Ja protiv mene - nemoguća misija

srijeda, 20.02.2013.

Sve prepreke u životu čovjek lako pređe. Osim jedne. Ta jedna oduvijek nam je stvarala probleme i nikada je s lakoćom nismo prelazili. Čak bih se usudila reći da je ta prepreka jedina koju nikada do kraja nismo prešli. Radi se naravno o prepreci koju si u životu postavimo mi sami...
Koliko nam se puta u životu dogodilo da se bezuspješno borimo sami protiv sebe? Bezbroj puta! Sami sebi smo najveći neprijatelj; neprijatelj, kojeg jednostavno nismo u mogućnosti pobjediti nikada i nikako. Kako protiv sebe? Jeste li se ikada to zapitali?
Što nas natjera da se uopće pokušamo boriti protiv sebe? Pa za početak zdrav razum i pokoji glasić sa strane (obično taj glasić dolazi od naših prijatelja). Riječi „...ajde barem jednom budi pametan/pametna i slušaj me...“ vjerojatno smo čuli već tisuću puta. No možemo li se opametiti, biti razumni i slušati nekoga, dok nam istovremeno srce govori drugu stvar? Možemo li se oduprijeti govoru srca, njegovim otkucajima i magičnoj privlačnosti koja dolazi iz tog čudnog organa i tjera nas na još čudnije stvari?
Jesmo li svjesni da ćemo zbog slušanja onog što nam govori srce činiti pogrešku za pogreškom? Jesmo li svjesni da nas ta magična privlačnost može dovesti do samog dna?
Nakon nekog vremena postajemo svjesni toga, no i dalje ne činimo ništa kako bi se izvukli iz tog kaosa. Počinjemo razmišljati, no zaključka nema. Naš odgovor i naša opravdanja uvijek započinjemo riječju ALI. Ali on je dobar. Ali on nije takav. Ali on mi se sviđa. Ali zbog njega/nje upropaštavamo svoj život, blago rečeno. Ne razmišljamo normalno, ne reagiramo normalno i kada sve zbrojimo 'ali' i povođenje za osjećajima (odnosno srcem) u stanju su nas upropastiti. I to samo kako upropastiti!
Zašto više vjerujemo srcu nego razumu? Zašto ne možemo protiv sebe? Zašto, zašto, zašto? Zašto patimo, a mogli bismo biti sretni? Zato jer je ta patnja zapravo usko povezana s našom srećom i našom sadisfakcijom. Koliko patimo zbog toga što slušamo svoje srce, istovremeno smo toliko i sretni. Samo što zbog patnje ne osjećamo baš sreću. Nešto mi se čini kao da se sakrije ta sreća u određenim trenucima...
Sami sebi najveći smo neprijatelji i protiv sebe jednostavno nikako ne možemo. Koliko god to htjeli (i morali), jednostavno je nemoguće. Utapamo se u vlastitoj lokvi suza i patnje i što je najgore – NE ŽELIMO se maknuti metar dalje da izađemo iz nje. Stojimo i čekamo bolje dane. Stojimo i čekamo da dođe sunce i da lokva presuši. Stojimo, jer se bojimo da će sve to nestati ako se odmaknemo...
Pa očito nam onda to nešto (ili netko) puno znači kada svjesno postajemo žrtve samih sebe. Mora da su u pitanju emocije kada znamo da ne činimo ništa, a trebali bi. A kako da činimo? Kako da se borimo protiv samih sebe? Kojim oružjem, kada svake sekunde koje razumno razmišljamo osjećamo grč u želucu? I što je najgore, tek kada se 'prebacimo' i ponovo počnemo razmišljati onim blesavim organom (koji bi inače trebao služiti za pumpanje krvi), tek tada prestaje grč i tek tada nam je bolje.
Biti pametan ili ne biti pametan? Ići za srcem ili za razumom? Postupiti dobro i patiti jer nismo išli za svojim osjećajima?! Teška odluka. Teška borba između mene i mene...
Preteška...