Nekako sam naučila u tišini padati i uzdizati se, te u nekom međuprostoru lizati u tišini svoje rane. U periodu pada, to zna svatko tko je padao, prisutan je razdirući osjećaj nevjerice pomiješan sa osjećajem mirne izvjesnosti o neizbježnom. No, što više padova čovjek doživi, osjećaj nevjerice se umanjuje, a osjećaj izvjesnosti pojačava, pa sve počinje sličiti slobodnom padu kojem se treba prepustiti, jer ionako se ništa ne može učiniti. Zasigurno i ne treba, krila se najlakše lome ako se pokuša letjeti naopako. I glava, naravno. Zanimljiv je ustvari taj međuprostor u kojem ližem rane, jedan vakuum prostor s nevidljivom opnom i zvučnim izolacijama najviše tehnologije – niti koga čuješ, niti vidiš, a um i tijelo su ti tako ugođeni da nitko niti tebe ne vidi, negdje si duboko u sebi, a ono vani uopće i nisi ti, ma što tko mislio. To je međuprostor mučnina, bljuvanja, tihih urlika, ispijanja gorkih napitaka, ali i mirisa dubokih šuma i vlažne zemlje, niskih srebrnih izmaglica koje se vuku po mekoj mahovini, mirisa tople krvi sa polizanih rana. Padnem nekako zadnjih godina uz isti potok sa kojeg zaimam tekućicu i hladim čelo, a sve mi se više čini i da uvijek padnem na posve isto mjesto, prepoznajem već po imenu neko drveće i kamenje, bit' će zasigurno to isto mjesto i slijedeći puta. I okrećem glavu prije podizanja uvijek na istu stranu, tamo prema rubu šume gdje neuništiva svjetlost biva sve sjajnija. Naučila sam i u tišini podići se iako pjesma u meni burno pjeva, titraju strune. Krv kola. Oduševljenje i burna radost nekako ne priliče situacijama koje su već toliko uobičajene da postaju isto toliko izvjesne kao i padovi. Pad. Strpljenje. Oporavak. Život. Uvijek i ponovno. Ipak, postoji jedna točka, sićušna poput zrnca prašine i ogromna poput svemirskog upitnika, sakrivena u granama hrasta, samotitrajuća u vlastitom održanju. To je točka sumnje. Zar uvijek? Do kada? Jer jednom, jednom u nepoznatom trenutku pad može biti konačnica, u onom trenutku kad se u međuprostoru ne može više prepoznati svoje utočište. Tada si vani i van sebe urličeš glasno, uzalud tražeći neznano nešto. |