|
Da parafraziram Johna Maxwella Coetzeea – što se godina više bliži kraju, učim voljeti nerad, ali zapravo onako kako on nije mislio, već upravo kao krpice slobode potajno otkinute od prisilnog rada, da u njima uživam besposleno. Ne podajem sebe vremenu, nego poklanjam vrijeme sebi, a to mi se čini velikom razlikom. Omatam ga u male blistave poklone, bez namjere da ga iskoristim za bilo što i poklonim bilo kome drugome osim sebi samoj. Dio našeg vremena nam ukradu, dio izmame od nas, a dio koji preostane, neprimjetno se izgubi , rekao je Seneka. Ne gubite, stoga svoje vrijeme, poklonite ga sebi, malo više nego što ste to činili do sada. Sretna vam Nova 2007. Cmok! |
|
Jeste li kada u neko obično, najobičnije poslijepodne,dok vani štipa rosulja za promrzle ruke ušli kroz ona obična, svakodnevna vrata u toplinu vašeg doma? Sigurno jeste. Pa vam nosnice zapahne miris vanilije i cimeta iz pećnice, a psi vam grickaju sve prste na promrzlim rukama, mašući svojim repićima. Pa uz to dobijete najljepši osmijeh na svijetu i poljubac u promrzli obraz samo zato što ste se pojavili. I izujete čizme a kroz slobodna stopala projure trnci od ugode. Ako niste to već dobili, želim vam da dobijete – toplinu doma, radost i osmijeh vaših najmilijih. Ako ste dobili, želim vam da isto ponovno i ponovno dobijete. I da isto darujete, uvijek i ponovno. Sretan vam Božić u toplini vašeg doma. |
|
Jučer mi se desila jedna zanimljivost. Iako ovdje uglavnom pišem priče i pjesme, ovo je prilika da odstupim od uobičajene tematike i spomenutu zanimljivost podijelim s blogerima. Naime, jedan moj komentar proglašen je spamom. Pokušala sam ga poslati nekoliko puta, ali nije uspjelo. Jasno i glasno je pisalo – spam. Ne možeš poslati spam! Prvo sam se nasmijala, poslije sam se uozbiljila. Razmislila. Uputila mail uredništvu bloga. Nitko mi nije odgovorio na moj upit - što je spam u tom komentaru? Pa sam ponovno pročitala nekoliko puta. Čitajte i vi, ako vam se hoće, naravno. Komentar je upućen na Iridin post i glasi ovako: Zanimljivo je, ustvari, kako jedan zagriženi kritičar New Agea sasvim zgodno objašnjava to što mu je "trn u oku"...istovremeno je zanimljivo kako sam nije u mogućnosti pročitati to što je napisao..pa nije svjestan kako se njegova osuda lijepo pretvorila u obranu onog što napada....o alternativi i modernoj medicini već sam ranije rekla što mislim - čovjek bi trebao biti dovoljno mudar da upotrijebi sve ono što je korisno za njegovo zdravlje, bila to neka zapadu (i kršćanstvu)strana davnovremenska tradicija ili ultramoderni medicinski zahvat ( uz napomenu onog što sam već rekla - nisam pristalica davanja organa, osim onih koji se mogu prirodno obnoviti, kao krv, koštana srž ili jetra)...draga irida, pozdravljam te...malo vremena sam imala ovih zadnjih dana, pa sam i propustila štošta od onog što si napisala..možda uhvatim vremena vratiti se unatrag na tekstove...ako ne, ukrcati ću se u današnji vagon tvog predivnog vlaka...pa putujmo dalje....i neka ljubice zauvijek cvjetaju tvojoj mami i svim divnim majkama ovog svijeta..pusa* U citiranom komentaru, naravno, nema nikakvog spama, kažem ja sebi. Definicija spama ustvari je jako promjenjiva, ovisno o tome tko određuje kriterije. Zašto i po kojim kriterijima je ovo proglašeno spamom, to zna samo darius. Možda je stvar u predugom komentaru, kako god to bila glupost, jer spam mogu biti i dvije-tri riječi. Možda je doista u tekstu i upotrijebljena neka "opasna" riječ, npr. New Age ili "trn u oku"..ma tko zna?! Osobno mene kao tvorca ovog spama više smeta to što darius nije odgovorio na mail koji sam mu uputila...to pokazuje potpunu neosjetljivost i nedostatak poštovanja prema blogerima. Naravno, to mu može biti, jer jedan ili sto blogera više-manje neće ugroziti opstanak bloga, komu ne paše - slobodno mu je otići. Ali ja neću otići. Ovdje pišem svoje priče i crtice, ovdje sam bloger dvije godine. Pa da, sad se sjetih, 12. prosinca moj blog je navršio dvije godine. Sitnica kao što je proglašavanje nekog mog komentara spamom je doista samo sitnica, pa ipak izaziva u meni znatiželju. Jer, možda je to specifična čestitka za moju dvogodišnjicu blogarenja? A možda slijede i nova iznenađenja, možda će se čestitka upotpuniti brisanjem ovog mog posta. Ili brisanjem cijelog mog bloga s Almost cool liste, zašto ne? Doista, može li se cijeli post koji nije spam, proglasiti spamom? Vidjet ćemo, ako ovdje osvane prazna rupa, biti će to dokaz da može. Usput mi je sada palo napamet da otvorim natječaj. Nagradno pitanje glasi: Što je spam u ovom komentaru? Pobjednika će proglasiti darius, naravno, ako mu se bude htjelo. Nagradu dijelim ja. Skromnu. Obični osmijeh. |
|
Kuće obojene crveno, ružičasto, žuto. Poput cvjetnog vrta. Uredne cvjetne gredice na blijedom popodnevnom suncu. Rascvjetani prosinac. Neobično. Izgubila sam se. Ulice imaju uredno i jasno napisane nazive, pa ipak ne znam gdje sam. Neznam čak ni što ovdje radim. Okoliš primjeren nekom simboličnom snu. Bila je nekad ovdje livada, prostirala se tamo negdje do rubova šuma. Čini se da ni šuma više nema. Bilo je i jedno drvo, divlja šljiva . Ovdje negdje. Nas dvije, jednakog imena, sjedile bismo u njenom hladu. Ona mi je govorila da će mi pokazati kako se ljubi. Pokazala mi je, ali sam poslije zaboravila. Kod prvog muškog poljupca. Crvene kuće, žute kuće. Crvena sa bijelom ogradom i zelenim čempresima. ( Mogu li se čempresi saditi u studenom? Jednom sam ih sadila baš u studenom, u pretvrdu zemlju. Ipak su uspjeli, narasli su visoko, visoko, potrebne su ljestve da bi im se podrezali vrhovi. Zato ih više i ne podrezujem, neka se izrode. Kažu – izroditi će se, a onda ćeš ih morati posijeći. Nikad nisam posjekla nijedno stablo, nijedan grm, osim jedne juke koja je istrulila preko zime. Ali, to i nije bilo stablo. Možda je vrijeme da to učinim, da posječem svoje čemprese. Možda je vrijeme, ali neću moći.) Žuta kuća sa drvenim ograđenim vrtom. Samo jedno mlado drvo, bez ijednog lista. Bezimeno. Izgubila sam se i samo stojim tako, naslonjena na auto i čekam. Uvjerena sam da se može prizvati svaki događaj i svakog koga se zamisli. Neograničene mogućnosti. Pitam se samo, što da radim s tim neograničenim mogućnostima ovdje u nepoznatoj ulici, na nepoznatom mjestu koje je nekad bilo poznato, a sada se izrodilo. Ima li netko koga bih prizvala, a da se nije izrodio? I da dođe, dali bih ga znala slušati, onako da stvarno čujem što govori. Da razumijem što misli. Kao ispod šljive na livadi. Pokazala mi je kako se ljubi. Pokazala mi je kako se ljubi. Pokazala mi je kako se ljubi. Naškubila je svoje mesnate usnice i priljubila ih uz moje. Rastvorila ih jezikom. Pokazala mi kako se ljubi. Ružičasta kuća. Niz ružičastih kuća. Uz njih sam skrenula ovdje, lijevo, umjesto desno. Drugačije je kad se gleda nacrt, gledala sam ga neki dan na zidu, u nekom uredu nekog graditelja. Slučajno. Na nacrtu budući park, buduće fontane. Naopako kad se dođe s glavne ulice. Kažu da se radi o prostornoj inteligenciji. Loše snalaženje u prostoru, dovede te gdje ne treba. Ili samo slučajno gdje treba. Nikog nisam prizvala, pojavio se neki čovjek, izgleda – budući stanar. Neprimjereno je bilo tako stajati, neprimjereno je bilo reći da sam zalutala, ovdje u ulicama jasno napisanih naziva. Neprimjereno je bilo šutjeti. Neprimjereno je bilo ljubiti se pod šljivom. S nekim jednakog imena. Na mjestu neke buduće ružičaste kuće boje njenih usana. Kad se hoće i mora, brzo se pronađe put i među nepoznatim ulicama jasnih naziva. Da se stigne kući. Kod kuće je zazvonio telefon. Rekoše mi, stradala je pod kotačima nekog teretnjaka u koji se zabila preletjevši na drugu stranu, na Strada di Sole, negdje u Italiji. Prizvala me pod šljivu na livadi, punoj ružičastih kuća. Pokazala mi kako se ljubi. |
|
Bila sam još dijete kad je ona bila već stara, a možda i nije, jer patuljci uvijek izgledaju starije od svojih stvarnih godina. Bila je maskota sela, svakodnevna sitnica na koju se uvijek popikavaš a koja se ne može zaobići. Kad su ljudi htjeli pokazati dobrotu, govorili su o njoj kao o ženi, ali obično su je zvali samo imenom ispred kojeg su malo tišim glasom izgovarali riječ:mala, kao da je time odvajaju od uobičajenog. Stvorena je, rekoše, davno u nekoj noći vještica, kao gemišt nekog incesta , ali nitko nikad nije znao reći tko su joj majka i otac i kada i gdje je rođena. Stara bajtica zaglavljena na rubu sela, uz rijeku, oduvijek je bila njezin dom. I kad je selo postalo grad, on se širio na drugu stranu, ostavljao je taj komadić netaknut i kao da ga je time poštedio neumitne prolaznosti. Ili mu nije bio bitan, jer šumu i grmlje cesta je raskrčila samo do granice. Neke granice. Nitko, koliko ja znam, nije je posjećivao, ali je ona bila prisutna svuda sa svojim blagim osmjehom i dječjim glasićem kojeg godine nisu zasitile, uvijek u žurbi, ili se samo tako činilo zbog sitnih koraka kojih je više trebalo učiniti za savladavanje iste udaljenosti. Nije ulazila u kuće i domove, samo je prolazila ne dodirujući čak ni plotove, pozdravljala svakog imenom, zastajkujući i brbljala o uobičajenim stvarima. Ponekad je u ruci nosila vrećicu, ali uglavnom su joj ruke bile prazne, kao da su joj bile potrebne za ritam koraka. Nitko je nije pitao kamo ide, kao da su svi znali ili kao da nije trebalo znati. Susretao si je na željezničkoj stanici kako maše nekom u odlazećem vlaku, pred školom kako čeka nečije dijete da ga otprati kući, u šljiviku iza nečijeg dvorišta ili daleko u šumi u podnožju nekog hrasta s ubranom gljivom u ruci. Posljednjih desetak i više godina postala je samo povremeni zapis u sjećanju, više zaboravljena nego prisutna, a da me netko pitao, vjerojatno bih rekla da više ne hoda ovim svijetom. Ali nitko više i nije pitao, nitko je nije ni spominjao. Mirisi zemlje,mahovine i sjenokoše ustuknuli su i razrijedili se pred mirisom asfalta i ispušnih plinova, nogostupi su zamijenili seoske puteljke i njima su prolazili neki novi ljudi s novim pitanjima. Patuljcima tu nije mjesto. Ni vrijeme. Ali neki dan ugledah je kroz zavjese, u nekom trenutku koji je prevario vrijeme koračala je nogostupom svojim sitnim koracima. Zablenula sam se kao da vidim duha i širom otvorila prozor da se uvjerim da njezin lik nije samo aroma u nosnicama, ona aroma koja ponekad stvara nejasne slike koje kad ih želiš smjestiti u neko vrijeme i prostor nestanu i rasplinu se nepovratno. Bacila je pogled prema meni, razvukla usta u osmijeh i mahnula na pozdrav. Ista sijeda kosa upletena u pletenicu i podignuta na vrh glave, ista suknja sitnih cvjetića na crnoj podlozi i crni kaputić sa zlatnim gumbima. I cipele sa vezicama,malo prašne od seoskih puteva. Ili nogostupa. Možda sam joj bila smiješna sa svojim čuđenjem nečemu čemu se ne treba čuditi, ali nije to pokazala. Zamirisalo je na one divlje irise s rijeke, kojih već odavno nema. /2005/ |
|
Vrata su svakako jedan od najgenijalnijih izuma čovjeka.Obično ih zamišljamo kao ravnu drvenu plohu određenih dimenzija sa mehanizmom za otvaranje i zatvaranje pod nazivom – brava.Ta se brava otvara ključem (postoji bezbroj vrsta ključeva), a postoji i kvaka koja se koristi ako vrata privremeno nisu zaključana, nego samo zatvorena . Da se može ući i izaći. Iza vratiju nalaze se obično prostori vrlo različitih namjena. O toj namjeni obično ovisi i vrsta vrata, njihova debljina, veličina i izgled, a naravno, i mehanizam za otvaranje i zatvaranje. Ljudi često vrata postavljaju na neobična mjesta i s tajanstvenom namjenom. Jednom sam vidjela vrata nasred velike livade tratinčica. Stajala su naizgled ničim poduprta i zatvorena. Šetači koji su tuda prolazili zastali bi pred njima i diskutirali o tome kuda ta vrata vode i kako ih otvoriti. Naime, vrata su bila zaključana. Pred tim vratima i oko njih s vremenom se sakupila masa đogera i maratonaca koji su tu zastajkivali, a većina ih je slijedeći puta ponijela i vreće za spavanje pa su tu noćili, sve u očekivanju da će naići netko tko ima ključ ili bar netko tko zna kuda ta vrata vode. Najrevnija je bila jedna starija gospođa koja se doslovno tu preselila i smjestila uz sama vrata. Ljudi su pričali da možda u podnožju na vratima piše neka šifra i da gospođa sakriva taj natpis stvarima koje je tu dovukla. Jednom se jedna grupica udružila, dograbili su stariju gospođu i odvukli je na rub livade, a stvari joj razbacali okolo. Dugo ih je poslije tražila dok je sve pronašla, ali mjesto kraj vrata više nije mogla dobiti. Netko se drugi tu smjestio. Šifre doduše nije bilo, ali ljudi su bar znali da je nema. Ipak su dogovorili dežurstva uz sama vrata i izmjenjivali se prema dogovoru. Jednom su se dosjetili pa su angažirali jednu privatnu detektivsku agenciju da traži ključ, ali koliko znam, do danas nije pronađen. Smjestio se tu jednom i jedan lutalica koji je na svojim putovanjima vidio i upoznao mnoge daleke i čudnovate krajeve. Pričao je da ljudi često postave vrata na nepotrebnim mjestima, a onda i izgube ključ, pa ga godinama, a ponekad i cijeli život traže i nikako se ne mogu sjetiti gdje su ga i kada izgubili. Većina više niti ne pokušava otvoriti vrata, niti više znaju zašto su tu, pa na kraju na njih i zaborave, te obično kupe neka nova i bolja. On je bio uvjeren da su i vrata na livadi jedna od takvih vrata, ali ljudi mu nisu vjerovali. Tko bi bio tako lud staviti na livadu vrata koja ničem ne služe? Jednog je dana nad livadom proletio helikopter i bacio veliku količinu letaka šarenih boja u kojima se sve zainteresirane obavještavalo da su na jednoj drugoj livadi pronađena vrata koja su po svojoj monumentalnosti i izradi daleko nadmašivala ova vrata i da je pokraj njih već otvorena ustanova koja će se baviti proučavanjem njihovog porijekla i otvaranja. Ustanova je pozivala sve zainteresirane da u tome sudjeluju, sa obećanjem da će oni posebno revni imati prednost jednog dana pri ulasku. Na letku nije pisalo, ali su dobro upućeni već šuškali da su ta druga vrata, vrata samog Raja, pa su brže-bolje pokupili svoje stvari i preselili se na drugu livadu. Kad su svi otišli iza njih su ostale hrpe smeća, pa je trebalo angažirati komunalne tvrke koje su nerazgradive otpatke prikupile i u kamionima odvezle na neko drugo područje. U tim akcijama čišćenja nestala su i vrata, možda ih je neki nesavjesni radnik utrpao s ostalim smećem u neki kamion ne znajući za njihovu važnost. Što se s njima dalje desilo, vjerojatno se nikad neće saznati. No, prošlo je još nekoliko godina dok su kiša, snijeg i vjetar isprali sa livade i one nevidljive čestice smeća , kako bi ponovno mogla niknuti prva mlada travka. Danas dok sam šetala livadom zastala sam na trenutak i bacila pogled oko sebe. Livada je bila puna tratinčica koje su svoje male bijele glavice otvarale suncu. Da nisam ranije sama vidjela svojim očima, nikad ne bih povjerovala nečijoj priči da su ovdje nekad stajala neka zatvorena vrata za koja nikad nitko nije pronašao ključ, niti ih uspio otvoriti. Dok sam tako stajala usred sunčane livade, jedan je vrabac preletio u veselom i bezbrižnom letu upravo kroz mjesto gdje su stajala ta vrata i nestao mi ispred očiju u bljesku sunca. /2005./ |
