08. - 09. 09. 2012.


Šta reći o slovenskim Alpima što do sada nije rečeno. Ništa. Što bi rekla moja kćerka; " gledam tvoje fotke s planinarenja i sve su mi iste"
Njoj možda jesu iste ali nama koji po njima hodamo, nisu.

Pokušat ću u ovom postu donijeti nešto više dojmova a manje se zadržavati na opis staze. Sve staze po Sloveniji su dobro označene i dobro opisane tako da tu ne treba ništa dodavati.

Zadnjica. Svaki opis ove staze iz doline Zadnjica prema domu na Doliču izgleda isti..... dosadno.Tako bar kažu mnogi. Meni je zanimljiva baš takva kakva je.
Serpentine koje neumoljivo vode prema visini, koju jedino možemo procijeniti ako pogledamo susjedne vrhove koji su nam sve bliži a dolina ispod nas sve sitnije. Vegetacija na ovom dijelu doseže dosta u visinu, tako da bar na taj način daje malo vedrine u ovo dosadno penjanje. Staza je dovoljno sigurna i dovoljno široka da po njoj može nesmetano hodati bez veće opasnosti. Od startne točke do doma na Doliču potrebno je 4 i pol sata prosječne brzine hoda iako u grupi to uvijek ispadne malo duže.
Naravno, ova grupa prvi dan ne žuri nikuda što znači da nakon dolaska u dom slijedi odmor i spavanje.

Kolona planinara koja se kreće prema Doliču, sporo napreduje što zbog jakog sunca u ovo doba godine, što zbog umora.
Danas se na ovom izletu nalaze se i meni dragi ljudi. Prijateljica i njezin kolega s prošlogodišnjeg izleta na Triglav. Veselim se njihovom dolasku jer to obećava dobar provod.
Nas dvije grabimo naprijed, povremeno se osvrćući iza sebe da vidimo gdje se nalazi kolega i društvo koje je s njima pošlo na ovu stazu. Svi smo tu negdje dok kolega i ove godine ima problema s tijesnim gojzericama kao i prošle godine. Naime, prošle godine nakon uspona na Triglav, pri dolasku doma, otpali su mu nokti s oba palca na nogama. Strašno iskustvo. Opet je u istim gojzericama. Nadam se da neće i ove godine imati iste probleme. Žao mi ga je ali, polako, stići će on već nekako. Tog su dana još neki imali problema s kondicijom pa se vodič morao vraćati dosta u natrag da bi intervenirao i pomogao.
Na stazi po zadnjici, veselje, šala i smijeh ne manjkaju. Nekima je to pomoglo da prikriju uzbuđenost a nekima da ublaže strah od visine.
U dom na Doliču (2151m ) svi dolazimo na vrijeme. Odmor i spavanje.

Sutradan se prave dvije grupe. Oni koji preko Kanjavca ( 2569m) silaze na Prehodavce i u smjeru doma na Triglavskim jezerima i oni koji zaobilaze vrh Kanjavca i svi se sastajemo kraj doma na Triglavskim jezerima. Lagani i ni malo teški uspon na vrh Kanjavac i stižemo na vrh za sat i pol.

Predivni pogled s vrha Kanjavca na okolne vrhove...Triglav ( 2864m), Bovški Gamsovec ( 2392m) , Stenar ( 2501m) , Križ ( 2410m), Razor 2601m), Pihavec ( 2419m) Mišelj vrh ( 2453m) ...i da ne nabrajam ostale vrhove koji su svi preko 2000m visine. Vrijeme odlično i vidljivost savršena.
Nakon fotkanja silazak teče polako i oprezno.
Usput susrećemo jako puno planinara iz raznih krajeva koji koriste sunčan dan za odlazak u planine.
Ispod doma na Prehodavcima nalazi se novo križanje koje zbunjuje neke koji su zaostali za ostalima i pitaju se da li je dom koji je na vidiku, zapravo dom na triglavskim jezerima gdje se trebamo sastati. Vjerojatno su ih zbunila dva jezera na koja su naišli pri silasku. Nakon što sam im pokazala u kom smjeru idemo, nastavljamo u nešto malo većoj skupini naprijed.

Prolazimo kraj drugog jezera " Rjava mlaka" dok prvo jezero "pod Vodnikovim vršcem" ne vidimo. Odamah nakon drugog slijedi i treće jezero " Zeleno jezero".
U nastavku pozdravljamo skupine planinara koji grabe naprijed prema nekim od vrhova koje ostavljamo iza nas.
Nakn dvadesetak minuta stižemo grupu koja je išla zaobilazno oko Kanjavca.

Kraj doma sustižemo ostale i svakako stižemo i odmoriti. Tu su kolege malo bolje zamotali i namazali koljena starijem gospodinu. Zaustavljamo se kraj " Dvojnog jezera ". Slikamo se. Odmaramo i krećemo naprijed.

Nastavak puta mogu opisati kao " noćnu moru" znam da nas čeka "Komarča". Meni n e osobito strašna ali mnogima izaziva jezu i strah.
Dolazimo do posljednjeg u nizu jezera " Crno jezero " Tu sam bila prošle zime kada je još bilo snijega. S kolegama sam silazila s Lanževice, preko Komne. Sve mi izgleda drugačije nego onda. Istina je kada kažu da svaku stazu treba proći i pod snijegom i bez snijega.
Do parkirališta na slapu Savica treba dva sata. Znam da po Komarči mogu preći i za sat vremena. Ali kada si sam, je brže.

Sve u svemu dobro je prošlo.

Zaboravit ću na ono što je bilo loše i pamtiti ovu stazu kao jedno ljepo druženje. Jedno novo iskustvo koje sam stekla.

Stazu koja nije tehnički zahtjevna i koja je dobro osmišljena za sve ljubitelje prirode koja je na tom dijelu prekrasna. Staza koja je kondicijski zahtjevna i koja u spuštanju sa vrha Kanjavca traje 7 sati. S grupom treba dodati još tri sata. Vrlo često u grupi imamo ljudi koji posustanu i treba znati da je to neminovno.
Slike i blog govore o prirodi a ne o ljudima.
Ponovit ću još jednom.

" Ljepotu staze ne čini samo priroda već i ljudi u čijem društvu po toj stazi hodamo "

Hvala još jednom vodiču na svom iskustvu kojeg mi je podario kroz ove godine hodanja po stazama koje volim. Jer svakim izletom stičem novo iskustvo.

rel="gallery[1347737510]" target="_blank">

01. - 02. 09. 2012.


Nakon više mjeseci pauze, odluka da započnem sezonu planinarenja na Dolomitima, činila se preoptimističnom. Ali, jedini dobar prijedlog, za početak, bio je posjet jednom od vrhova Dolomita, Piz Boe 3152m.

Ovako izgleda pogled s vrha Piz Boe kada nema magle



Zašto ne ?! Pa to je samo tristotinjak metara više od Triglava a na njega sam svaki put lako došla, pa zašto ne dodati još nekoliko stotina metara na tu visinu.
Prije polaska dobro sam proučavala staze koje vode iz Passo Gardene (1950m)


Pogled na ono što nas čeka kada nema magle. Gruppo Sella. Vidi se usjek kroz koji protiče voda iz jezera i stijena po kojoj vodi ferata Brigata Tridentina



Naročito sam svu pažnju usmjerila na feratu Brigata Tridentina. Što sam više snimaka i slika odgledala to me je više privlačila. Uostalom na ferati se lakše snalazim nego u nekim usponima kojima "nigdje kraja". Iskustva na ferati imam, volja je tu, psihički spremna a i dosta sam truda uložila i na fizičku spremnost s kontinuiranim treningom mjesec dana ranije. Da li je to bilo dovoljno ili ne, vidjet ćemo na terenu.
Prognoze za vikend koji je pred nama nisu bile optimistične ali prepustili smo se trenutku kada dođemo na start o tome kojim smjerom krećemo do doma Rifugio F. Cavazza ( 2585m ).



Dakle dižemo se po ferati oko 500m ...hm, dobar zalogaj za mene nakon samo jednom u životu pređene ferate od samo stotinjak metara.
Kiša nas je dočekala pa smo u autobusu, skučeni, obavili pripreme za polazak. Kabanice, kacige, pojaseve i....krećemo!!!.
Jedna grupa kreće po stazi 666 ( zahtjevan put uz manje prepreke ) a druga hrabro kroz kišu u smjeru ferate. U podnožju fetare kiša je prestala padati pa smo ohrabreni krenuli po skliskoj stjeni, oprezno i polako.
Magla nikako da se digne i otvori nam bar malo vidika. Svakim korakom naprijed skliska stijena i hladna sajla daje nam do znanja da opreza nikad dosta.
Kolona hrabro grabi naprijed. Prolazimo pokraj slapova vode koja se slijeva niz stijene iz jezera Pisciadu ( 2564m ). Visina svakim korakom naprijed postaje sve veća a i magla se smilovala i na trenutak se ukazala dolina Passo Gardene ispod nas. Zelenilo prirode prošarano vijugavom cestom i ljepotom okolnih stijena obavijenih maglom i niskim oblacima izgledaju očaravajuće. Tišinu oko nas remeti samo fijuk vjetra kroz kacigu i šum vode sa slapova.
Prolazimo sve teže dijelove staze, metalne ljestve i oštri zavoj ispod stijene i približavamo se visećem mostu koji spaja dvije stijene. Iako se ljulja na vjetru ipak ne izgleda tako strašno kao na slikama koje sam gledala prije polaska.




Moram priznati da, iako sam pripremljena na sve ovo, nije bilo lako. Težak ruksak na leđima, rano ustajanje, putovanje čitavo jutro, premalo odmora i hrane, skliska stijena..... sve je to napor koji iziskuje dobru kondiciju, psihičku spremnost i koncentraciju. Pri kraju ferate, i snaga se polako topi pa je svaki pokret užasno težak i bolan.
Nakon visećeg mosta ferata završava i za 5 min smo u domu na kratkoj pauzi i nastavak dalje pl. putem 666 i lijevo na odvojak pl putem 647 u pravcu Val Lasties do rif. Boe' ( 2873 m) gdje ostajemo spavati.


Putem do doma sve je više onih koji posustaju od umora. Magla i mrak neumoljivo se povećavaju a vodič puta zabrinuto upozorava da požurimo jer je to put dug tri sata a mi smo već kasno pošli iz prvog doma.
Korak po korak.... ohrabrivanje onih koji više ne mogu..... i stižemo svi do doma na vrijeme prije potpunog mraka.
Ujutro se krenulo u dvije grupe. Jedna po snijegu, vjetru i magli na vrh Piz Boe 3152 m i dgruga grupa nastavlja dalje pl putem do rif. Forccela Pordoi (2848 m) gdje se sastajemo i silazimo do Passo Pordoi.
Posljednji uspon do vrha je protekao bez ikakvih zastoja i poteškoća. Iako su vjetar, snijeg i magla otežavali situaciju, nismo se dali i svi smo po grebenu sretno stigli do vrha.

Ovako izgleda greben po kojem smo došli na vrh, kada nema magle



Zakinuti za panoramski pogled, nismo se dali razočarati. Uredno smo svi kojima je ovo najviša točka uspona do sada, dobili špagom po zadnjici u znak krštenja.
Kratki odmor u pl kući Cappana di Fassa, kupovanje suvenira i silazak do rif Forccela Pordoi. Dosadna magla nas je pratila cijelim putem.
Za nekih sat vremena bili smo u domu i ispijali vrući čaj. Magla se na samom kraju smilovala i lagano razišla pa nam je tako podarila, bar malo pogleda na dolinu Passo Pordoi.
Silazak niz sipar, pomalo dosadan, iako za neke ljubitelje rolling stones zanimljiv. S okolnih travnatih površina dopire do nas glasno cičanje svizaca koji su uživali u svojoj svakodnevnoj rutini po travnatim proplancima. Ili su se glasno bunili što ometamo njihov dnevni ritam, ne znam, jedno je sigurno, vješto su se skrivali od pogleda radoznalih planinara.




Napuštamo ovaj prekrasan kraj s puno dojmova. Meni osobno izazov da ponovim sve ovo još jednom u nekim drugim uvjetima, bez magle, kiše i snijega. Bez zdravstvenih tegoba koje su me u putu zadesile i na kratko pokvarile raspoloženje. Respiratorne smetnje ne podnose nagle klimatske promjene.
Za uspješan dolazak na cilj zahvaljujem vodiču Ninu Salihu, Goranu i Kristianu, na stpljenju i pomoći kada mi je bila potrebna. Podrška i razumijevanje u planinama od velike su važnosti za svakog planinara. To ne treba zaboraviti. Svi smo tamo došli sa željom da stignemo do cilja. Ono što se na tim visinama dogodi je nešto što se ne može predvidjeti pa s toga podrška svakog člana dobro dođe.
Mašem Dolomitima, o kojima nemam što dodati jer je o njima sve već rečeno, uz obećanje...Vidimo se opet !!!

U nastavku slijede slike koje govore same za sebe :