|
Negdje sredinom dana srela sam Paula. Paul je slikar. Slika ženske aktove u akvarel tehnici. Blijedo, vodenasto, prozirno. Kaže da su žene baš takve, prozirne. Ali bradavice žena na njegovim slikama pokazuju suprotno. Crvene su poput zrele trešnje i najčešće narušavaju kompoziciju slike. Smješta ih uvijek negdje sa strane. Blijedi pubis u sredinu, crvene bradavice sa strane, tako da kad slika dođe na zid, izgleda kao da visi koso. Bradavice uvijek pretegnu, čak i kad su dojke male. Ali malo je njegovih slika na zidu. Većinom završe u ladici. Njegovoj. - Zovem te već par puta na mobitel, ali se ne javljaš. Moram ti nešto reći. Opljačkan sam. - rekao mi je u jednom dahu, tihim, ali uzbuđenim glasom. - Kako, opljačkan? Pa što se ima kod tebe pljačkati? Paul ne prodaje svoje slike i godinama živi od socijalne pomoći i donacija. U stanu pokojne majke u kojem je još uvijek njena sofa presvučena crvenim, olinjalim plišom. I antikni stolić sa intarzijama. Intarzije su nekad, prije nego je Paul na njima smjestio svoje bočice, bojice i kistove, predstavljale šahovsku ploču. Paul mi je jednom u povjerenju ispričao kako se njegova majka dobro razumjela u damin gambit i mogla je pobijediti svakog muškarca, čak i velemajstora. Svaki bi na kraju završio na njenoj sofi. Matiran. - Da nisu odnijeli mamin antikni stolić? - upitah, jer stolić mi je prvi pao na pamet. - Glupost - reče Paul - nitko nema pojma da je to antikni stolić. Osim tebe - doda pogledavši me ispod oka. – Ukrali su neke moje slike. Paul nikad nije pokazivao talent za šah. Samo za slikanje. Povjerljivo me uzeo pod ruku i predložio da će mi sve ispričati uz nekoliko poteza kistom. Jer, kako je rekao, od noćas svrbe ga prsti, onako kako svrbi inspiracija, pa bi želio da mu poziram. Pomislila sam kako se Paul uopće ne mijenja. Izgledao je jednako mlad kao prije desetak godina kad sam ga upoznala, a tada je već bio dohvatio četrdesetu. Kosa mu je, doduše dobila više sijedih, ali je još uvijek bila vezana zelenom kožnom vrpcom u repić. Zelenom vrpcom s perlicama od žada na krajevima. I mirisao je isto. Na boje. Na tisuće nijansi boja. - Jesam li se ja promijenila? – upitala sam ga ležeći na crvenoj sofi njegove majke. - Jesi. Na bolje. Paul je uvijek znao što treba reći. I kako slikati da bi riječi bile istinite. Stajao je sa kistom u ruci i skicirao moje obrise po zraku. Pa na papiru. Ponekad bi se malo odmaknuo, zažmirio i zabacio glavu. Pa bi prišao i namjestio mi koljeno. Pa glavu, podižući mi malo bradu. Zagledavao se u posudice s bojama, u moje oči. Doticao mi bradavice. I ne samo bradavice. Odabirao moje boje. One na koži i one ispod kože. - Brava nije obijena. Znaš ti mene, ponekad zaboravim zaključati vrata. Kad sam se navečer vratio, odmah sam vidio da je netko ispremetao slike i da neke slike fale.Točnije, tri slike. Tvoje. - Zar samo moje? Po čemu su moje drugačije od drugih? Misliš da bi me netko mogao ucjenjivati? - Hm. I to sam pomislio. Ali, tko te uopće može prepoznati na tim slikama? Ni na jednoj ti se ne vidi lice. Oboje smo ušutili. Paul se posvetio potezima kista. Dok se plava boja razlijevala niz moje bokove, ja sam gledala Paula. I stolić za šah na kojem već dugo nije odigrana nijedna partija. Bar ne ona u kojoj bi ja bila kraljica. Kažu da je u šahu najvažnija taktika. I predodžba. Misliti unaprijed, ne samo o svojim potezima, nego i o potezima onog drugog. - Znam! Tvoje su slike najbolje od svih. Moja najbolja djela. Zato su ukradene - rekao je Paul odjednom. – Lopov mora da je znalac. Razumije se u umjetnost – pojasnio je podižući pogled. I dodao – ili u modele. Pomislila sam da se lopov bolje razumije u šah nego u umjetnost, ali nisam glasno izrekla tu misao. Dok je Paul povlačio zadnje poteze kistom, prisjetila sam se prošle večeri. Bilo je lako ući u nezaključan stan, u vrijeme Paulove obavezne večernje šetnje. Izvući tri svoje slike sa dna ladice, gdje su nekoliko mjeseci stajale neopravdano zaboravljene. Izbaciti ostale iz ladice. Razbacati ih. Napraviti malo nereda. Svoje slike odnijeti doma, u svoju ladicu. Obično kad izgubiš nešto, onda tek vidiš koliko ti je to važno. Toliko važno, da si ponekad spreman sve učiniti da to ponovno dobiješ. - Bilo je vrijeme da te ponovno slikam, zar ne? – Paul je zadovoljno ubacio kist u plavu staklenu bočicu i okrenuo sliku prema meni. - Da, lopov ti je ustvari učinio uslugu – nasmijala sam se. – Stvorio si remek djelo. A sada je vrijeme za završnicu, pomislila sam. Jer, uvijek su mi s Paulom bile najbolje završnice. Preporuka:Partija šaha Vijest za nesvijest s naslovnice - knjigu "Blog priče" u nakladi Zoro konačno možete kupiti i - čitati. Hvala Bookaleti i ekipi što su se potrudili da blog priče budu ukoričene. |
