|
Ponekad joj se čini da je sve dobra šala, vješta improvizacija Kandinskog u onoj galeriji kojoj se više ni imena ne sjeća, kreirana u jednom nepromišljenom impulsu, u dobro iskorištenom trenutku kad su pogledi bili upijeni u neke boje narandže ili limuna, ili zelenog svemira i kada nitko nije ni primijetio da je nestala, stopila se sa slikom ispod crvenog namaza boje njenog kaputa, valjda je sliku i odabrala zbog sklada boja koji joj je omogućio trenutnu nevidljivost, stapanje s jednim fragmentom koji je mogao ostati tako zaseban, kao slučajno stvoren, kao slučajno ostao baš tu gdje jeste, a da može i ne mora biti dio neke cjeline, a u početku ju je to i zabavljalo jer je imala beskrajno slobodno vrijeme i bujnu maštu, pa su joj misaoni procesi artikulirali nevjerojatne oblike mračnog ili sjajnog jutra u sobi u kojoj je spavala i budila se spremna i puna ideja da obogati sebe i svoje boje nijansama jednog ludog, nezaboravnog dana, pa je u tom beskrajnom vremenu uvijek pred njom bio dan koji obećaje, dan poput onih u filmovima kada sve izgleda slučajno iako se kockice tih slučajnosti savršeno uklapaju u jedan potpuno savršeni scenarij čija smišljenost je poznata samo autoru, ne i gledaocima koji su uvijek impresionirani kako nekom slučajnosti idu na ruku, a njima se nikad i nikako to ne dešava, uvijek samo nekom drugom koji onda u njihovim očima postaje miljenik sudbine koja stvara najbogatije kolore i na mjestima sa kojih se inače svaki premaz boje ljušti, kako god ga vješta i strpljiva ruka nanosi, čak i na mjestima izvan svih planova grada, u nepoznatim ulicama koje se samo čine poznate ali su pune neočekivanih detalja poput cvjetne žardinjere ili table s oznakom tramvajske stanice iako tramvaji ne voze niti tom ulicom, niti tim gradom i gdje tada zastaneš pitajući se da li si se izgubio ili si pogriješio odredište pa se zaklinješ da ćeš ubuduće uvijek stavljati u neki pretinac torbice planove grada najnovijeg izdanja, ne misleći da se možeš izgubiti i u vremenu pa definirati danas u sasvim krivoj kalendarskoj godini, no njoj se to nije moglo dogoditi jer vješto naslikani fragmenti mogu biti ubačeni u bilo koju sliku, na bilo kojem mjestu na kojem su je viđali, bila to fikcija ili stvarnost, prošlost ili budućnost, dovoljno je bilo da zakorači, da učini nekoliko koraka i opisala je granice grada, označila ulice, bljesnula osmijehom između crvenih krila okovratnika, ponekad omotana šalom malo bljeđe nijanse, ponekad sa treperavom niskom koralja i srebra u nekom separeu i sa šalicom vruće čokolade na uglačanom stoliću, opušteno sa nogom prebačenom preko noge bez ikakvih pitanja samoj sebi da li je to sve što može i želi, jer sasvim je zadovoljna iako sluša ponekad borbu anđela i demona u svom glasu koji u govoru malo brže zatreperi, zadrhti tek malo blizu frekvencije koja bi je mogla otkriti,koja bi mogla dati naslutiti njenu nervozu koju je zaboravila pod paučinastim pokrivačima svog kreveta i zato je usavršila brzinu pojavljivanja i nestajanja bar do brzine zvuka, ako ne i brzine svjetlosti, jer tada je nemoguće pratiti tragove koji se izgube negdje na pločniku prije nego su i nastali, a ne ostaje ni miris skupog parfema koji se potpuno razrijedi na tom pravcu nedefiniranog smjera i ona je već negdje drugdje, kao da traži veći prostor i čišće nebo za širenje krila, nitko ni ne sluti da ih nema kad kao priviđenje izroni iz kišnog dana iako je kilometrima daleko i pojavi se kao dva-tri takta zadovoljnog smijeha u kojem ni najvještiji znalac ne bi mogao naslutiti bilo kakav napor, bilo kakav krivi ton ili nijansu koja bi pokazala njezinu pravu i nepostojanu prirodu crvenog fragmenta iz improvizacije Kandinskog, iz one galerije kojoj je i ona sama zaboravila ime i koju ne spominje nikom i nikad čak ni u šali. |
