27.04.2013.



S obzirom da mi GPS na mobitelu pojeo bateriju na ovom km dalje stazu nisam imala ucrtanu ali ... kada ulovim neku od kompletnih slika staze, bit će dodana. Do tada samo ovoliko prikaza koji Endomondo može dati precizno ucrtano i upisano.
Obratiti pozornost na izgubljenu tekućinu za samo polovicu staze (!!)


Šta reći o ovome osim " kapa dolje za organizaciju" PD Skitaci

Ovo je moj prvi od deset koliko ih se do sada organiziralo. Koliko god se pripremali na neke duže staze, svakom planinaru je ovo veliki izazov i zbog te " poslastice " ne možeš biti skeptik i reći ništa drugo nego " bravo dečki " na organizaciji.
Iako je potrebno se jako rano ustati za ovakav izazov jer Labin je na drugom kraju Istre ( bar za mene ) Polazak iz Labina je u 5 sati ujutro a start iz Brseča sa (241m n.v.) u 6 sati do kuda nas vozi autobus.
Nakon kratkih uputa na startu kojeg nam daje naš voditelj puta Vedran Kos, skupina od 45 dobro " nabrijanih " sportaša ( moram reći sportaša jer nisu svi prisutni i planinari) kreće se punom parom naprijed put vrha Sisol ( svugdje piše da je visok 835 m a na mom GPS- stoji 877 m n.v. ) ...dakle odmah nagli uspon koji nam je u startu bio lako savladiv jer smo odmorni. Tako dolazimo na vrh za 1,45 min ...u 7sati i 45 min
Dalje slijedi spust do Plomina (171m n.v.) koji, iako je samo silazak, ne prolazi brže nego za 1,25 miin ( ne razumijem kako jer sam za dolje trčala ali....)
Marenda u restoranu Dorina kratke upute za dalje, odmor i nastavak puta prema drugoj kontrolnoj točki na Standaru (474m n.v. )
Moram priznati da je nakon marende, jako teško krenuti naprijed. Ohladi se tijelo, opusti, i nikako naprijed. Sunce je već dosta visoko i to samo otežava put. Do Standara stižemo za 2,25 min :(
Na Standaru udaramo pečat, srećemo grupu planinara iz Slovenije koji se kreću iz suprotnog smjera i veselo nas pozdravljaju.
Spust prema Rapcu izgleda poput noćne more. Koljena lagano popuštaju a sam spust ne izgleda ni malo lagano. Strmina po šumovitom putu koja je osigurana sajlom zbog lakšeg savladavanja silaska ne olakšava previše već dosta umorne noge.
Kod slapa u Rapcu hladimo otečene noge i krećemo u posljednju etapu koja bi trebala biti i zadnja u nizu "teških"
Dolazimo do kontrolne točke Labin na (291m n.v. ) u 13,35 (loše ...loše.... ali ne damo se pokolebati )
Koliko možemo dajemo petama vjetra ali... noge sve teže....
Grabimo prema idućoj kontrolnoj točki.
Na jednom dijelu staze nailazimo ne jednog dečka koji doslovno, leži na stazi i dalje ne može..... (?)
Nisam odmah shvatila o čemu je riječ ali kada nas je ugledao ustao je i krenuo za nama. Mi u svom filmu nastavljamo i razgovaramo kako ne bi razmišljali o stazi. Iza sebe čujem kako na svakom koraku dečko uzdiše od bolova. Okrenem se da vidim u čemu je riječ .... i ništa čudno... jedva se povlačio ..koljena mu otkazala i srećom imao je štapove na koje se maximalno oslanjao. Iz iskustva znam da nema gore situacije na terenu nego kada ti koljena otkažu. Na to se ne možeš pripremiti. To su situacije koje se svakome mogu dogoditi. To samo iskusni sportaši znaju kakva je to bol. Ako je u pitanju samo jedno koljeno , nekako se dovučeš na ono zdravo, ali ako su to obadva ...onda....ajme meni...
Ostajem s njim i ispraćam ekipu s kojima sam hodala jer mi instikt govori da ga ne smijem ostaviti tu na stazi. Krenuo je sa željom da stazu prođe u komadu. Ne bi bilo fer od mene da grabim za vremenskim prolaskom a ostaviti nekog sebično na stazi.
Nakon što sam mu namazala koljena, zamotala elastičnim zavojem, dala mu nešto za bolove, vode, kratki odmor jer u takvoj situaciji ne smiješ predugo raditi pauzu ma koliko to želiš, jer se tijelo hladi. Ako predugo sjediš zaboravi daljnji nastavak hodanja. Koljena više ne pokreneš. Idemo nas dvoje, polako. Na svakom bolnom dijelu usporavamo i korak po korak. Nema žurbe. Što je tu je. Bitno je čitav doći na cilj. Razgovor da ne misli o boli. Utjeha o tome koliko još do iduće kontrolne točke...sve to samo da mu dam malo utjehe da izdrži. Magla se spustila i markacije se sve manje vidi. Sreća da poznam taj dio staze pa ne brinem o tome da ćemo izgubiti smjer.
Na predzadnju kontrolnu točku Oštri (531m n. v. ) dolazimo u 16,58.
Tu je za njega bilo kao da je došao do cilja. Gladan ( to se dogodi kada želja za što prije doći do clja ne nose u ruksaku više od bočice vode i energetske pločice ) pojeo je brzinski jedan sendvič i gibamo dalje...po planu do cilja nam je trebalo još sat i pol do dva.... (?!) Ne dozvoljavam mu da sjedi dugo da se ne ohladi i krećemo dalje. Zadna etapa koja kada si umoran izgleda beskonačno dugo. Prijatelji ga cijelim putem nazivaju i pitaju gdje je i kako napreduje, da li može, i da li trebaju doći po njega, s obzirom da je ostao dugo iza njih u bolovima.
Na ravnom dijelu puta do cilja, hrabro grabi dobrim tempom usprkos bolovima naprijed. Magla postaje sve više dosadna i frustrirajuća. Uvlači se u kosti. Nemaš vidne orjentacije pa ne mogu mu jasno dati odgovor koliko do cilja ali tješim ga da po mojoj procijeni trebamo stići u 18,20 .
Moram priznati da je i mene u zadnjoj dionici koljeno počelo gadno boljeti pa ... što je tu je, cilj je pred nama. Šta znači moje lagano bolno koljeno naspram njegova obadva bolna .... uh...Sada kada izvrtim film natrag moram mu dati sve pohvale na izdržljivosti jer, vjerujte, nema gadnije boli od koljena i to obadva.
Konačno smo tu. Na Skitači ( 425m n. v. ) i to točno u 18,20 (!!!!!) Bravo za njega.
Dočekali su nas njegovi prijatelji koji su ga zagrlili sretni zbog toga jer je uspio. Naravno da su i meni zahvalili na pomoći jer kako je rekao ( imena nikada ne pamtim, ali i da sam zapamtila ne bih pisala po imenu o kome se radi ) nikada ne bi došao do kraja da nije bilo mene jer ne bi imao snage doći do cilja.
Najveći uspjeh mi je kada pomognem onima kojima je pomoć potrebna da stigne do cilja. Nikakvo vremensko natjecanje ni utrka mi ne može nadoknaditi to zadovoljstvo kada pomognem nekome. Svi su na tu rutu krenuli da bi do cilja došli. Ko prije, ko kasnije. Bitno je stići. Jer 40km u jednom danu, uz savladavanje nadmorskih visina koje kada zbrojiš iznose oko 2000m uz neizmjenočnog uspona i spuštanja, nije jednostavno.
U domu na Skitači onaj poznati miris i okus kave koji sam osjećala čitavim putem..... to je ono što mi je tog dana najviše falilo.
Iako noge danas malo "bride" ako me neko pita bi li ponovila ovo iskustvo, danas sa sigurnošću mogu reći DA ... i iduće godine želim proći sve ovo uz nadu da neće biti nezgoda na stazi.
Ovom prilikom još jednom želim dati sve pohvale organizatorima koji su s jedne do druge kontrolne točke imali odličnu logistiku i brinuli o svakom sudioniku da imaju uvid o svakome da je dobro, da je nastavio ili odustao od utrke i da svi sigurno stignu do cilja.
Zahvaliti im na tome što su osmislili ovakve " gušte " za one koji vole na stazi biti svojim tempom, dokazivati sebi što i koliko mogu i to po terenu koji im može pružiti sve moguće "delicije" kakve vole avanturisti po planinama.
Hvala PD Skitaci i vidimo se iduće godine :)


Prikaz čitave rute