|
Zahvaljujem creativi na paralelnoj priči. Stajao sam pred „Okom“, u pustoj ulici i gledao kako snijeg pada. Uvlačio mi se u pore, pod kožu, u krv. Gluhonijemo posljednje uvjeravanje da se okrenem i skutrim negdje u toplini, među ljudima i isparivanjima tuđih nedaća. Možda bih tamo mogao otkinuti i komad mira za sebe, mira koji ovih dana uzalud tražim u sjećanjima. Tri dana nisam okusio kap alkohola, kao da to bilo što može promijeniti. Nje više nema, pa nema ni glupavih pokušaja sreće. Nema je ni da je udarim, rasturim, da joj pokažem. Otišla je i nestala nakon one zadnje noći kad je dobila udarac u trbuh i kad je izgubila dijete. Ostao je samo mali zlatni privjesak. Malo zlatno srce stisnuto sada u mojoj šaci u džepu. Oznojeno srce. Vruće je kuckalo, lupetalo od straha kao da je živo. Da, baš kao i njezino živo dok sam je udarao. Lupetavo krvavo srce izvučeno iz male crvene kutijice. Noćas ću ga se riješiti zauvijek, tog podsjetnika vlastite bijede i nemoći. Alkohol je moj gospodar, moj Bog i nema drugih bogova osim njega, čak i u ovoj noći u kojoj je ljudima mjesto tamo gdje se slavi ljubav. Ovakvima kakav sam ja, mjesto je ovdje gdje se ljubav uništava. Izvukao sam ruku iz džepa i otvorio dlan. Uzeo malu pauzu od samog sebe, na trenutak. Učinilo mi se da je srce stalo, pa sam zatvorio dlan i ušao. Deset metara do šanka samo su optička varka, udaljenost se prelazi u tri koraka. Ubacio sam malo zlatno srce u jednu praznu čašu. Zazveckalo je. Pijani plavi anđeo nakesio mi se iz tamnog ugla separea, nikog drugog nije bilo. Stari, gluhi šanker se već davno ne računa. Oni ostali noćas se klanjaju drugom Bogu. - Natoči – procijedio sam svoju vjeru kroz zube, naslanjajući se na šank kao što se svaki vjernik naslanja na svoj oltar. *** Udisala sam kiseli miris starog prašnjavog zastora. Jedan mu je kraj ispao iz pocrnjelih koluta i visio kao komad bezbrižnosti na ovom mjestu gdje je nema. Muškarac za šankom udarao je čašom svaki puta kad ju je ispio. Ja sam ispijala polakše, možda jednu čašu na njegove tri. Ako ne računam onih nekoliko ispijenih prije nego sam ga počela promatrati i brojiti nam čaše. Gore na plafonu iznad šanka mrlja je postajala sve tamnija kako su dogorijevale zadnje svijeće, kao da anđeo smrti širi svoja krila ovdje, a ne negdje vani, izvan dosega mojih očiju. Prije pola sata odložila sam krvavi zamotuljak u kontejner. Krvavi zamotuljak, moja krvava utroba, moje krvave ruke, krvavi žuljevi od hoda po mračnim rubovima grada, do ovog mjesta gdje Božji glas ne dopire. Čovjek se odlijepio od šanka i doteturao do mog separea, pijano se nagnuo nad mene i stavio bocu na stol. Nova puna boca. U ruci mu čaša, u njoj nešto zvecka, kao zvuk božićnih zvončića iz daleke prošlosti. Ja sam još uvijek suviše trijezna ili već suviše pijana, čini mi se, jer mi se priviđa malo zlatno srce, samo na trenutak. I već je nestalo u kiselom vinu. Kao i sve u ovoj noći priviđenja i opsjene. Pij! – glas čovjeka bio je hrapav i opak, prijeteći. S takvima ne razgovaraš, s takvima se ne dogovaraš. Osim toga, još koja čaša dobro će doći, noćas ne postoji mjera, noćas se ide do kraja. Dohvatio me rukom za kosu i nagnuo mi glavu unatrag. Ispijam kiselo do dna , toči mi drugu čašu. Još jednu i još jednu, do sumaglice u mojoj glavi, do slabosti u mojim rukama, do krvave grude u mom međunožju. I zvjezdice su počele padati u slapovima sa mračnog stropa. *** Kurva se naglo odmaknula i kao da je pokušala pobjeći kad sam joj zavukao ruku u međunožje. Pogledala me mutnim pogledom, njezinim očima. Istim očima, istim optužujućim pogledom. Poznajem ja taj pogled kojim ti predbacuje, kojim te hoće pokoriti, kojim ti govori da si bijeda, kojim ti zapovijeda da moliš, da klečiš i da se kaješ. Zgrabio sam je jednom rukom , a drugom sam joj opalio šamarčinu. Prestala se opirati, ali sam je udario još jednom, za poslušnost. Tresnula je glavom o zelenkaste tapete i kliznula na pod. Podigao sam je natrag i povukao prema gore rub suknje, dohvatio joj bedra, otvorio je. Iz njezinog međunožja zapahnuo me metalni miris svježe krvi. Podigao sam ruke prema mutnoj svjetlosti. Bile su krvave. Buljio sam s nevjericom u te ruke, kao da nisu moje. Ali moje su, kao uvijek, samo gospodar moj nije mi ni noćas sklon – postavlja mi na pozornicu predstavu po istom scenariju. Ruga mi se zatvorenim krugovima pakla i neda mi da zaboravim. Uhvatio me bijes zbog te igre, dohvatio sam praznu bocu, udarao po stolu i rikao od nemoći.Bez izlaza. *** Zvjezdice su padale i padale dok se nisu istrošile. Ni na nebu više nema dovoljno zvijezda da se izbjegne stvarnost. Osvijestila sam se, ali nisam otvarala oči, ostala sam u crnoj praznini koju je polako, dižući se iz nekih još tamnijih dubina moje utrobe ispunjavala mučnina. Negdje izvan te crne praznine odjekivao je šuplje glas nekog muškarca, činio mi se poznat, kao da sam ga već čula. Glas koji je rikao i psovao, molio i preklinjao, proklinjao i prijetio. Negdje se razbilo staklo, osjetila sam krhotine na svojim rukama i to me, usprkos mučnini s kojom sam se borila, natjeralo da otvorim oči. Stol ispred mene bio je pun krvavog stakla, a anđeo smrti nadamnom je raširio crna krila. Toliko krvi večeras, u ovoj noći mira i rođenja. Krv i rođenje. Smrt. Uto začuh glas svog večeras rođenog djeteta, bio je to glas ponoćnih zvona negdje iz daljine, ali čula sam ga posve jasno. Trenutak bljeska sreće u priznanju samoj sebi da je živo. I istovremena spoznaja da sam na putu odlaska i da mi tijelo više nema snage i da ga neću moći spasiti iz mraka u koji sam ga bacila. Osjetila sam mučninu te spoznaje kako se penje kroz ispijeno vino, penjala se i nisam je mogla zaustaviti sve dok nije vrisnula iz mene i razlila se po prljavom podu. Pala sam na koljena, u glavi mi je sada tutnjalo, ali sasvim sam jasno vidjela - usred kisele otopine, potpuno sjajno i glatko, blistalo je malo zlatno srce. - Moje dijete. U kontejneru. Uzmi mene, poštedi njega – prošaptala sam posljednje riječi anđelu smrti koji je nijem i skamenjen stajao iznad mene krvavih ruku. I gledali smo se oči u oči, smrt i ja, a ja nisam više osjećala strah, samo nadu. *** Drhtavim krvavim prstima uzeo sam malo zlatno srce i osjetio kako mi pulsira na dlanu. I napokon sam znao što trebam učiniti. |
