30. 04. 2012

Rijetki su kanjoni koji odolijevaju zakonu prirode i nastoje, u sredini koja naočigled ne pruža ni mrvicu života, Dalmatinske Zagore, stvoriti oazu satkanu bojom zelenila biljaka, zvukovima kreketanja žaba, modrinom vode koja u većim i manjim slapovima teče niz 10 km dugo korito sačinjeno od sedrenih kaskada i tako stvara 19 slapova čiji je šum jedinstven za ovo prelijepo mjesto u kanjonu dubokom oko 300m.
Kanjon Krupe i naravno njezino ušće u rijeku Zrmanju.
Krupa protječe rubovima obronka jugoistočnog Velebita. Veliki dio korita rijeke je kanjonskog tipa duboko usječen u kršku, vapneničku podlogu. Nizvodno od ušća Krnjeze, Krupa ima najljepši dio toka. Na njegovu početku nalazi se Kudin most izgrađen od sedre koja je dio sedrenih pregrada slapa koji se nalazi tik uz most.
Neposredno iznad Kudinog mosta niska je vodenih kaskada. Njihov je šum neprekidno svjedočenje o borbi i ljubavi kamena i vode.
Polazak iz mjesta Ravni Golubići, gdje staza vodi odmah na desno prije prve kuće. Tu na zidanoj ogradi prve kuće, nalazi se oznaka o tome koliko je vremenski potrebno do Kudinog mosta tj, do manastira Krupa. S obzirom da tabla s oznakom visi i drži se na jednom čavlu, ako je podignete lako će se pročitati. Satnica koja je tu napisana nikako ne odgovara stvarnoj satnici jer nemoguće je protrčati kanjonom a ne zaustaviti se kraj svih ljepota na koje nailazimo i ne slikati. Dakle, dodajte na tu satnicu, bar još jedan do dva sata.
Dobro markirana staza dalje vodi prema kanjonu čiji rub se nalazi odmah nakon desetak minuta hoda i tada se otvara prekrasan vidik na kanjon rijeke Krupe. Teško je povjerovati da se u tom sivilu kamena može ugledati ova ljepota od zelenila i modrine, zato treba otići i uvjeriti se da je to moguće. Hodajući dalje stazom koja zahtjeva pažljivo hodanje po kamenjaru jer oštrina suhog kamena može biti opasna ako na nju zapnete i kojim slučajem padnete a osim toga nije ugodno hodati ovom stazom bez dobre zaštitne obuće tj, gojzerica, štapova i dugih hlača kao zaštita od zmija i dugih rukava i kape kao zaštita od sunca koje na ovom kamenu grije jače od nekog drugog mjesta.
Za manje od dvadesetak minuta stižemo na stazu " Vratolom " koja se spušta u kanjon a ispred nas se nalazi ušće Zrmanje i Krupe. Nešto predivno. Staza " Vratolom" ne zove se tako uzalud, treba biti krajnje oprezan pri spuštanju dole jer se lako može zapeti za neki od kamena a i dosta je strma staza koja nas vodi prema ušću.
Desno od samog ušća, nalazi se predivan slap koji je i najveći na tom području 11m a staza do najljepšeg pogleda na slap "Visoki buk" je dosta nesigurna i tijesna a pri tom je prekrivena siprom koji izmiče ispod nogu. Krajnji oprez nije na odmet. Negdje već stoji informacija da je na tom mjestu izgubljen jedan mladi život jer se previše približio rubu na kojem stoje nesigurni sedreni blokovi koji se stalno urušavaju. Dakle. Oprez svakako.
Nastavljamo dalje po riječnom toku, uzvodno, markiranom stazom i pri tom susrećemo grupe turista koji su tu došli na rafting.
Tog je dana vodostaj rijeke Krupe bio dosta visok a mi stazu prethodno nismo proučili do kraja, znali smo da vodi uz riječni tok i da je dobro markirana ali nismo znali da se markacije gube u vodi. Tako smo bili prinuđeni da na jednom dijelu zagazimo u hladnu Krupu kako bi smo zaobišli kuk koji nam se preprečio na stazi ili penjati se po sipru da bi smo ga zaobišli. Mnogima se nije svidjelo gaženja po rijeci pa smo se podijelili u grupu onih koji su svoj doživljaj začinili gaženjem do koljena rijeke Krupe nekih desetak metara i onih koji su se popeli nekoliko desetaka metara preko sipra. Nisu znali da voda nije dublja od koljena pa su radije odabrali penjanje i tako propustili avanturu.
Dalje se markacije gube i držimo se nesigurnosti terena po sipru i kamenju koji se čas penje a čas spušta do ruba rijeke koja je toliko visoka da ne ostavlja puno prostora za hodanje. S obzirom da rijeka na jednom dijelu ne teče dovoljnom snagom nizvodno već se zadržava na ravnim dijelovima obraslim šibljem i raslinjem, na tom mjestu nailazimo na žabe koje nalaze svoj mir i uživaju u kreketanju. Ali one nisu jedine koje su na tom mjestu pronalazile svoj mir. Kako je voda dosta ustajala, sa sobom podiže na površinu i leševe životinja koje su na tim mjestima zalutale i uginule Okrećemo glavu od životinjskih leševa koje plutaju izmiješane s granjem i ostalim plutajućim tvarima na površini i nastavljamo dalje svjesni da voda nikako nije za piće. Dakle, ako naiđem na podatak da je voda na rijeci Krupi pitka, radije ću to preskočiti nakon viđenog. Vode su nekada bile puno čišće i sigurno pitke najvećim dijelom svog toka ali danas više ne vjerujem u taj podatak zbog sve većeg onečišćenja. Ali, ta mala scena, ne mijenja ljepotu riječnog toka a svakako ponesite dovoljno svoje vode za piti, što je sigurno, sigurno je.
Kada se u kanjonu ispred vas na vrhu ukaže usamljena kuća Veselinovića, to znači da staza tu negdje skreće za gore i počinje uspon do ispod kuće gdje se dalje desno odvaja za Kudin most a lijevo za vidikovac i kuću Veselinovića koji će svakog prolaznika ljubazno ugostiti i počastiti a da pri tom ne zatraži ni kune za uslugu.
Kada smo došli do njihove kuće, mnogi su već bili žedni i umorni pa su ljubazni domaćini iznijeli hladne vode ( usput rečeno, nemaju vodovod već vodu dovoze u kanistre ) poslužili nas svojim proizvodima a mi smo im za tu gestu ostavili po nešto napojnice kao znak pažnje i zahvalnosti za dobar doček.
Od stare škole u Golubićima staza vodi do Kudinog mosta do kojeg se stiže za 45 min a tu kraj kuće obitelji Veselinović na rubu kanjona, pruža se pogled na ono što smo prošli. Do Kudinog mosta svakako treba otići jer on sam po sebi čini jedinstvenu građevinu. Predaja kaže da je most izgradio zaljubljeni mladić Kude kako bi premostio rijeku koja ga je dijelila od njegove drage. Po njemu je most i dobio ime.
Izgrađen je u suhozidu, na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Radišni (i zaljubljeni!) majstor je u 12 lukova izrađenih od sedrenih blokova i isto toliko kamenih stupova spojio obje obale Krupe.
Napuštamo ovo predivno mjesto i kao što uvijek sebi kažem... vratit ću se opet. Neka mjesta su mi posebno draga i kada ih jednom obiđem poželim to napraviti opet. Nekako, kao da mi je nešto promaklo i želim to još jednom proći i uvjeriti se da nisam nešto propustila.


Jednostavna karta koja pokazuje Ravni Golubić, mjesto polaska, prolaz kroz kanjon i sve do manastira Krupa



Putokaz kojeg bi trebalo pričvrstiti



Približavanje stazi "Vratolom" koja nas vodi u kanjon



Pogled nam privlači očaravajuća boja kanjona




Odmah na početku pogled nam pada prema ušću Krupe i Zrmanje



"Visoki buk" najveći u nizu slapova 11m



Neke slike govore same za sebe




Na nekim mjestima morali smo se penjati po nesigurnom kamenjaru zbog visokog vodostaja



Na nekima i ovako



Ovakva voda sigurno nije za piće


Takvu vodu vole samo ove žabe


Evo šta se dogodi ako ne paziš na sebe


Najčešći posjetioci kanjona



Staza dalje vodi travnatom ravnicom



Voda je sve mirnija





Kudin most












Usamljena kuća obitelji Veselinović na rubu kanjona

29. 04. 2012.

Evo me konačno na, meni osobno, dugo očekivanoj stazi o kojoj sam puno toga pročitala i mnoge slike pogledala. Staza Malog Princa.
Mali princ iz lektire bio je dječak zlatne kose koji je krenuo na put kako bi upoznao sebe. Mi,skupina planinara, krenuli smo na put kako bi upoznali Malog princa, koji u ovom slučaju nije imaginarni lik iz priče, već planinarska staza koja se nalazi na Crnopcu, južnom dijelu Velebita
Samo ime staze govori sve. Prolazeći ovim stazama, kao da prolaziš kroz vrijeme.
Zadnji moj posjet ovom dijelu Crnopca, bio je kada sam sa ekipom išla u izviđanje staze. Međutim, vrijeme nam je bio ograničeno pa nismo stigli dalje od Tatekove kolibe. Sada sam konačno tu na stazi koju sam oduvijek željela obići a zahvaljujući Slavku Tomerlinu - Tateku, istraživaču ovog dijela Velebita i autoru ove staze, kao i Zdenku Moroviću koji je s Tatekom istražio i uredio ovu stazu.
Krećemo s parkirališta kod tunela na Prezidu po južnoj stazi koja vodi prema Crnopcu a koja se nakon pola sata hoda odvaja zapadno po obronku prema Tatekovom skloništu, koji nije zahtjevan ni težak, uglavnom se ide po šumovitom području s blagim usponom, osim na samom početku gdje ima nešto malo ogoljenog područja bez visokog raslinja u podnožju stijena, istočno staza vodi prema vrhu Crnopca 1402m, gdje se stiže za dva i pol sata.
Od polazne točke do Tatekovog skloništa, grupa od pedesetak planinara stiže za dva sata. Odmor ispred kolibe, koja je jedna od urednijih koje sam vidjela. U blizini nema vode, tako da svatko ko krene na prenoćište u kolibu mora imati dovoljno vode za vrijeme koje planira provesti tamo. Svakako da ću to jednom i napraviti, s obzirom da mi je ostalo popeti se na Crnopac i obići Kitu Gaćešinu.
Put od Tatekove kolibe prema Malom Princu, vodi nas kroz šumovito područje usred kojeg se odjednom nailazi na stijene s kojima se priroda poigrala. Njihova bjelina ističe se usred šume i strše iznad krošnji drveća poput zuba bijele, šiljate stijene. Izgledom podsjećaju na Vihoraški put i Bijele i Samarske stijene, s jednom razlikom u tome što se ove nalaze u krugu, promjera 600m i zahtijevaju svu potrebnu vještinu penjanja, spuštanja, provlačenja i hodanja po stijenama koje nisu jako visoke ali iznenađuju svojim oblicima, prepune su ponikvi, ponora i strmih litica koje dosežu velike dubine. Ovdje se ne osvaja vrh na koji su mnogi planinari navikli. Ovdje se ispituje vještina i sposobnost koordinacije pokreta, nakon čega svaki put kao nagradu dobijemo predivan krajolik satkan od prirode u dubini između stijena. Za razliku od ostalih vidika ovdje nam je taj vidik u dubini jer se nalazimo unutar stjenovitog područja u kojem priroda nalazi put da podari vegetaciju u najljepšem obliku.
Kako sam već rekla, staza se sastoji od mnogi zanimljivih detalja koji su dobili svoje nazive prema onome na što su u tom trenutku podsjećali, to su :
Dvori, Konoba, Niska vrata, Dvorska vrata, Zdenkova jama, Šušnjevac, Slipi klanac, Tisni klanac, Podkuk, Krivi klanac, Tonkina vrata, Stankina vrata, Kičma ( osigurana sajlom ), te posljednja i najljepša Nebeska vrata.
Svaki ovaj naziv govori sam za sebe. Zamislite se u ovoj priči i u ovom nazivu. Neprocjenjivo.
S obzirom da smo se kretali u velikoj grupi, teško je bilo uživati u svakom dijelu prostora u koji smo zavirili jer svakome treba omogućiti prolaz i pogled kao i fotografiranje. Zato, prvom prilikom vraćam se ovom kraju u manjoj skupini i nastojat ću ući, zaviriti, opipati,omirisati, doživjeti energiju svakog kutka ove nevjerojatne staze. S obzirom da se nismo popeli na najviši vrh Bili kuk, svakako se moram tamo vratiti.
Ukupno vrijeme potrebno za obilazak staze malog princa je tri do četiri sata od Tatekove kolibe i natrag. Sasvim prihvatljivo vrijeme s obzirom na ono što se tamo može vidjeti i osjetiti.
Kako kaže Tatek - " Tko bude kročio ovim putem, neka mi javi je li počeo vjerovati u čuda, kao što smo i mi dok smo istraživali ono neviđeno do sada "
Svakako da sam osjetila i da vjerujem u energiju prirode koja nas daruje. Priroda osjeti jednako našu energiju kao što i mi osjetimo njezinu. Samo se trebamo opustiti i predati joj se potpuno joj vjerovati a ona će nas štititi onoliko koliko mi štitimo nju.
Hvala, Slavku Tomerlinu - Tateku i hvala, Zdenku Moroviću, što su nam omogućili da priđemo djelu koji je vjekovima bio skriven od pogleda.
Povratak na Prezid po sjevernoj stazi, do Prezida 1 sat, po kojoj je moguće do ispod Tatekove kolibe doći i autom a onda još nekih 40 min hoda do kolibe. Naravno da auto treba biti pogodno za šumske puteve jer put je neravan i na samom početku od glavne prometnice za Gračac, je izrovan od vode. Na dijelu gdje se ostavi auto, staza vodi do Kite Gaćešine koja je kružna i spaja se sa stazom Mali Princ.
Ostavljam dobro označenu kartu staze, gdje je kružno označeno mjesto do kuda se može ostaviti auto i sve ostale staze koje se nalaze u okolici Tatekove kolibe.