|
Djevojčica je sjedila na prevrnutom panju, rukama obgrlivši mršava koljena. Jedan mu je kraj, onaj izvađen iz zemlje, osušenim korijenjem poput izgubljenih putokaza pokazivao na sve strane svijeta, a drugi, onaj odrezan oštrim zupcima motorne pile bio uronjen u plitki potok. Mogla je, oslonjena na grivu korijenja i zaštićena njime od pogleda slučajnih prolaznika (doista slučajnih, jer tko bi se provlačio kroz šaš do ovog nepristupačnog mjesta?) bosim nogama dotaknuti tijek vode. Promatrala je punoglavce. U titraju smirenog dana nije bilo mjesta za nestrpljenje, ali ona to nije znala. Ponekad bi se zanijela, jer bi joj se učinilo da je uhvatila trenutak pretvorbe, pa bi ugazila u hladnu vodu do koljena, sagnula se i primakla lice površini da bolje vidi. Smočila bi rub haljinice i ostala razočarana. Penjala bi se opet na panj i nastavila promatrati, sve dok se veče nije spustilo iznad vode , sjene postale gušće, a njene noge hladne. Kroz prorijeđeni večernji zrak kreket plavih žaba postajao je sve glasniji. Dobro ga je i jasno znala razlikovati od ostalih noćnih zvukova, iako su je uvjeravali da plave žabe ovdje ne postoje i da ih ne može čuti. Djevojčica je sjedila na plavoj stolici. Mahala je nogama lijevo-desno, naprijed-nazad, jer noge joj nisu dosizale do poda. Promatrala je putanju svojih lakiranih cipelica i ponekad malo zastajala da ih promotri pažljivije. Bila je ponosna - lijepo su pristajale uz svečanu haljinicu koju joj je majka obukla za ovu priliku. Kroz mutno staklo sjene su izgledale meke i nježne, izgubljene među predlošcima običnih ljudi iza nje i oko nje. Nitko se nije posebno čudio što je ova predstava, izvođena svake večeri već godinama, punila dvoranu do posljednjeg mjesta. Sve je bilo savršeno ispravno. Rukama obgrlivši mršava koljena pratila je pokrete i riječi i sitnim zubićima grickala usnicu.Znala je sve odgovore iako pitanja nikad nije čula i bila je uvjerena da će osvojiti nagradu. Na vrhu piramide, osvjetljen blistavim svjetlom reflektora kip plave žabe u ovom kolu još nije bio osvojen. Zaboravljen u plastičnoj vrećici u njenom džepu, ukraden iz plitkog potoka, mali je punoglavac konačno postao žaba. U mukloj tišini predstave ona je prepoznala kreket i znala je da je žaba plave boje. Djevojčica je sjedila na proplanku. Odlučila je otići izvan. |
