, a svako potencijalno zaljubljivanje za nas je nešto neprihvatljivo i čudimo se tome kao da nikada prije to nismo doživjeli.
Je li ljubav na prvi pogled moguća? Ma naravno da je moguća, ali se dogodi jednom na sto parova. Zaljubiti se na prvi pogled malo je jednostavnije nego nekoga zavoljeti na prvi pogled. Postoje osobe koje smatramo privlačnima čim ih ugledamo. I za to krivim oči! Oči su ogledalo duše, tako kažu; a ja im u potpunosti vjerujem.
U pogledu su počele frcati iskre, dvije riječi bile su dovoljne da se dvoje ljudi nađe na istoj valnoj duljini i eto ti leptirića. Da da, onih dosadnih u trbuhu, koji se pojave samo na spomen osobe koja nam se sviđa. Jesu li ta stvorenja pokazatelj zaljubljenosti? Jesu! Ne bismo reagirali tako da se radi samo o običnoj privlačnosti (jer budimo realni, privlači nas dnevno 100 stvari koje vidimo oko sebe. Nova haljina, dobar auto; a u njih se ne možemo zaljubiti).
Što napraviti s tim leptirićima? Popiti otrov da ih uništimo ili im se prepustiti i dozvoliti im da nas odnesu u svijet zaljubljenosti, romantike i slatkih šaputanja na uho? Trebamo li se prepustiti njima i srcu ili razumu?
Ono što tjeramo od sebe obično nam s vremenom postaje još slađe, draže i privlačnije. Ništa nije nemoguće – pa ni ljubav koju u svojoj glavi smatramo nemogućom. Ono što nas privčali unatoč tome što to percipiramo kao 'nemoguću misiju', obično je ono pravo! Leptirići ne lažu; oni su odraz najiskrenijih osjećaja koje netko pobuđuje u nama. Koliko god ih mi željeli otjerati od sebe, jednostavno ne možemo. Ti mali demoni ne spavaju i uvijek se jave u krivom trenutku da nas podsjete na ono što osjećamo.
Što bi se dogodilo kada bi im se jednostavno prepustili? Možda baš to što im se odupiremo njima daje još više poticaja da nas napadaju 'u krivim trenucima'. Možda nam žele poručiti da smo u krivu ako odbijamo ljubav, romantiku i zaljubljenost. Možda nam žele dokazati da zaljubljenost na prvi pogled itekako postoji i da to nije loša stvar. Baš naprotiv, to je nešto najslađe i najljepše što nam se može dogoditi...
Vidim da su na mene opasno počeli djelovati. Pokušala sam ih otjerati i uništiti...ali jednostavno ih je previše! A ma jebite se leptirići, vodite me kuda hoćete...
Izgleda da ne mogu više protiv sebe...