Kuće obojene crveno, ružičasto, žuto. Poput cvjetnog vrta. Uredne cvjetne gredice na blijedom popodnevnom suncu. Rascvjetani prosinac. Neobično.
Izgubila sam se. Ulice imaju uredno i jasno napisane nazive, pa ipak ne znam gdje sam. Neznam čak ni što ovdje radim. Okoliš primjeren nekom simboličnom snu. Bila je nekad ovdje livada, prostirala se tamo negdje do rubova šuma. Čini se da ni šuma više nema. Bilo je i jedno drvo, divlja šljiva . Ovdje negdje. Nas dvije, jednakog imena, sjedile bismo u njenom hladu. Ona mi je govorila da će mi pokazati kako se ljubi. Pokazala mi je, ali sam poslije zaboravila. Kod prvog muškog poljupca.
Crvene kuće, žute kuće. Crvena sa bijelom ogradom i zelenim čempresima. ( Mogu li se čempresi saditi u studenom? Jednom sam ih sadila baš u studenom, u pretvrdu zemlju. Ipak su uspjeli, narasli su visoko, visoko, potrebne su ljestve da bi im se podrezali vrhovi. Zato ih više i ne podrezujem, neka se izrode. Kažu – izroditi će se, a onda ćeš ih morati posijeći. Nikad nisam posjekla nijedno stablo, nijedan grm, osim jedne juke koja je istrulila preko zime. Ali, to i nije bilo stablo. Možda je vrijeme da to učinim, da posječem svoje čemprese. Možda je vrijeme, ali neću moći.) Žuta kuća sa drvenim ograđenim vrtom. Samo jedno mlado drvo, bez ijednog lista. Bezimeno.
Izgubila sam se i samo stojim tako, naslonjena na auto i čekam. Uvjerena sam da se može prizvati svaki događaj i svakog koga se zamisli. Neograničene mogućnosti. Pitam se samo, što da radim s tim neograničenim mogućnostima ovdje u nepoznatoj ulici, na nepoznatom mjestu koje je nekad bilo poznato, a sada se izrodilo. Ima li netko koga bih prizvala, a da se nije izrodio? I da dođe, dali bih ga znala slušati, onako da stvarno čujem što govori. Da razumijem što misli. Kao ispod šljive na livadi.
Pokazala mi je kako se ljubi. Pokazala mi je kako se ljubi. Pokazala mi je kako se ljubi. Naškubila je svoje mesnate usnice i priljubila ih uz moje. Rastvorila ih jezikom. Pokazala mi kako se ljubi.
Ružičasta kuća. Niz ružičastih kuća. Uz njih sam skrenula ovdje, lijevo, umjesto desno. Drugačije je kad se gleda nacrt, gledala sam ga neki dan na zidu, u nekom uredu nekog graditelja. Slučajno. Na nacrtu budući park, buduće fontane. Naopako kad se dođe s glavne ulice. Kažu da se radi o prostornoj inteligenciji. Loše snalaženje u prostoru, dovede te gdje ne treba. Ili samo slučajno gdje treba. Nikog nisam prizvala, pojavio se neki čovjek, izgleda – budući stanar. Neprimjereno je bilo tako stajati, neprimjereno je bilo reći da sam zalutala, ovdje u ulicama jasno napisanih naziva. Neprimjereno je bilo šutjeti. Neprimjereno je bilo ljubiti se pod šljivom. S nekim jednakog imena. Na mjestu neke buduće ružičaste kuće boje njenih usana.
Kad se hoće i mora, brzo se pronađe put i među nepoznatim ulicama jasnih naziva. Da se stigne kući.
Kod kuće je zazvonio telefon. Rekoše mi, stradala je pod kotačima nekog teretnjaka u koji se zabila preletjevši na drugu stranu, na Strada di Sole, negdje u Italiji. Prizvala me pod šljivu na livadi, punoj ružičastih kuća. Pokazala mi kako se ljubi.
Post je objavljen 11.12.2006. u 23:03 sati.