|
Susret Sunčani disk bijaše već visoko na nebu tog običnog dana kad je otvorio oči. Miris ružmarina i kadulje u titrajima i danak hrane u vidu jedne smokve. Noćas je sanjao nakon dugo vremena, nakon vremena koje bi neki proglasili i stoljećima, ali ti snovi sada mu se učiniše potpuno nesuvislim, kako to obično snovi i bivaju. Koliko god se trudio nije sada uspio povezati racionalno riječi i lica koja su mu pravila društvo pod istim ovim suncem ispod spuštenih kapaka. Malo se nasmiješio, nesvjestan kako je smijeh postao kroz godine lutanja rijedak gost na njegovom licu, nasmiješio se jer je ugledao gnjurca nedaleko obale, pa su se misli susrele s nekim trenutkom sjećanja milenijima unatrag. Uhvatio ih je snagom volje kao mrežom i vratio se promišljanju o snovima. Mag je sjedio u podnožju kamenog oltara i oblikovao ga. Boja plamena gušila se u pepelu, ali mag je bio uporan. Bio je iz one sorte spremne boriti se sa neposluhom orlova i divljim proturječenjem vučjih urlika, a svaki ugriz zacjeljivao je na njegovim rukama i prije nego je nastao. Oblikovanje jednog ljudskog bića bilo je za njega prava igra sa neupitnim završetkom. Putnici su znali, siva lica iz gliba, iz guštika i močvara , nepoznate polazišne točke, da ih ruke maga mogu podići na oltar i imenovati ih. Nejasni snovi. Nešto u njima nije bilo u redu, ništa nije bilo u redu. Jer ovdje i sada, na sunčanom svjetlu, lice maga postalo je neprepoznatljivo i nedohvatljivo za sve one znane tehnike racionalne analitike kojom se inače tako vješto služio. Okrenuo je pogled prema kuli, vrata su bila otvorena. Bose noge ćutile su topli kamen poznatih staza, stepenište doma izgubljeno iza ograda postalo je vidljivo. Kamen izlizan udruženom snagom mora, sunca i vjetra, stopalima predaka i vrelim suzama, tihim šapatom i zvonkim glasovima, papcima koza, perjem galebova. I utrobom mirisa crvene gline. Gledao je i čuo je. U kuli, dječji smijeh zatitrao je nježnim glasom zvončića, onih rukom rađenih od grana masline i glinenih kuglica što su imali meki zvuk dobrodošlice. Dječak se pojavio u okviru vrata i krenuo prema njemu, koracima koji su tek prohodali i ne pitaju za smjer. U široko rastvorenim dječjim očima zrcalila se pučina. Skakutao je i trčkarao, smijao se i ponekad bacio kamenčić u more. Govorom gugutanja i gesta, bez razumljivih riječi, pričao je priču o moru i algama, o vjetru, nebu i zvijezdama, o svemiru. Priču o postojanju. U mirisu oleandera, u svjetlucanju kapi u oku, u iglici bora Biće je šaputalo.. Ja sam ptica i kamen, drvo masline i mušica u letu, ja sam oblak na kristalnom nebu i nebo samo, munja u oluji i tihi povjetarac.Ja sam kišna šuma i pustinja, rijeka i utroba iz koje izvire, i titrava zvijezda u beskraju svemira. Ja sam dijete što pjeva i starac što umire, ja sam glazbalo i zvono, ja sam sve. Ja znam i postojim. |
