|
More je u uvali mirovalo modrozelenim ornamentima, plovidba je ostala kao prošla figura u spuštenim jedrima, zamotani užici vjetra i soli kao okvir nekim drugim fragmentima. Razrezao je lubenicu. I pokret vlažnih ruku niz slabine kao proročanstvo, kao one lubenice koje su kao djeca u rosno jutro bacali usred polja punog zelenih sjajnih glava. Prasak u polju, lubenica se rasprsne, a unutra sočno hladno srce. Slikarska aluzija neba boje srebra iznad tamnog zelenila i pod nekim drvom (bijaše li to šljiva?) luckasti pan što u frulu svira jutarnjicu i predlaže virtualne predstave koje će se (možda?) tek kasnije realizirati. Lubenice tada nisu marile za psihološke razrade zamišljenih prizora, to je pripadalo nekim kasnijim ljetima koja su uglavnom ćutila glatke kore umjesto srca. Slike su se tada samo plošno nizale dok je prozirno crvenilo kapalo na sasušeno, prašno polje i lijepilo se uz bose noge. Tada je lubenica bila samo okus i miris bez viška značenja, ničim obilježena osim rosom koja je hladila dlanove. Bez tumačenja. Sada razrezana i crvena, kao najava, miriše i sočnim erosom među bedrima. |
