Za sve one koji navrate na ovaj moj blog. Napravila sam još jedan, iz razloga što ne želim miješati ovo što radim u slobodnom vremenu kao hobi s onim svakodnevnim temama kao ni one trenutke kada opušteno pišem neke svoje misli u koje odlutam u trenutku inspiracije.... novi blog ima ozbiljne i svakodnevne teme kojie se tiču svih nas i neizbježna su naša stvarnost.
ludica
romantika

Kišni vikend je bio jedan od razloga zbog kojeg nisam bila nigdje u planinama. Drugi razlog je taj što je dio ekipe s kojima idem u planine, otišao u Italiju na natjecanje iz orjentacijskog trčanja. S toga donosim neke od slika s ranijih pohoda.




Slapovi Banine, koji se nalaze ispod Učke i koji su zapravo vrlo zanimljivi ako ima dovoljno vode, bili su jedna od destinacija prošlogodišnje rute po kojoj smo imali zanimljivu šetnju. U potoku obitavaju daždevnjaci koje su neki mogli vidjeti po prvi put nakon jako dugo vremena a neki čak i prvi put. Na obroncima Učke i konji su vrlo često viđeni pa šetnja u tom slučaju ima i zanimljiv susret s tim plemenitim životinjama. Nekima je ipak draže vidjeti njih od, recimo, neke od divljih životinja koje je bolje ne sretati. Pri tom mislim na divlje svinje ili medvjede.

18.-19. 09. 2010.


Iako je najavljivana kiša, hrabro smo krenuli na pohod koji smo odavno priželjkivali.
Putem je bilo kiše ali, do Starigrada sve je stalo i mogli smo rasterećeno ući u Paklenicu i nastaviti put Manite peći, špilje na jednom od obronaka Velebita. Prekrasna špilja s fascinantnim stalaktitima i stalagnitima i s tri dvorane stare nekoliko milijuna godina.
Pohod smo nastavili planinama Velebita i noćenje u planinarskom domu odakle smo trebali u rano jutro poći u osvajanje Vaganskog vrha na 1700m nadmorske visine.
Nevrijeme koje je preko noći naišlo, pokvarilo nam je planove jer otići na tu visinu sa znanjem da će zagrmiti, nikako nije preporučljivo i niti jedan planinar ne voli imati to iskustvo. Plan smo zamijenili pravcem za Crni vrh koji je na 1100m nadmorske visine i nešto je blaži, pa nam kiša nije omela tu rutu. U popodnevnim satima pojavilo se i sunce tako da smo silaskom s tog vrha mogli uživati i u poglebu na Paklenički kanjon i s druge strane.

12.09.2010.

Buzet

Predivan sunčan dan. Okupljeno oko 210 planinara iz svih krajeva Istre. Tradicionalna buzetska fešta povod je pohodu po kanjonu Mirne. Druženje s prijateljima planinarima koje sam poznavala od ranija i one koje sam nedavno upoznala. Puno poznatih ljudi kojima je jedno zajedničko.... ljubav prema prirodi. Najsretnija sam kada dan provedem u takvom društvu. Ništa i nitko me ne može toliko usrećiti. Hodanje u koloni od tolikog broja ljudi teče sporo ali nam to ujedno daje priliku za više razgovora i smijeha. Danas sam se nasmijala do suza sa svojom prijateljicom Gordanom koja uvijek ima bisere i svaku riječ pretvori u nešto od čega se satima smijem. Svi su danas bili jako raspoloženi. Raspoloženje je u jednom trenutku malo opalo kada je jedan od neopreznih i neodgovornih planinara odlučio skrenuti sa staze i krenuti nekom svojom putanjom koja je nesretno završila, tako što se okliznuo i pao s visine od tri metra. Srećom nije jače ozlijeđen. Podsjetnik na to da se s prirodom ne treba šaliti i da se treba držati označene staze koja je sigurnija. Sve u svemu na kraju svega dan je bio savršen a završili smo ga u obilasku grada Buzeta koji je tradicionalno obilježavao starinske običaje i povodom toga priređena odlična prezentacija starih zanata i nošnje toga kraja.

05.09 2010.

Dan kao stvoren za planinarski maraton. Moj rođendan se savršeno uklopio u tu kombinaciju. Poklonila sam si te nedjelje ovu prekrasnu rutu..... Plomin - Sisol - Šikovac - Kremenjak - M. Učka - Vojak - Poklon.... Društvo iz Pule i Labinski Skitači. Polazak iz Plomina u 07 sati ujutro. Sunčan dan. Iako je izgledalo zastrašujuće daleko na kraju je bilo čak i prekratko za ugodno društvo koje sam tog dana upoznala. Nakon provedenih 11 sati na stazi i pređenih 42km, stigli smo na cilj u Poklon na tradicionalni učkarski sajam. Kilometri koji su iza nas tog dana nisu bili nikakav problem jer je i vrijeme i društvo bilo savršeno .

Nakon vikenda u pohodu na Triglav, slijedio je vikend po "Grobničkim Alpama" tako zovu obronke planina Gorskog Kotara, koje izgledom podsjećaju na Alpe a protežu se prema Riječkom kraju. Obruč je bio odredišta i to na visini od 1377m. Savršeno proveden, sunčan, nedjeljni dan.
Vjerojatno su mi falile visine pa sam utjehu pronašla bliže.

07.-08.-2010

Izazov mi je bio otići na tu predivnu planinu i popeti se na vrh uprkos strahu od visine koji sam do tada osjećala. Naime Triglav mi je bio odredište gdje ću razbiti taj strah od visine. Prvog dana proveli smo 9 sati na stazi koja vodi i popred planinarskog doma " Vodnikov dom" koji se nalazi na 1817m NV. Tu prestaje vegetacija i nastavlja se kamenito tlo, sve do planinarskog doma '' Planika'' u podnožju vrha na Triglavu. Hodali smo 6 sati i umorni od visine prespavali noć u domu koji se nalazi na 2408m nadmorske visine. U ranim jutarnjim satima krenuli smo u osvajanje vrha. Iskustvo je to o kakvom je teško govoriti. Dnevno taj vrh obiđe na stotine planinara i kolone koje se kreću u oba smjera su često veće od onih koje se mogu sresti u gradu. Koncentracija u svakom trenutku treba biti na vrhuncu jer svaki pogrešan korak dovodi u opasnost i ostale sudionike na stazi. Na samom vrhu od 2864m osjećaj je božanski. Tišina i mir su neopisivi. Nakon tog pohoda i savladavanja straha, moja želja za visinama je neodoljiva. Prva prilika koja mi se ukaže vraćam se na tu planinu. Tada ću u živati u svakom koraku, kameni, stijeni, pogledu i svemu što prvi put nisam mogla zbog straha.Ali jedno sam sigurno naučila. Treba imati strahopoštovanje prema tim planinama koje su tu da bi u njima uživali poštujući njihova pravila.

Bit će ovo mjesto na kome se može pogledati priroda iz moje perspektive.
Odluka da napravim ovaj Blog je pala u trenutku kada sam poželjela podijeliti svoj hobi s onima koji vole prirodu, planine i visine.
Svaki vikend proveden na nekoj od planina za mene znači novi život. Nova spoznaja da ja to mogu i da ja pripadam tim planinama.
Priroda čini čuda. Nevjerojatan osjećaj doći do cilja i pogledati prema dolje od točke s koje se pođe. Ostati na toj visini neko vrijeme i uživati u pogledu i tišini koju pruža priroda, to je neprocjenjivo iskustvo i doživljaj.
Podijelit ću s vama neka svoja iskustva i slike.