29. 04. 2012.

Evo me konačno na, meni osobno, dugo očekivanoj stazi o kojoj sam puno toga pročitala i mnoge slike pogledala. Staza Malog Princa.
Mali princ iz lektire bio je dječak zlatne kose koji je krenuo na put kako bi upoznao sebe. Mi,skupina planinara, krenuli smo na put kako bi upoznali Malog princa, koji u ovom slučaju nije imaginarni lik iz priče, već planinarska staza koja se nalazi na Crnopcu, južnom dijelu Velebita
Samo ime staze govori sve. Prolazeći ovim stazama, kao da prolaziš kroz vrijeme.
Zadnji moj posjet ovom dijelu Crnopca, bio je kada sam sa ekipom išla u izviđanje staze. Međutim, vrijeme nam je bio ograničeno pa nismo stigli dalje od Tatekove kolibe. Sada sam konačno tu na stazi koju sam oduvijek željela obići a zahvaljujući Slavku Tomerlinu - Tateku, istraživaču ovog dijela Velebita i autoru ove staze, kao i Zdenku Moroviću koji je s Tatekom istražio i uredio ovu stazu.
Krećemo s parkirališta kod tunela na Prezidu po južnoj stazi koja vodi prema Crnopcu a koja se nakon pola sata hoda odvaja zapadno po obronku prema Tatekovom skloništu, koji nije zahtjevan ni težak, uglavnom se ide po šumovitom području s blagim usponom, osim na samom početku gdje ima nešto malo ogoljenog područja bez visokog raslinja u podnožju stijena, istočno staza vodi prema vrhu Crnopca 1402m, gdje se stiže za dva i pol sata.
Od polazne točke do Tatekovog skloništa, grupa od pedesetak planinara stiže za dva sata. Odmor ispred kolibe, koja je jedna od urednijih koje sam vidjela. U blizini nema vode, tako da svatko ko krene na prenoćište u kolibu mora imati dovoljno vode za vrijeme koje planira provesti tamo. Svakako da ću to jednom i napraviti, s obzirom da mi je ostalo popeti se na Crnopac i obići Kitu Gaćešinu.
Put od Tatekove kolibe prema Malom Princu, vodi nas kroz šumovito područje usred kojeg se odjednom nailazi na stijene s kojima se priroda poigrala. Njihova bjelina ističe se usred šume i strše iznad krošnji drveća poput zuba bijele, šiljate stijene. Izgledom podsjećaju na Vihoraški put i Bijele i Samarske stijene, s jednom razlikom u tome što se ove nalaze u krugu, promjera 600m i zahtijevaju svu potrebnu vještinu penjanja, spuštanja, provlačenja i hodanja po stijenama koje nisu jako visoke ali iznenađuju svojim oblicima, prepune su ponikvi, ponora i strmih litica koje dosežu velike dubine. Ovdje se ne osvaja vrh na koji su mnogi planinari navikli. Ovdje se ispituje vještina i sposobnost koordinacije pokreta, nakon čega svaki put kao nagradu dobijemo predivan krajolik satkan od prirode u dubini između stijena. Za razliku od ostalih vidika ovdje nam je taj vidik u dubini jer se nalazimo unutar stjenovitog područja u kojem priroda nalazi put da podari vegetaciju u najljepšem obliku.
Kako sam već rekla, staza se sastoji od mnogi zanimljivih detalja koji su dobili svoje nazive prema onome na što su u tom trenutku podsjećali, to su :
Dvori, Konoba, Niska vrata, Dvorska vrata, Zdenkova jama, Šušnjevac, Slipi klanac, Tisni klanac, Podkuk, Krivi klanac, Tonkina vrata, Stankina vrata, Kičma ( osigurana sajlom ), te posljednja i najljepša Nebeska vrata.
Svaki ovaj naziv govori sam za sebe. Zamislite se u ovoj priči i u ovom nazivu. Neprocjenjivo.
S obzirom da smo se kretali u velikoj grupi, teško je bilo uživati u svakom dijelu prostora u koji smo zavirili jer svakome treba omogućiti prolaz i pogled kao i fotografiranje. Zato, prvom prilikom vraćam se ovom kraju u manjoj skupini i nastojat ću ući, zaviriti, opipati,omirisati, doživjeti energiju svakog kutka ove nevjerojatne staze. S obzirom da se nismo popeli na najviši vrh Bili kuk, svakako se moram tamo vratiti.
Ukupno vrijeme potrebno za obilazak staze malog princa je tri do četiri sata od Tatekove kolibe i natrag. Sasvim prihvatljivo vrijeme s obzirom na ono što se tamo može vidjeti i osjetiti.
Kako kaže Tatek - " Tko bude kročio ovim putem, neka mi javi je li počeo vjerovati u čuda, kao što smo i mi dok smo istraživali ono neviđeno do sada "
Svakako da sam osjetila i da vjerujem u energiju prirode koja nas daruje. Priroda osjeti jednako našu energiju kao što i mi osjetimo njezinu. Samo se trebamo opustiti i predati joj se potpuno joj vjerovati a ona će nas štititi onoliko koliko mi štitimo nju.
Hvala, Slavku Tomerlinu - Tateku i hvala, Zdenku Moroviću, što su nam omogućili da priđemo djelu koji je vjekovima bio skriven od pogleda.
Povratak na Prezid po sjevernoj stazi, do Prezida 1 sat, po kojoj je moguće do ispod Tatekove kolibe doći i autom a onda još nekih 40 min hoda do kolibe. Naravno da auto treba biti pogodno za šumske puteve jer put je neravan i na samom početku od glavne prometnice za Gračac, je izrovan od vode. Na dijelu gdje se ostavi auto, staza vodi do Kite Gaćešine koja je kružna i spaja se sa stazom Mali Princ.
Ostavljam dobro označenu kartu staze, gdje je kružno označeno mjesto do kuda se može ostaviti auto i sve ostale staze koje se nalaze u okolici Tatekove kolibe.