08. - 09. 09. 2012.


Šta reći o slovenskim Alpima što do sada nije rečeno. Ništa. Što bi rekla moja kćerka; " gledam tvoje fotke s planinarenja i sve su mi iste"
Njoj možda jesu iste ali nama koji po njima hodamo, nisu.

Pokušat ću u ovom postu donijeti nešto više dojmova a manje se zadržavati na opis staze. Sve staze po Sloveniji su dobro označene i dobro opisane tako da tu ne treba ništa dodavati.

Zadnjica. Svaki opis ove staze iz doline Zadnjica prema domu na Doliču izgleda isti..... dosadno.Tako bar kažu mnogi. Meni je zanimljiva baš takva kakva je.
Serpentine koje neumoljivo vode prema visini, koju jedino možemo procijeniti ako pogledamo susjedne vrhove koji su nam sve bliži a dolina ispod nas sve sitnije. Vegetacija na ovom dijelu doseže dosta u visinu, tako da bar na taj način daje malo vedrine u ovo dosadno penjanje. Staza je dovoljno sigurna i dovoljno široka da po njoj može nesmetano hodati bez veće opasnosti. Od startne točke do doma na Doliču potrebno je 4 i pol sata prosječne brzine hoda iako u grupi to uvijek ispadne malo duže.
Naravno, ova grupa prvi dan ne žuri nikuda što znači da nakon dolaska u dom slijedi odmor i spavanje.

Kolona planinara koja se kreće prema Doliču, sporo napreduje što zbog jakog sunca u ovo doba godine, što zbog umora.
Danas se na ovom izletu nalaze se i meni dragi ljudi. Prijateljica i njezin kolega s prošlogodišnjeg izleta na Triglav. Veselim se njihovom dolasku jer to obećava dobar provod.
Nas dvije grabimo naprijed, povremeno se osvrćući iza sebe da vidimo gdje se nalazi kolega i društvo koje je s njima pošlo na ovu stazu. Svi smo tu negdje dok kolega i ove godine ima problema s tijesnim gojzericama kao i prošle godine. Naime, prošle godine nakon uspona na Triglav, pri dolasku doma, otpali su mu nokti s oba palca na nogama. Strašno iskustvo. Opet je u istim gojzericama. Nadam se da neće i ove godine imati iste probleme. Žao mi ga je ali, polako, stići će on već nekako. Tog su dana još neki imali problema s kondicijom pa se vodič morao vraćati dosta u natrag da bi intervenirao i pomogao.
Na stazi po zadnjici, veselje, šala i smijeh ne manjkaju. Nekima je to pomoglo da prikriju uzbuđenost a nekima da ublaže strah od visine.
U dom na Doliču (2151m ) svi dolazimo na vrijeme. Odmor i spavanje.

Sutradan se prave dvije grupe. Oni koji preko Kanjavca ( 2569m) silaze na Prehodavce i u smjeru doma na Triglavskim jezerima i oni koji zaobilaze vrh Kanjavca i svi se sastajemo kraj doma na Triglavskim jezerima. Lagani i ni malo teški uspon na vrh Kanjavac i stižemo na vrh za sat i pol.

Predivni pogled s vrha Kanjavca na okolne vrhove...Triglav ( 2864m), Bovški Gamsovec ( 2392m) , Stenar ( 2501m) , Križ ( 2410m), Razor 2601m), Pihavec ( 2419m) Mišelj vrh ( 2453m) ...i da ne nabrajam ostale vrhove koji su svi preko 2000m visine. Vrijeme odlično i vidljivost savršena.
Nakon fotkanja silazak teče polako i oprezno.
Usput susrećemo jako puno planinara iz raznih krajeva koji koriste sunčan dan za odlazak u planine.
Ispod doma na Prehodavcima nalazi se novo križanje koje zbunjuje neke koji su zaostali za ostalima i pitaju se da li je dom koji je na vidiku, zapravo dom na triglavskim jezerima gdje se trebamo sastati. Vjerojatno su ih zbunila dva jezera na koja su naišli pri silasku. Nakon što sam im pokazala u kom smjeru idemo, nastavljamo u nešto malo većoj skupini naprijed.

Prolazimo kraj drugog jezera " Rjava mlaka" dok prvo jezero "pod Vodnikovim vršcem" ne vidimo. Odamah nakon drugog slijedi i treće jezero " Zeleno jezero".
U nastavku pozdravljamo skupine planinara koji grabe naprijed prema nekim od vrhova koje ostavljamo iza nas.
Nakn dvadesetak minuta stižemo grupu koja je išla zaobilazno oko Kanjavca.

Kraj doma sustižemo ostale i svakako stižemo i odmoriti. Tu su kolege malo bolje zamotali i namazali koljena starijem gospodinu. Zaustavljamo se kraj " Dvojnog jezera ". Slikamo se. Odmaramo i krećemo naprijed.

Nastavak puta mogu opisati kao " noćnu moru" znam da nas čeka "Komarča". Meni n e osobito strašna ali mnogima izaziva jezu i strah.
Dolazimo do posljednjeg u nizu jezera " Crno jezero " Tu sam bila prošle zime kada je još bilo snijega. S kolegama sam silazila s Lanževice, preko Komne. Sve mi izgleda drugačije nego onda. Istina je kada kažu da svaku stazu treba proći i pod snijegom i bez snijega.
Do parkirališta na slapu Savica treba dva sata. Znam da po Komarči mogu preći i za sat vremena. Ali kada si sam, je brže.

Sve u svemu dobro je prošlo.

Zaboravit ću na ono što je bilo loše i pamtiti ovu stazu kao jedno ljepo druženje. Jedno novo iskustvo koje sam stekla.

Stazu koja nije tehnički zahtjevna i koja je dobro osmišljena za sve ljubitelje prirode koja je na tom dijelu prekrasna. Staza koja je kondicijski zahtjevna i koja u spuštanju sa vrha Kanjavca traje 7 sati. S grupom treba dodati još tri sata. Vrlo često u grupi imamo ljudi koji posustanu i treba znati da je to neminovno.
Slike i blog govore o prirodi a ne o ljudima.
Ponovit ću još jednom.

" Ljepotu staze ne čini samo priroda već i ljudi u čijem društvu po toj stazi hodamo "

Hvala još jednom vodiču na svom iskustvu kojeg mi je podario kroz ove godine hodanja po stazama koje volim. Jer svakim izletom stičem novo iskustvo.

rel="gallery[1347737510]" target="_blank">